12. nedjelja kroz godinu A – 2017.

ne loše

zašto živim

da ljudi

koji nose djecu

na krštenje

onda ih i krizmaju

da se crkveno

vjenčaju

da se brinem

da se ti ljudi

s dovoljno

blagoslovljene vode

u grobu poškrope

zašto živim

zato ne mogu ništa

i zato živim

ne loše                            

Alfons Jerstl: «Zwischen Liebe und Liebe gespalten»

 

Tužbalica:

ja sam sit

tjerač ovaca

tražitelj izvora

glumim sveznalicu

ja sam više vuk

nego što mislite

živim tvrđe

nego što mislite

da posađen sam

u crkvenu njivu

ali

moje korjenje

ide negdje drugdje.         

Alfons Jestl:» Zwischen Liebe und Liebe gespalten»

 

Priznam, bojim se

Priznam, bojim se.

Pokušao sam sakriti svoj strah,

pokušao sam nastupati samosvjesno

da okolini pokažem tko sam ja.

I nisam se predao,

dao sam informacije.

Ali sam se izvlačio             

iz svih razgovora

i od svakog zauzimanja stava.

Nikad nisam potpuno saslušao,

samo sam registrirao.

Priznam, bojim se,

bojim se da bi ljudi mogli

moju riječ zloupotrijebiti,

bojim se da me se ne prisili

da nekom ne poklonim povjerenje.

U biti, ne vjerujem nikome

pa ni samome sebi.

Riskantno je graditi na drugima,

poznam mnoge koji su se borili,

da zadobiju moje povjerenje.

Priznam, bojim se,

jer imam premalo ljudi

koji me vole,

koji mi prijateljski govore.

Bojim se za svoje radno mjesto,

bojim se da se ne zamjerim šefu,

bojim se ljudi

s vlastitim mišljenjem.

Bojim se ljudi

koji se bore protiv nepravde,

jer mi pokazuju moju

malodušnost.

Bojim se jednog čovjeka,

Isusa iz Nazareta,

jer je učinio nešto

što ja, na njegovu mjestu, nikad ne bih učinio. 

Martin Gutl: »Beten durch die Schalmauer»

 

Moji strahovi

BOJIM SE

BOJIM SE samoga sebe

BOJIM SE ljudi

BOJIM SE Boga

BOJIM SE

BOJIM SE bolesti raka

BOJIM SE smrti

BOJIM SE patnje

BOJIM SE

BOJIM SE da ne bih mogao biti što hoću

BOJIM SE da ne smijem biti što hoću

BOJIM SE iskočiti iz moga JA i otvoriti vrata jednome TI

BOJIM SE

BOJIM SE da budem svoj

BOJIM SE prihvatiti se kakav jesam

BOJIM SE pustiti da padnem

BOJIM SE

BOJIM SE da ne postanem sretan

BOJIM SE da se moja ljubav ne zadržava u nebitnome

BOJIM SE da moji osjećaji ne zavladaju nada mnom

BOJIM SE

BOJIM SE iz sebe izaći a ući u jedan drugi TI

BOJIM SE sasvim se osloboditi i pasti

BOJIM SE sebe izgubiti

BOJIM SE

BOJIM SE

               DA SE BOJIM          

Manfred Langer: Beten durch die Schalmauer

 

Rušenje i prijelomi I.

Ako katolički teolog reče: »Živimo u blagoslovljenom vremenu, u jednom kairosu, podesnom trenutku za Crkvu», onda postoje dvije mogućnosti: ili da je dobri čovjek davno izgubio kontakt sa stvarnošću ili je nekoliko stoljeća Crkvenih godina ispred vremena...»

    U Austriji će broj katolika do 2050., u najboljem slučaju, pasti na 50% stanovništva. U samom Beču će, za malo godina, biti više od 30 % ljudi bez vjeroispovijesti, katolici će činiti manje od 50 % stanovnika. Politički rečeno: katolicizam mora uočiti da više nije jasna većina, bit će potisnut s vladalačke stolice. I ne ostaje ništa drugo nego obnovom izaći iz opozicije.

    Vjera se ne pokazuje u povlačenju, nego u nadi. Kršćanstvo neće umrijeti. Duh Božji neće prestati nadahnjivati. On je, dapače, prisutan u rušenju nekih zidova u Crkvi da bi donio svjež vjetar u svoju Crkvu.

    U europskom kršćanstvu će niknuti novo lice Crkve koje će se jedva prepoznati.

Vjerni ljudi se više neće, bez pogovora, podlagati kleričkoj hijerarhiji, kanonskim zakonima i vječno važećim dogmama. Crkva će, dapače, biti življa tamo gdje ljudi neće popuštati pogodnostima i darovima ovoga svijeta, gdje će se ljudi okupljati u meditativnim službama Božjim, te u novim crkvenim organizacijama krenuti u život. Gdje budu slijedili Duha Božjega kako se moli na Duhove: veni Creator Spiritus – Dođi stvorče Duše Svet.     

Josef Bruckmoser, « Die Religionen brechen auf»  u Salzburger Nachrichten (22 Mai 1999).

Rušenje i prijelomi II.

Ti Bože,

pokušavam ti se povjeriti,

pokušavam reći

da si mi smisao života,

nema za mene druge sreće

osim u tebi.

Odmjereni izraz:

imam dovoljno razloga

da s tobom računam.

Nesiguran sam kao nikad.

Bio si mi tako blizu,

u tišini osjetih tvoju blizinu.

Tvoje riječi su me dodirivale.

A sada ne ostaje ništa drugo

nego praznina.

Otišao si od mene

ili sam te ja napustio

da bih te iznova našao.

I puštam da slike o tebi umiru

da mogu ponovno uskrsnuti,

da mi pokažeš put u život.   

/prema psalmu 16,2,11/ Pierre Shutz: Du hast mir Raum geschafen

 

Zašto ostajem u Crkvi?

Naravno, treba li Crkva? Ona bi trebala sve i više nego sve što može. Čovjek želi znati jesu li svi koji su je napustili, jer nije ispunila sve što je od nje očekuje, negdje drugdje našli više zadovoljstva. Kad čujem: «Crkva bi trebala» izgleda mi »Ja trebam, ja moram». I koliko više od Crkve primam, nego li zaslužim. Više nego ijedna organizacija, ili čovjek može ponuditi. Na meni, na nama je da se brinemo da Crkva više odgovara onome što stvarno govori. 

Hans Urs von Balthasar: Warum bleibe ich in der Kirche?

Propovijedi

1.

1. Sveznanje i svemogućnost

    S obzirom na današnje evanđelje, zanima nas jedno pitanje: da li Bog zna tko će biti prvak Hrvatske, dogodine, u nogometu? Ako na zemlju ne pada ni jedan vrabac bez  volje Božje, čak ni jedna kosa s naše glave, onda imam mali dokaz Božjeg sveznanja.. Ako je tako, onda zna li Bog tko će biti prvak Hrvatske?

Pitanje ide još jedan korak dalje: ako u Vjerovanju molimo:»Vjerujem u jednoga Boga, svemogućega stvoritelja neba i zemlje.» onda se ne radi samo o tome da Bog sve zna, nego  da i svemoguće djeluje. Hajdelberški katekizam Reformirane crkve odgovara na 27. pitanje:»Što razumiješ pod Božjom providnosti? »Svemoguću i sveprisutnu snagu Božju, preko koje on (…)vlada. Mahovina, trava, kiša i žega, plodne i neplodne godine, jelo i piće, zdravlje i bolest, bogatstvo i siromaštvo, ništa ne dolazi onako otprilike, nego nam dolazi od njegove očinske ruke.»

Prije ili kasnije, svaki moderni čovjek koji misli mora, doći na ovo pitanje. Na granicama moje vlastite slobode suočavam se s pitanjem da li je Bog već davno znao ono što ja sada činim ili ne činim. Mnogima se nameće dojam da je Bog nekakav promatrač svjetske povijesti, iz daleka on sve promatra i sve već zna.

2. Povjerljiva blizina

Možemo li primijeniti ovo iz evanđelja: »Zar se ne prodaju dva vrapčića za novčić?I ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene!» Ovo evanđelje ne zvuči kao neka dogmatska izjava o Bogu i svijetu. I upravo zato ona je to!

Što nam ovo evanđelje ima reći o Bogu i svijetu jest da je Božja blizina ona koja može biti temelj našega povjerenja. To nije povjerenje da će sve dobro završiti, da će na svakom koncu biti jedan happy end. To nije povjerenje da neće biti tako bolno pa ni onda kad prestane djelovati svako sredstvo za umirenje. Vrabac pada, ali ne pada bez Boga. A onda koliko više ti, čovječe, koji si mnogo vrjedniji od vrapca?

Bog je uvijek na našoj strani. No, Bog nas ne prisiljava. To mi čak ne možemo ni predstaviti, što znači biti nekom sa strane, a da na sebe i ne mislimo. U najboljem slučaju postoje trenuci kad na sebe zaboravimo, časovi kad skoro instinktivno nastupamo za druge. Inače, naše predanje u ljubavi je uvijek izmiješano s brigom za naš život. To ne treba biti shvaćeno kao prigovor, nego kao činjenica. I u najpovjerljivijoj blizini prema drugome smo u vlastitoj koži.

3. Svemoguća nemoć Božja

    Svijet nije Božji nogometni stadion, izgrađen da se pobožanstveni. Svijet nije niti veliko Božje kazalište lutaka, gdje on vuče sve niti. A ipak, ovo pismo stoji čvrsto uz vjeru: Ništa se ne događa bez Božje prisutnosti.

    Konačno, za nas je ta Božja prisutnost tako neshvatljiva, kao i sam Bog. Ondje gdje smo mi već davno drugome povukli neki konop preko glave, jer taj križa sve naše dobre planove, tamo Bog pušta da čovjek upropaštava njegovo stvorenje koje je u nutrini dobro. Je li nam to razumljivo? Shvatljivo? Prije svega, u nekoj situaciji gdje u nama sve vapi za nekim zahvatom Božjim? Ovdje dalje ne pomaže nikakva dogmatska teorija, nego samo slušanje Pisma u kojemu nam Isus objavljuje da je Bog ljubav, predanje ljubavi.

    Kao što je Bog stvorio svijet iz svoje nutrine, tako stvara i nas ljude, i daje nam naš vlastiti život. On se odriče da bude sveopći kontrolor svoga djela, on se izvlači iz njega, predaje ga njemu samome. To je pravi smisao Božjeg sveznanja: nema ni jednog pupoljka na zemlji za kojega se Bog ne predaje, a koliko više onda za nas? Zna li, dakle, Bog tko će dobiti prvenstvo Hrvatske? Na to pitanje nisam točno odgovorio. No, jedno znam sigurno: na velikom stadionu života Bog nije na tribini za gledatelje, nego igra posred stadiona i to na strani ljudi čiji dres uvijek nosi. Amen

2.

Ne plašite se

Zar se ne prodaju dva vrapčića za novčić?I ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene! Ne plašite se dakle.»

    Istina je da ni jedan vrabac ne pada bez volje Oca. Istina je da je temelj naše vjere u Boga, da je Bog dobri Bog koji nama želi dobro. Istina je da poruka Evanđelja glasi «Ne bojte se». No, time nije ništa rečeno da bi time naš život mogao biti ugodniji, da će nestati sumnji, da će svuda vladati mir. Iskustvo nas uči drukčije.

    Maria Doria Russel je prije nekoliko godina napisala veličanstveni roman «Vrabac».  Ne znam da li je knjiga prevedena na hrvatski, ali mogu preporučiti tu knjigu svima koji zamjenjuju  poziv i poslanje s ugodnim životom. Povjerenje u Božju dobrotu se u životu ne podrazumijeva, nego isprobava. I tako nama ako nasljedujemo Učitelja, neće biti ništa bolje nego Učitelju koji je završio na križu.

    I zato je sasvim dobro Crkva izabrala čitanje iz Jeremije proroka. Ovaj je prorok, kao ni jedan drugi, doživio da je osjetio patnju naroda na svom tijelu. Mislimo li da je naše vrijeme, naš narod na pravome putu, a da će nam naviještanje Evanđelja donijeti priznanje, ljubav i zadovoljstvo?

Poslan

«Evo, šaljem vas kao ovce među vukove.» Na početku svog govora kojim šalje učenike, a kojega smo čuli prošle nedjelje – stoji sažaljenje Božje nad svojim narodom, koji je «umoran i kao ovce bez pastira. Poslanje apostola je djelo Božje ljubavi da bi se narod  doveo k Božjoj pravednosti i ljubavi. Ali taj narod, te ovce su kao vukovi u ovčjim kožama. Što Isus (u Mt 7,215) govori o lažnim prorocima, vrijedi uvijek: oni dolaze kao bazazlene ovce, a vukovi su koji razdiru.

Kao i uvijek, evanđelje će biti nejasno i krivo tumačeno ako ga izvučemo iz konteksta kojemu pripada. Ovdje se ne radi o sveopćem tješenju naroda. Ovdje je kontekst poslanja apostola, smijemo kazati, Crkva u svijetu koji je daleko od Boga. I mi sami smo time pogođeni i to samo zaoštrava  situaciju. Jer prihvaćanjem Evanđelja po krštenju (i za naše poslanje u krizmi) na nas je nabačen jedan od Boga udaljeni JA i poslanje propovijedanja riječi Božje: Mi koji smo Crkva, kakva jest, trebamo naviještati riječ Božju.

Najprije, to znači slušati riječ Božju, a onda trebamo znati čitati znakove vremena. Uvijek  ako nam izgleda da nama baš odgovara riječ Božja, kad izgleda da odgovara našim planovima i našem vremenu, onda je u blizini opasnost da mi sami površno prihvatimo riječ Božju i podvrgnemo je našim planovima. Upravo ondje gdje mislimo da smo ušli u sigurnost čineći dobro, tu mnogo toga ne uočavamo. Demokracija je bolja nego diktatura, ali koliko tu ima ravnodušnosti. Poslovanje tržišta je bolje nego centralizirano upravljanje, ali tko gleda na žrtve koje tu padaju. Jaka Crkva i popularni papa su bolji, ali koliko smo se time udaljili od Isusa i njegove sudbine? Kad ovako gledam, onda mi se više sviđalo kritiziranje Ivana Pavla II. od strane Nijemaca, nego oduševljenje Poljaka.

Dobiti život

Što je dakle poruka  Evanđelja? «Tko želi zadobiti život, izgubit će ga, a tko izgubi život zbog mene, taj će ga dobiti.»

Dobiti ne znači nešto prikupiti. Isusova riječ je opomena dobitnicima koji više ne vide da su sve izgubili. «Moći izgubiti» tek moramo naučiti. Ne radi se o tome nešto na neki način izgubiti i da to više nemamo. Ali upravo zato bi ovi gubitnici – odbačeni, grješni, siromasi – mogli lakše imati  uho za Božju riječ, jer za Boga se ne trebaju najprije boriti za nekakve časti i titule.

Većini od nas, na čelu sa svećenicima, ovo pada teško. Nama je draži mir, nego da bismo za ime Božje nešto riskirali. To su doživjeli apostoli na čelu s Petrom. A to što su oni, skoro svi, završili kao mučenici  je samo završna točka, cilj trčanja. No, ti i mnogi drugi mučenici, gubitnici svega pa i vlastitog života zbog Isusa, su pravi dar nama.

Možda možemo samo duhovno ili kao Crkva, živjeti ono što je poruka Evanđelja. No, vrijedi za nas sve i za sva vremena: nije izgubljeno ono što nam izgleda kao izgubljeno zbog Isusa i njegove volje. Ondje gdje puni straha stojimo sa strane, jer ćemo onda biti protiv nekog trenda, gdje sumnjamo, koliko god smo povjerljivi, gdje smo izgubili veliki komad ondje gdje su drugi uspjeli, to nam ne treba automatski utjerati strah u kosti. Moglo bi biti da mi tako, korak po korak, zaradimo život.

3.

Svi mi, početnici u povjerenju

Isus reče svojim učenicima: »Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić, a ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Očeve. A na vašoj glavi su u vlasi sve izbrojene: Ne plašite se, vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.» Mt 10, 29-31

          Slike koje Isus upotrebljava u svojim usporedbama neposredno nam govore. To vrijedi i za sliku iz današnjeg evanđelja. Izgledaju nam kao pričice. A jesu li te slike ipak tako jasne kako bi čovjek pomislio? Ili ih je Isus, svjesno, tako jednostavno formulirao iako je znao da nisu tako jednostavne?

    Zaustavimo se na slici o vrapcima. «Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić, a ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez volje Očeve.... Ne bojte se, vrjedniji ste nego mnogo vrabaca.» To djeluje umirujuće. Jedna tako mala neugledna ptica, ne kolibrić, ne slavuj, nego obični vrabac, a ipak ga štiti svemoćna ruka Božja. U isti čas u nama raste želja za toplinom, prihvaćanjem, zaštitom, sigurnošću. Onako kako se vrapčić može sakriti u ruci Božjoj, tako i ja čeznem za sigurnošću kod čovjeka i kod Boga.

    I sada se slika najednom okreće, ni jedan od tih vrabaca ne pada na zemlju bez volje Očeve. Kao i uvijek, oni padaju na zemlju. I što koristi jednoj maloj ptičici što leži na zemlji? Tako počinju naša pitanja i naše sumnje. Na jednom vidim sliku i u sredini slike sebe, potpuno drugim očima. Naime, tu je jedna velika ruka koja budi povjerenje. Ptičica skakuće uzbuđena i sa strahom, znatiželjno, nepovjerljivo, amo tamo. polaže svoju glavicu na tu ruku krivo, molećivo i skeptično. Trebam li...ili ne.... Hoće li se ova ruka poput zamke iznenada zatvoriti? Tada sam ja u njegovoj ruci, ali ne više slobodan – trebam li ili ne...Ipak je nešto drugo nekome pružiti ruku ili nekome pasti  u ruku.

    Iznenada nam dolaze druge misli. Prisjećamo se gorkih iskustava koje je svatko od nas već doživio. Možda su to sjećanja na razočaranja upravo ondje gdje smo imali najviše povjerenja. Da, željeli smo imati povjerenje u Boga bez sustezanja, a uvijek se nalazilo ponešto što nas je ljutilo. Ili kažimo jednostavno, u povjerenju smo svi mi početnici. Uvijek iznova moramo učiti to započinjati. To je bio i ostaje dug životni proces učenja, jer povjerenje u Boga koji je naš Otac se ne uči u zrakopraznom prostoru. Ono raste samo iz naših međuljudskih doživljaja. Ta iskustva, svjesno ili nesvjesno, prenosimo na Boga. Tako Boga mogu samo tada nazvati «mojim ocem» ako sam imao sreću imati pravog oca. Isto ga tako mogu ljubiti ako sam naučio ljubiti nekog čovjeka. U istoj situaciji je i povjerenje. Povjerenje mogu dati tek onda kad znam da neću biti izigran. Kroz te tamne naočale međuljudskih iskustava gledamo i Boga. Takvi smo mi ljudi. Živimo samo od naših iskustava i s našim iskustvima.

    Upravo ovdje dolazi Isusova želja i ne samo želja, nego i vruća molba « Ne plašite se». To nije zapovijed.  Takvog se što ne može zapovjediti. I nije u prazno izgovoreno. Kad nam Isus govori: «Ne plašite se», tada nam daje razumjeti da pozna naša ograničenja. On je imao ista iskustva kao i mi. Sjetimo se onih nezahvalnih koje je ozdravio, njegovih sugrađana i njihovih vođa. Ili, sjetimo se Petra, Jude, Pilata. I kad Isus govori ne plašite se, tada zna o čemu govori, jer je, na kraju, i on morao reći: »I ja sam osamljen, nemam čovjeka na kojega bih se mogao osloniti.»  Neću ništa previše reći ako kažem da je i Isus prošao kroz pakao razočaranja i iznevjerenog i zloupotrebljenog povjerenja.

    To nas onda čini još i više zamišljenima ako nas Isus, usprkos svega, upozorava: «Ne plašite se».  Ova riječ je oslobođena svih iluzija. Da je Isus  imao ikakve iluzije, one bi bile došle do izražaja. Ovdje je to još više uočljivo, kao «nada usprkos».  A Isus sam, i nakon najcrnjih razočaranja, ne gubi povjerenje.

    Bilo bi suvišno brojiti čega se sve čovjek može strašiti, novine su krcate toga. A ipak, o našem najdubljem strahu nitko ne govori. Taj strah raste iz gubitka povjerenja. Mi smo izgubili vrijednosti: vjerodostojnost i vjernost. Jedan mali broj se jasno očituje za život. Strah i bojazan nestaju s rastom poštovanja i povjerenja prema drugima.  Jer ondje gdje je poštovanje i povjerenje, tu nema mjesta ni za strah, ni za bojazan.

    I uvijek mislim na vrapca o kojemu Isus govori: «Nakrivo položenom glavicom gleda on, pun straha i pun nade: smijem li ili ne...» Naša čežnja za sigurnošću, toplinom i prihvaćanjem ne zadovoljava se jednom ispruženom rukom: moramo se naučiti na tu se ruku osloniti.

4.

 Neprijateljstvo vjere?*

  Ljudi koji svoju vjeru javno priznaju ne mogu uvijek računati s naklonošću. Često se susreću s nerazumijevanjem, žaljenjem ili čak agresijom. Zašto je to tako, ne daje se pravo razumjeti. Mi se moramo čuvati da odmah vidimo iza toga bezboštvo, neprijateljstvo vjere ili čak samog sotonu na djelu.

     Poneki put je samo nespretnost onih koji pokazuju svoju vjeru u javnosti. Oni sami ne primjećuju kako oni (vjeru) na nespretan način  «svjedoče». Konačno, osobno vjerovanje pripada intimi koju jedan čovjek ima. To pokazivati u javnosti osjećaju tankoćutni ljudi kao neumjesno ili čak bestidno. Ja osobno zaobilazim «misionare ulica» koji na javnom mjestu pjevaju pjesme o Isusu i ne dozvolim se osloviti. Za mene nije ulica odgovarajuće mjesto gdje se razgovara o onom osobnom.

Druge pak zastrašuje onaj način kako ljudi svoju vjeru javno svjedoče. Prodornost s kojom poneke sekte ili Crkveni pokreti prose za pripadnike,  mene odbija. Ja se tu zatvaram ljudima, jer se plašim da mi neće dati slobodu. Ali i ljudi koji s osjećajem i nenapadno se ophode sa svojom vjerom, žanju agresiju, nerazumijevanje ili žaljenje. Po mom iskustvu, iza toga stoje povrjede koje se dodiruju s ovom ili onom konfrontacijom. Upravo u vjerskom odgoju je mnogim ljudima, često nesvjesno i s najboljim namjerama, učinjeno nasilje. Drugačije si ne mogu objasniti bujicu agresije koja me susreće kao svećenika i predstavnika institucije Crkve.

 Sloboda vjeroispovijesti

Vjeroispovijest u javnosti je, u najmanju ruku, delikatna stvar s kojom se mora pažljivo postupati. Poneki bi htjeli, najradije, svaku javnu vjersku izjavu potisnuti ili posve zabraniti. Pomislimo na vrijeme svađe oko znaka križa ili molitve u školskim razredima, na svađu oko marame u odnosu na muslimanske žene i djevojke. Meni nije dobro pri predodžbi da vjeroispovijest biva potisnuta u privatno područje, te tako biva neslušana i nevidljiva. - vjera koja nije vidljiva i opipljiva, vjera koja ne pokazuje djelovanje i to ne smije pokazati? Čemu treba ona tada biti dobra?

Ljudi koji potiskuju ili negiraju vidljive izražaje vjerovanja, čine nasilje i ugnjetavanje. To je iluzija da će, kroz zabranu vjerskih znakova, nastati veća sloboda.

 Strast i očaj

U prvom čitanju otvara prorok Jeremija svoje srce. On je jedan razdijeljen čovjek. S jedne strane se osjeća tako jako od Boga zahvaćen da ne može drugačije nego prisilno ljude uvijek ponovno konfrontirati s uputama Božjim. Radikalnost njegove propovijedi donosi mu mnoge protivnike koji ga do krvi mrze.

Njemu je dosta biti ciljem ove mržnje. Ovaj tekst sadrži strasti i očajanje i samoću mnogih ljudi od Boga zahvaćenih. Možda mogu, ovi biblijski stihovi, uliti nama malo poštovanja prema ljudima koji danas pokušavaju, sa strašću i nekom vrstom opsjednutosti, učiniti i zahtijevati vjeroispovijest javno vidljivom, iako mi ne akceptiramo način na koji oni to čine.

Hrabro priznanje

U Evanđelju Isus zahtijeva od svojih učenika hrabro priznavanje njihovog uvjerenja i šalje ih u gradove i sela da propovijedaju Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. U predanje ovoga teksta su vjerojatno ušla i iskustva koja su kršćani prvih desetljeća imali pri naviještanju Radosne vijesti. Oni su to činili pod posve drugim uvjetima, nego prvi Isusovi učenici za vrijeme Isusovog života.

Misija danas

Oblici naviještanja se ne daju prenijeti, bez promjena, u naše vrijeme. Ostaje pak zahtjev za hrabrim priznanjem. Kada vjera ne dolazi do riječi, ne biva vidljiva, ne osjeća se, ostaje bez učinka. Iako smo mi danas postali osjetljivi za direktno i indirektno djelovanje moći, za tajno zavođenje i omalovažavanje osobne slobode jednoga čovjeka, nužno je i danas da vjeroispovijest poprimi  značajno obličje, kako ne bi nestala. Pri tome moramo računati s otporom ili čak s agresijom. Ne radi se o tome da se ovaj otpor ignorira, lomi ili zaobilazi. Otpor može biti izlazna točka jednog plodonosnog razgovora i ljudskog susreta ako se ne zaustavimo kod pitanja  «tko je jači?», već se upustimo jedni s drugima. Ozbiljno uzeti Isusov misionarski  zahtjev  znači, za mene, ići k ljudima, otvarati se njima i skrivenim vjerskim pitanjima, te o mojim osobnim nadama i sumnjama govoriti  i davati odgovore.

*P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto iz Predigtforum der Redemptoristen