Empirijski nalazi za socijalni profil ateista i kršćana. Andreas Püttman odgovara Jonu Worth u Cicero/magazin
Berlin (kath.net/Cicero.de)

„Čovjek ne treba vjerovati u Boga, da bi bio etičan čovjek," tvrdi Jon Worth u Cicero-Interwiew.

Tko bi se htio ovom suprotstaviti. I zbog toga se nije trebalo dugo čekati da se na reklamama londonskih autobusa agitira protiv vjere. Jer što je rečeno o ljudskom pojedincu to se ne može nijekati, ali ako se prenese na cijelu ljudsku zajednicu onda može izazvati pomutnju i može biti krivo. Joschka Fischer - kao apologeta vjere piše u svojoj knjizi: „Lijevi nakon socijalizma" staru spoznaju:" Etika, koja se ne oslanja na duboku sveobuhvatnu snagu religije, vrlo teško će se ostvariti in ugraditi u društvo i trajati duže vrijeme."

„Odgovorna etika, bez religioznog temelja (...) izgleda da ne može funkcionirati." Gregor Gysi je u ožujku 2005 na evangeličkoj akademiji Tutzing još jasniji:" Iako sam nevjernik, bojim se bezbožnog društva." Institut za Demoskopiu Altensbach tvrdi da tri četvrtine njemačkih vodećih ljudi u politici, privredi i društvu smatraju: „ Ako u jednom društvu oslabe religiozne veze, onda će se izgubiti i najvažnija mjerila i vrijednosti." Ovo ne vjeruje samo 22 posto.

Činjenica je da vjerska uvjerenja i vjerska praksa nisu nikakav izolirani životni prostor, nego prožimaju - svjesno ili nesvjesno - osobnu egzistenciju u svim njezinim dimenzijama, kao obiteljskog čovjeka, kao prijatelja ili partnera, oca ili majku, zaposlenika u zanimanju, kao člana nekog društva, kao subjekta privrede i kao građanina. Vjerska uvjerenja utječu na misli, osjećaje, ponašanje, moral i vladanje, svjesnost ili nesvjesnost vrijednosti, potrošnju i na biračke odluke.

Nakon jednog punog empirijskog priloga daje i jedno teoretsko opravdanje nepotrebnosti vjere, Evo dokaz kojeg Jon Worth u „Cicero" donosi: „ Čovjek može upoznati što je dobro a što zlo. Na pr. Dobro je biti spreman pomoći. Ono što je dobro može znati svaki čovjek i bez Boga."

Time se jednostrano uzdiže na problem spoznaje etike.. No on previđa: koliko god prividne evidencij kao na pr imperativ spremnosti pomoći kao čisto trajni prirodni zakon
Ili ugovorne teorije o zajedničkim vrijednostima i krepostima i krepostima te se spotiču na problem opravdanja u ljudskoj stvarnosti pa onda na motivacijski i problem kontrole. Postoji cijelo mnoštvo socijalnih i državnih nekontroliranih, nepredvidivih situacija za pojedince u tri vida ponašanja.

1) On može moralno djelovati, dakle neovisno o predrasudama, koje bi mogao imati, ako sada koristi situaciju. On čini opće interese svojima i ponaša se neovisno od drugih i zakona - neobičan način ponašanja, jer su nutarnji poticaji ovoj „čistoj etici" tako mali jer „osjećaj sreće - zadovoljstva" ne može biti nikakva zamjena za život u najvećoj moralnosti.
2) On može uvjetno moralno postupati i ovako razmišljati: spreman sam držati se moralnih pravila, dok svi drugi ili velika većina čini. Ali ću prekršiti pravila kad budem pomislio da sam jedini tako glup.
I što je veća i nepreglednija neka zajednica, bit će jača nesigurnost o ponašanju drugih, tako da sam građanin koji je bio spreman na sebe primijeniti sveuopćavanje zakona upada u strah da se je precijenio i da baš ne može sve tako slijediti (izolacijski paradoks).

3) On može smatrati da se na najbolji način služi općem dobru ako bi se svi držali zakona, ali vidi je u boljoj situaciji ako se svi drugi (ili većina) drže zakona, samo ne on. I mogućnost ovih „vozača na crno" sa anonimnošću strahovito raste.
Niti sa kalkuliranim egoizmom ove treće opcije, niti razmišljanjem, što bi drugi učinili, ne mogu se održati društvena vrijednost a niti pravila. Ali ni moralni heroizam prve opcije, koji su poslušni pravilima - koji odgovaraju Kantovu kategoričnom imperativu - „iz čista poštovanja prema zakonu, nije podoban za održavanje vjernosti zakonu, bez empirijske vlastite koristi. Takvo nešto je nemoguće prema sveopćem ljudskom iskustvu zbog ambivalentne ljudske naravi prema nemogućem. Rješenje ovog etičkog problema „zatajenja etike" leži u religijskom vjerovanju u trnascendetnom (vječnom ) izjednačavanju moralnosti i vječne sreće za dušu čovjeka.

Tek misao na nadnaravno obavezno opravdanje je osiguravajuća instanca , da etika beznadno propada iako je vrijedna, čak kao stanje, kad se netko jedini drži pravila, i kad nutarnje razmišlja čak i onda kad se nitko ne ponaša moralno. Konačni zaključak ovog etičkog religioznog „usidrenja" je već Dostojevski , s pravom, zaoštrio u jednoj svojoj rečenici. „Ako Boga ne bi bilo, sve je dozvoljeno!" Pa se pita i Max Horkheimer :"Zašto ja moram biti dobar, ako nema Boga?