Penzija- molba antifašistima

Don Ivan Matulić
župnik
Dol na Braču
21410  Postira
Dol, na dan kada je predsjednik Josipović sa Srbima slavio dan pokolja Hrvata

Antifašistima  Hrvatske                                                                                                                                                                                    na čelu s gospodinom Josipovićem

 

Predmet: Molba za penziju

Molim gore navedeni Naslov da mi udijeli zasluženu mirovinu

Dokazi:

1.       Rođen sam 10.svibnja 1943, prije nego se rodila Jugoslavija, Talijanski su fašisti vladali selom. Mama me od silnog straha prije vremena rodila, a trebao sam se roditi 25.V. Možda se ne bi i bio rodio da talijanski fašisti nisu uveli koprifogo. U meni se pobunio revolucionarni duh i zato sam se rodio za vrijeme koprifoga , bio je jedan ponedjeljak u 21.45, a kad su to talijani vidjeli odmah su kapituilirali.

Obabila me pokojna teta Perina, koja je u velikom strahu, prelazila preko gomila da je ne bi Talijani ulovili kako pomaže pri rođenju žestokog revolucionara. No,  jadnica je izgubila glavu kad su partizani počeli pucati iz "Boka" na Omiš i promašili cijeli Omiš. Zauzvrat su Nijemci tukli po Postirima i samo na jednom mjestu ubili 16 ljudi, među njima i moju babicu. Svakako da ovaj njemački pokolj nevinih ljudi ide na dušu partizana koji nisu smjeli pucati iz blizine mjesta.

Plašili su me kasnije antifašisti raznim mučenjima, zabranjivali ići u crkvu, prijetili mi se ocu da će izgubit posao i slično.

1952. su antifašisti prebili tri svećenika u Hvaru kod franjevačkog samostana. Jedan od te trojice pokojni don Andro Štambuk je postao biskupom, ali je umro nakon 33 dana, od posljedica batina koje je dobio. I ja sam otišao na njegov sprovod. U skučenoj blagovaonici, jer su antifašisti zatvorili splitsko sjemenište, jeo sam prvi put u životu punjene paprike i osjetio želju da postanem svećenikom. Da nisu antifašisti tukli don Androta, on ne bi umro, ja ne bih otišao na njegov sprovod i jeo punjene paprike i nikad ne bih osjetio želju da budem svećenik.  Samo ovo bi bilo dovoljno da  mi se dade mirovina.

 

2.                1957. Kad sam završio školu, neka komisija me predložila za stipendiju tvornice Sardina iz Postira, moj pokojni otac je tamo bio stražar. Puno puta je rekao: „A kad bi noć mogla govori,. koliko su "oni" zna se tko, komunisti, tj. antifašisti, odnili." I cement kojim su gradili kuće došao je na račun tvornice pa su ga oni po noći iznosili iz tvornice. I ti antifašisti su na jednom partijskom sastanku zaključili: "Nećemo ga stipendirati - da kasnije nosi baldahin" Drugi je rekao: "On gre u crikvu- neka ga popi školuju." I zaključili su da mi ne daju stipendiju, niti pošalju u određenu školu.

Kroz to vrijeme pokojni otac je, po meni, slao direktoru Poklepoviću i brižole, vina, ulja, pa čak za Uskrs sam mu odnio cijeloga kozlića. I da on nije tako bezobrazno gulio mog oca:  bržole, vino, ulje, kozlića moglo se prodati  pa su možda i roditelji mogli meni neku školu priskrbiti.

I ne samo to, nego odluku da me ne prime nisu ni saopćili na vrijeme ocu, tako bi mi bila propala i jedna školska godina. Pa je pokojni Jakov Vlahović - zvani Bahujica nakon sprovoda pokojne none rekao ocu tu odluku, bez njihovog znanja. Otac pristao da idem u sjemenište i to sa zakašnjenjem od 2 mjeseca .

Odmah, kako sam ušao u sjemenište ukinuli su mi i socijalno osiguranje i dječji doplatak, iako sam po zakonu trebao imati makar do osamnaeste godine. A socijalno osiguranje već nikada nisam dobio, a nemam ga ni danas.

Žalio sam se i drugu Titu, njegov kabinet mi je odgovorio da drugovi na terenu nemaju pravo. I kad san odnio to pismo pokazati tadašnjem tajniku općine šjor Dinku, on mi je odgovorio da oni u Beogradu mogu pisati što hoće, ali da oni na terenu određuju.

Kad mi je brat zatražio stipendiju za upis u školu, odgovorili su mu da ima brata popa, a ja sam tek bio u gimnaziji, i neka mu popi daju.

I ovo je sasvim dovoljan razlog da se popravi ta nepravda pa mi se dade mirovina.

3. Kad sam bio na regrutaciji, pitali su me koje škole imam, rekao sam da sam đak Nadbiskupske klasične gimnazije, tako je bio službeni naziv škole kojega su dali antifašisti, a onaj oficir na regrutaciji kaže pisaru: "piši osnovna i đak popovske škole - dakle samo osnovna." Potom me upitao u koju jedinicu želim, Ja sam odgovorio da bih rado u auto jedinicu. Oficir na to odgovara da ja tamo ne mogu, jer "tamo idu omladinci bez škole, a ti imaš gimnaziju. " U roku od 2 minute imam školu, nemam školu. I poslali su me da na gore nisu mogli - Ohrid. Tamo gdje su ženske (makedonke i šiptarke) bježale od vojnika kao vrag od tamjana, nisam nikako mogao doći u kontakt sa ženskom i da sam htio. A tko zna što bi bilo od mene da su me poslali recimo u Beograd ili Niš. To pokazuje koliko su bili zatucani, a ja sam to snosio na svojoj koži.

Kad sam napustio vojsku i došao kući, nakon par dana od biskupa stiže pismo da sam otpušten iz bogoslovije zbog nemoralnog ponašanja. Doista, biskup je dobio jedno pismo u kojemu su me za svašta optuživali. Ja sam u odgovoru opovrgao sve navedeno. Pa je biskup poslao pokojnog don Antu da ispita navedene svjedoke. I don Ante je išao i u dva franjevačka provincijalata i jednu biskupiju i našao identično pismo protiv njihovih bogoslova. Pa su zaključili da je sve skupa montirano i ja sam nastavio studij.

A da su  ti antifašisti, koji su progonili klerofašizam bilipametni i da su napisali različita pisma, bili bi nas svu trojicu makli i ne bismo bili svećenici. A jer su bili toliko glupi i napisali tri identična pisma, ja sam danas svećenik i nije mi žao, a posljedice onih laži sam dugo osjećao, a neki ljudi na visokim položajima u Crkvi i danas mi predbacuju.

I to je razlog  da mi se dade penzija.

4. Na dan Mlade mise  su, pred početak, u 10 sati, isključili električnu struju. Računali su da će tako omesti pripreme za ručak, ali jer je glavni kuhar bio pametan pa to predvidio, sve se kuhalo na improviziranim štednjacima. Jedina šteta što je nastala da nemam snimljen početak Mlade mise.

Novi razlog za penziju.

5.    Kao svećenika su me htjeli ubiti 1972. godine kad su mi razapeli žicu preko ceste, samo me čudo Božje i blud jednog šofera spasili. Oni koji su razapeli žicu nisu vidjeli kamion.

Pa je on izašao nakon bluda na cestu i vozio ispred mene, pa je prekinuo žicu. Ovo mi je priznao nakon tri dana čovjek koji je, po nalogu antifašista, razapeo žicu. A to su mi učinili nakon  što nisam dozvolio da petokraka ide ispred križa na sprovodu.

I  mnogo sitnih drugih stvari, kao čuvanje i obnavljanje crkava, postavljanje slike Ive Dulčića na oltaru u Brusju, gdje sv. Juraj ubija crvenog zmaja križem.. bili su uzrokom da sam redovito svake godine, za veće blagdane, bio pozivan u rezervu.

Sve su ovo razlozi zbog kojih, u ime pravde koju vi kao veliki antifašisti zastupate, tražim da mi se dodijeli zaslužena mirovina, jer da su antifašisti bili pametni, ja nikada ne bih bio svećenik. I sreća da nisu bili pametni,  ali sada je red na vama da pokažete da ste pametni i priznate svoju nepamet.