Sjećam se, bila je kasna zima ili rano proljeće. Jednog dana su ušli tri čovjeka u razred. Bio sam u osmom osnovne. Rekli su, da bi rado pogledali koga bi poslali na daljnje školovanje za tvornicu «Sardina» iz Postira, gdje mi je otac bio radnik. Listali su po imeniku, promatrali nas, prozivali. I otišli.

Sutradan je došao otac (+1979) s posla - bio je najprije ribar, pa noćni čuvar - i kaže:

- «Ivica, rekao mi je direktor da bi tebe poslali u školu, da će dati stipendiju, što misliš?»

Kroz glavu mi je proletjelo - zbogom moje sjemenište. Promislio sam idem na ispovijed pa ću reći to don Jozi. A odgovorio sam ocu:

- «Odgovorit ću u nedjelju!»

I otac se složio. U nedjelju u jutro sam otišao na ispovijed kod don Joze. Don Joze je bio bivši župnik u Postirima, a tada u mirovini. No, pomagao je župniku. Lijepo je pjevao, malo kada propovijedao (zbog bolesti), ali par puta što je propovijedao - to je bilo nešto za slušanje.

I došao sam na ispovijed. Rekao sam mu da želim u sjemenište, a da otac želi da idem na zanat, da što ću. Njegove riječi su me posjekle, a danas vidim da je Bog iz njega govorio:

- «Hm, poznam tvoju obitelj, otac je bolestan(jedva ostao živ nakon teške operacije), vas ste četvoro braće. Hajde ti na zanat, a poslije neka Bog zove kojeg od tvoje braće.»

Bilo mi je užasno teško, ali ocu sam rekao:

- » Idem na zanat!»

I bio sam primljen s još jednim dečkom iz razreda. Dali su ocu kredit da me opreme za u dom. Te večeri kad je direktor saopćio ocu da sam primljen, poslao me je otac k njemu s jedinim pršutom kojeg smo imali, da mu odnesem. Odnio sam:

«Ovo vam je poslao otac!»

«A lijepo lijepo, daleko ćeš ti dospjeti, dobar si ti učenik. A lijep pršut, aaaaa...zahvali ocu.»

Ni dinara mi nije dao, makar za sladoled. Koza je u to vrijeme izlegla. Pa kad je kozle ponaraslo, ubili su ga i pola se odnijelo gospodinu direktoru. I prve murve (dud) su bile rezervirane za njega. Da, imali smo veliku murvu u dvorištu. Nismo se smjeli penjati na nju dok se ne poberu (otresu), pa one najbolje izaberu za direktora, župnika, don Jozu, i još za neke osobe kojima bih odnio pun lončić(ta bilo je to jedino tada voće), a onda smo smjeli mi jesti ono što ostane. I tako je bilo od svega: prve rajčice, krastavce, najveću lubenicu, prvo grožđe, odnesi direktoru. I tako sam ja polako zaboravljao ideju sjemeništa, a uživljavao se sve više u budućeg tehničara.

Otišao sam s mamom u Split kupiti robu za šivanje veša, pidžama (tada sam prvi put vidio taj komad rublja), kupili smo i kofer. Jedna žena (šjora Mare «Kokića», Bog joj dao pokoj) je šivala za mene rublje tokom ljeta. Ona je bila tetka jednog bogoslova. A u to vrijeme se župnik kupao sa bogoslovima i sjemeništarcima na «Crnoj ploči»(plaži rezerviranoj samo za svećenike i bogoslove, sjemeništarce i ministrante) - ženske osobe su je zaobilazile u širokom luku bilo plivajući, bilo pješke. A na borovima su visile reverende. Župnik i mnogi bogoslovi su u reverendi (talaru) išli na kupanje. I vidio sam na rublju bogoslova i sjemeništaraca brojeve. Ja sam se nastavio ići kupati sa župnikom i drugima oko oltara. Nastavio sam biti oko crkve. Došla je Gospa Karmelska. Trebalo je činiti «feštune» (slavoluke). Procesije su bili komunisti zabranili, ali na taj dan je nisu mogli zabraniti - 1952 su bili pokušali, ali od revolta nisu smjeli. Ja sam se uzverao na vrh pročelja crkve i postavili smo oko kipa sv. Ivana Krstitelja slavoluke. Tog ljeta je jedan svećenik imao Mladu misu. Koje li radosti! No mene je toga dana bila uhvatila sjeta, plakao sam. Mama me pitala zašto plačem, no nisam joj odgovarao. A ja sam mislio - ovako sam i ja mogao jednog dana biti svećenik.

I da uspije proslava i uljepša blagdan Gospe Karmelske palili smo vatre po zidu oko crkve. I ja sam otišao u tvornicu (misleći ono: ja već imam neko pravo tamo ići) pitati petroleja za te vatre. Naime, mijesili smo od pepela i petroleja kugle i palili ih. A u prodaji te godine nije bilo petroleja, nego su imali u tvornici za ribarske svijeće (svićarice) i davali ribarima. No onim ribarima koji su svojim brodovima s upaljenim svijećama pratili procesiju ne bi davali - tako se lagano gasio taj lijepi običaj koji je tek 1981. ponovno oživio. Dakle, ja sam otišao u tvornicu s kantom pitati petroleja. Išao sam iz tvornice, a na vratima me sretne tadašnji sekretar partije (a prije je bio brico, čovjek je još danas živ) i pita me:

- «Moli, čo to nosiš»

Odgovorio sam:

- »Petrolj za ognje»

- «Vamo to doj i zaponti.»

I odnio mi je petrolej. Bio sam pokunjen. To je gledao jedan ribar pa mi dao znak da dođem kasnije k njemu. I on nam je dao petroleja tako da su ognji oko crkve gorjeli, a sjećam se da je on lovio tih noći obilno srdela i skuša.

Ljeto je prolazilo, roba je bila ušivena i mama i šjora Mare su pravile inicijale IM i ja sam rekao mami da bi trebao biti broj kao što imaju sjemeništarci. Sutra dan ode otac k direktoru i upita ga za moj broj za rublje. Direktor se na njega izviče:

-«Kakav broj...., kakvo rublje...., kakvo dijete.... Ne znam ti ja za ništa pitaj sekretara.»

Ode otac do sekretara:

« - Ma ne znam ti ja ništa, personalni ti je zato...»

I otac trećemu nije išao. Došao je kući sav bijesan. Meni ništa nije rekao. Majka je bila nekako zamišljena. Praznici su prolazili. Sjemeništarci su otišli, otišao je i onaj drugi dečko. Ja sam ostao. Par puta je otac pokušao direktoru reći, ali direktor bi ga svaki put grubo odbio. Došla je berba i ja sam sedmicama nosio konistre (velike košare) pune grožđa od trsa do kace. Teško je bilo, ali morao sam. 1.X. je umrla nona (očeva majka), ja sam bio u vinogradu, 2 sata pješačenja daleko. U 9 i 30 uhvatila me je jaka štucavica. Znao sam, ovo me ona došla pozdraviti. Poslije podne smo svi išli kući radi sprovoda. Točno kad je mene uhvatila štucavica, ona je umrla. Čudno, a mene je ona uvijek blagoslviljala kad bih je nedjeljom vodio (sklerotičnu) u crkvu na Misu:» Bog te blagoslovi» govorila je.

Tih dana je jedan čovjek na visokom položaju u tvornici, po noći došao k ocu i rekao mu:

- » Jure, žao mi je gledati Ivicu. Od škole nema ništa. Partijci su na svom sastanku zaključili da ga neće poslati: jer jedan je rekao (znam koji je još je živ)» Što da ga mi školujemo a da on ide u crkvu i nosi baldahin.» Drugi je rekao (umro je): «On je uvjek s popima, neka ga i popi školuju.» I tako je zaključeno da ga se ne pošalje u školu. Daj malomu školu.» (Bog dao tom dobrom čovjeku vječni pokoj).

Otac je došao kući, plačnim glasom govori:

- Ivica od škole nema ništa. Ti si u svemu slušao što sam htio, a sada izaberi ti što hoćeš, koliko budemo mogli učinit ću.

Nakon dva dana sam otišao župniku i rekao mu želju da bi išao u sjemenište. Jasno sve ovo sam mu ispričao. Pogledao me iznad naočala:

- «Hm, vidjet ćemo»

Sutradan sam odnio brzojav na poštu za Hvar gdje župnik moli da me prime. I nakon nekoliko dana je stigao odgovor da sam primljen. Ušao sam u sjemenište 26.listopada 1957. Bila je subota uoči Krista Kralja pred večer. Taman su sjemeništarci ulazili u dvoranu za akademiju u čast Krista Kralja. Tako sam ušao u sjemenište sa punih mjesec i pol zakašnjenja.

Drugom bratu su odbili dati stipendiju za kuhara s objašnjenjem:» Imaš brata popa.» Treći brat je bio pokušao sa sjemenišnom gimnazijom, nakon mature je napustio. Četvrtog su roditelji školovali. Kad sam završio maturu onda su isti ljudi pristupili ocu i rekli:

»Slušaj, sad bi mu mogli ponuditi fakultet.!»

Otac im je odgovorio:

-»Ima godine, njega pitajte!»

Ali mene nisu pitali nikada.