KLARTEXT: pomoćni biskup Andreas Laun poziva na reformu vjeronauka:  priručnici  nisu takvi kakvi bi trebali biti. Loše izgrađeni učitelji, ponekad nisu pravi vjernici. Nevolja dolazi od obrazovnih ustanova.

Salzburg (kath.net)

U srpnju sam na kath.netu objavio pismo  petnaestogodišnjakinje  u kojemu ona opisuje što je doživjela u svojom vjerskom obrazovanju. U sljedećem tekstu želim reći ono što mislim da treba učiniti, s obzirom na ono pismo  i druge slične opise, posebice  sa strane „stražara" o kojima govori Stari zavjet!
           U panel raspravi u Tagespostu  s münchenskim  nadbiskupom  Marxom i berlinskim medijskim stručnjakom  Norbertom  Bolzom  o „raskršćanjenju  kršćanstva",  Bolz kao jednu od "opasnosti unutar Crkve", navodi  između ostalog i  " šupalj školski vjeronauk" i kaže da Crkva treba predanost dogmi i hrabrost  pravovjerja.   U toku razgovora je biskup Marx rekao da se vjeronauk mora preurediti i naveo je da su pitanja istine i potreba za njom veća nego ikada. (Tagespost Post 8. 7. 2010 br. 80, stranica 5). Iza ovih komentara u raspravi je iskustvo, a posebno roditeljsko i to dugogodišnje; nije dobro s katoličkim vjeronaukom, a ima i roditelja koji odjavljuju s vjeronauka svoju djecu, ne zato što odbacuju vjeru Crkve, nego naprotiv, jer  žele da je njihova djeca spase! Ne da nema dobrih vjeroučitelja, ali je činjenica da oni koji žele mogu pričati stvari za koje nikad nitko ne bi ni pomislio da su  moguće: posebno DA ideologiji duha vremena, DA evoluciji, DA  pobačaju,  DA seksualnim  slobodama  i ravnopravnosti spolova. Pritužbama koje se često čuju u Austriji, Njemačkoj i drugim zemljama, protiv vjeronauka,  vrlo često se ne može uskratiti utemeljenost.                                                             

Nedavno sam pronašao u kath.netu izvješće iz Belgije:  roditelji se godinama bore protiv jednog "katekizma", zbog nedopustivih  i dvosmislenih tekstova u kojima majke vide ozbiljno seksualno uznemiravanje! Neumornu i genijalnu borbu vodi profesor F. Reckinger  i trebala bi biti poznata borba koja želi pokazati  ozbiljne greške i hereze u njemačkim, katoličkim, vjeronaučnim knjigama (usp. F. Reckinger, "Iskrivljavanje vjere. Onako kako trenutno stoji u svim vjeronaučnim knjigama" Stein am Rhein, 2. izdanje, 1990., slično tome, R. Dörner, Kako mogu vjerovati u onoga za koga nisu čuli? Borba za vjeronauk. Münster 2002) U Austriji je kardinal Schönborn pozvao na američki model vjeronauka, tj. da se uzme Katekizam za mjerilo vjeronaučnih  knjiga, što ipak nije spriječilo jednog autora  da drži ispravnim mogućnost pobačaja u prvim mjesecima  trudnoće (unatoč KKK 2273), drugi naučava  da je homoseksualnost  sada prihvaćena ( bez utvrđivanja razlika između javnog mnijenja i Crkvenog nauka, unatoč KKK 2257), a treći opisuje heretički pokret Kirchenvolksbegehren kao pokret za reforme u Crkvi.

            Druge primjere bi bilo lako navesti  i  dijagnozu nije teško postaviti kao i put terapije kojim treba poći i može se skicirati: s jedne strane Crkva u srednjoj Europi je imala i ima  - koliko dugo? - povijesno jedinstvenu priliku predavati poznavanje katoličke vjere u školi, velikim dijelom je to plaćala država. No, s obzirom na loše knjige, prepune pogrešaka,  s obzirom na brojne pritužbe o vjeronauku, a najviše zbog  vjerskog neznanja mladih, unatoč mnogim godinama  pouke, je  nepobitno:  Crkva ne koristi sasvim dobro svoju stoljetnu šansu u vjerskoj pouci u školi!
            Postavlja se pitanje: Zašto je to tako? Odgovor:  Priručnici nisu onakvi kakvi bi trebali biti; potom slabo i neprikladno obrazovani, a ponekad i stvarno nevjerujući nastavnici.  Zlo dolazi od obrazovnih ustanova  za vjeroučitelje i konačno od teoloških fakulteta. Ako je ova dijagnoza točna, onda  treba učiniti ono što je rekao biskup Marx: Mora se ispraviti knjige, potruditi se obnoviti vjeroučitelje, isto tako reformirati  fakultete za vjeroučitelje - i konačno,  reformiranje  katoličkih sveučilišta!

Korekcija i obnova vjerskih knjiga:

Neposredni i jednostavan pristup imaju odgovorni do knjiga i drugih materijala u vjeronauku. Čak i ako se ne bi moglo doći  do "savršene  knjige", svakako je moguće imati knjigu koja se potpuno slaže s naukom Crkve. Bilo bio pogrešno pretpostaviti  da se knjige mogu promijeniti postupno! Zašto postupno i na kakvu se postupnost misli? Teolog može  vjeronaučnu knjigu  preraditi u jednom koraku i ispraviti što treba ispraviti! Zamislite da netko želi postupno ukloniti pogreške iz medicinskog priručnika ili priručnika za Airbus, i predlaže  postupna poboljšanja! Koliko bi ljudi bilo mrtvo dok se ne dovrši „ispravljanje knjige"  Ne, vjeronaučne pogrešne knjige treba odmah osloboditi pogrešaka i zabluda!
            Samo netko tko nema pojma, može misliti da se korekcijom knjiga sve učinilo. Naravno da ne, time bi mogao početi dug i trnovit  put koji postaje strmiji što se dalje ide: ne možete obvezati vjeroučitelja na knjigu kojoj se on ogorčeno protivi, jer sam ne drži da su istiniti katolički sadržaji! To bi bilo isto kao da hoćete prisiliti pilota da leti avionom za kojeg nije  školovan! Neki bi mogli reći da se mogu katoličke vjeronaučne knjige staviti na tržište i izjednačiti ih drugim knjigama koje već postoje. Neka mi bude ovdje dozvoljena osobna napomena: Ja sam se napisao seriju od osam pravovjernih knjiga: to će biti lako upotrijebiti kao prvu, hitnu mjeru zamjene!

Obnova kod vjeroučitelja

Ne poučava knjiga, nego čovjek! Stoga bi bilo najvažnije stupiti u razgovor s vjeroučiteljima  o katoličkoj vjeri, o " držati stvari istinitima" koje se ne može vidjeti, o nauci Crkve. Isto tako treba  govoriti o „Crkvenoj poslušnosti" i da je vjeroučitelj postavljen  i plaćen da prenosi katolički nauk, a ne svoj, osobni, kao ni onaj koji se ne slaže s naučavanjem Crkve. I trebalo bi biti sasvim jasno: ako se on ne slaže s naukom Crkve i nije ga u stanju objektivno prenositi - stvarno i objektivno poučavati (u najmanju ruku tako neutralno kako predstavlja islam i druge religije) - trebao bi napustiti taj poziv.

Sljedeći korak bio bi promjena sljedeće generacije:

Prvo, trebalo bi s podjelom „venia legendi" postupati ozbiljno i to uz pomoć ozbiljne  provjere „scrutinium"  kandidata. Nije dovoljno da se  čuje da je kandidat  „angažiran" što nije nikakva potvrda da je  dobar katolik, jer iz toga ne slijedi da je kandidat stvarno pravovjeran i da je spreman poučavati katoličku vjeru pa i slučaju da se protivi „njegovom vlastitom mišljenju. „Angažirani" su bili svi heretici u povijesti, konačno angažiran je i sam đavao.
            Štoviše, moglo bi se doškolovati  vjeroučitelja u obveznim ljetnim seminarima! Mnogi, ali ne svi bi tako mogli dostići razinu potrebnu za katoličkog vjeroučitelja. Nitko ne misli da će svi biti istinski vjernici katolici i sjajni učitelji! Ne, ali to će biti velik korak u pravom smjeru!

Akademije za vjeroučitelje

            Teže će biti promijeniti akademije, gdje se školuju vjeroučitelji. To će zahtijevati mnogo razgovora, ali i zdravog pritiska: ako akademija ne školuje pravovjerne  vjeroučitelje, njihovi diplomirani studenti neće moći preuzeti uloge (službe) i moraju naći druga zvanja. Tada bi moglo biti moguće izgraditi pravovjerne obrazovne ustanove.

Sveučilišta

Posljednji korak je najteži: promjene u katoličkim sveučilištima. Pojedini biskup će imati male šanse za postizanje održive reforme. No, treba napraviti prvi korak: analizirati situaciju, priznati i depresivan rezultat i ne prestati razmišljati o tome što bi se moglo učiniti. Odgovorni će morati djelovati poput generala  u ranijim vremenima, koji su dobili nalog na razrušiti dvorac: nakon što su utvrdili  poteškoće ili prividne nemogućnosti, nisu prestajali pažljivo okruživati zidine dvorca, kako bi možda pronašli put u unutrašnjost dvorca.

Jasno je da ove predložene misli treba pažljivo promisliti i prodiskutirati. Tko se u to upusti mora znati: to će biti vrlo težak, kamenit i trnovit put. To je istina! Ali svako dugo putovanje počima prvim korakom, a prvi korak će biti onaj prema Bogu, jer će on nas najprije pitati!

KLARTEXT se pojavljuju redovito i isključivo na KATH.NET  i  KAT