Školska godina 1966/67. -  Sve je počelo naopako!

Školska godina 1966/67., trebala je za  mene biti najljepša godina života, okrunjena svećeničkim ređenjem i  Mladom misom.  Raspoloženje  među kolegama odlično. Spremamo se za Nikolinje,  nikolinjska priredba, uoči blagdana sv. Nikole,  je smjela malo izrugati poglavare, profesore, kolege.  Dva dana kasnije  7.XII. u večernjim satima  je bila svečana akademija uoči blagdana Bezgrješne. Među ostalim točkama bila je jednočinka „Đavao na mostu" (nisam baš siguran u ovaj naslov), ali svakako ja sam trebao glumiti đavla.

Među nama je bio jedan kolega M.B. koji je bio prilično debeo i glumci za Nikolinje su odlučili izrugati ga. Dotični (sada već pokojni) se zaprijetio da će na pozornicu bacati jaja ako ga budu spominjali. Duhovi su se dijelili, jedni za to da ga se izruga, drugi protiv.

Priredba je počela. M.B se smjestio u drugi red velike sjemenišne aule s košarom jaja ispred sebe. Bilo je zgodnih točaka. I došao na red M.B. - onako kako se najavljivalo - izrugivanje njegovoj debljini.  Poletjela su jaja. Graja, predstava je prekinuta. Poglavari, svi s reda, od najviših do najnižih, osudili M.B. kako je ohol, kako nema poniznosti. Pročulo se da će ga zbog toga isključiti iz sjemeništa. Ja sam se tome usprotivio, jer sam bio uvjerenja da on nije kriv što je debeo i da tvorci priredbe nisu, na taj način, smjeli izrugivati njegovu debljinu. Sutradan je  donesena odluka da ga se isključi iz sjemeništa. U znak neslaganja i protivljenja toj odluci rekao sam da neću glumiti na akademji.

Došlo vrijeme akademije. Biskup - Stjepan Bäuerlein, Stolni kaptol u svečanim odorama, isticali su se crveni pojasevi oko prilično velikih trbuha. Izvodi se program akademije - natezanje između mene i prefekta M.S.  On je čvrstog stajališta da tvorci priredbe nisu krivi, a da je M.B. oholica i nedostojnog ponašanja za jednog ređenika. Nisam pristao glumiti pa što bilo. Završila je akademija u kusastom obliku. Profesori, manje, neki su dijelili moje mišljenje i davali mi podršku - među njima i duhovnik, ali kanonici bijesni. Oni su došli na akademiju, a ne na neku kusastu predstavu.  Prefekt mi je saopćio da budem spreman na najteže kazne. No, ja sam bio pripadnik druge biskupije pa se to baš nije moglo tako lako.

Biskup Stjepan Bäuerlein  je ovdje igrao čudnu ulogu. Ja sam vrlo često dok su drugi bogoslovi spavali, šetali, odmarali odlazio kod njega tipkati skripta iz katehetike. On je diktirao, ja pisao, jer nismo imali knjige iz kojih bismo učili.  On me nagovorio da prihvatim pisanje seminarskog rada „Uloga odgojitelja u seksualnom razvoju djeteta",kod profesora  Bešlića. Sam naslov je izazvao skandal, a duhovnik je održao nekoliko razgovora sa mnom i pokušao me odvratiti od skandalozne teme. No, kad je čuo da me je Biskup opskrbio literaturom na francuskom, odustao je od kritika. Seminarski rad je izazvao popriličnu znatiželju i ocijenjen je izvrsnom ocjenom, a takva literatura nije još bila viđena među studentima. Biskup je svojim vezama na Koncilu dobivao najnoviju literaturu, a ja sam dobro znao francuski pa sam mnoge stvari dobivao od njega. I kad se dogodio incident, pozvao me odmah iza Bezgjrešne  i, umjesto tipkanja, poveo se razgovor. Kad sam mu iznio svoje gledanje na stvar, da akteri Nikolinja nisu smjeli izrugivati debljinu kolege, Biskup je rekao da se slaže sa mnom, jer je on sam bio jako debeo iako je vrlo malo jeo. Vidio sam da ga je to ruganje studenata kolegi pogodilo. Rekao je da se ne slaže s mojom metodom, ali da je sasvim razumije i da će  se, svojim autoritetom, zauzeti kod poglavara da me ne kazne.

Božićni su blagdani prošli i izgledalo je kao da se sve sleglo. REĐENICI (to jest kandidati za ređenje te godine) su odlazili blagoslivljati biskupski dvor i naravno, glasovite đakovačke podrume. Ekonom biskupije je bio prečasni  Ilija Anaković. Bio je to čovjek dostojanstvenih pokreta, visok i govorio polako i odsječno. Nakon blagoslova u podrumu je bila zakuska. Tada sam, prvi i jedini put, vidio te silne prostore poznatih đakovačkih podruma.

Prečasni Anaković je često dolazio na Brač na ljetovanje pa me je počeo zafrkavati da je to vino bolje od bračkog plavca i prošeka. I neprestano mi nalijevao čašu. Vino je bilo tako pitko, nisam osjećao da je jako. A jeli smo kobasice i kulene pa je vino išlo.  I konačno je došao kraj večeri. Pošli smo prema bogosloviji, ali negdje na pol trga meni otkazaše noge, hoću naprijed, a noge idu nazad. Rekao sam kolegi da me pridrži. Priskočio je i drugi u pomoć. Tako su me doveli do sobe i legao sam. A tada počela se soba vrtiti sve brže i brže. Te večeri su, za večeru, bile palačinke s kompotom od šljiva. Jedini put u godini! Zvoni za večeru, ali ja ne mogu ustati. Bio sam svjestan svega... kad su svi otišli, ja sam se polako digao, glavu stavio pod pipu u umivaoniku i pustio hladnu vodu. Istog časa sam povratio. Sve sam oprao da ne bi primjetili. Legao i zaspao. Više ništa nisam čuo. U jutro su me pokušali zafrkavati da sam propustiuo palačinke. Odgovarao sam kako sam tako dobro jeo i pio da sam odmah zaspao. A bio sam pijan. Te večeri sam odlučio nikada više biti pijan. Bilo je to 5.I.1967. i od tada više nikada nisam bio pijan, iako su me mnogi pokušavali opiti.

Semestarski ispiti su tekli u redu. Na kraju semestra rektor objavljuje da sam dobio CA (consilium abeundi), tj. savjet da napustim sjemenište. U bogoslovskom žargonu carcinom! To je sve bacilo na glavu. Nisam napustio bogosloviju, jer je biskup Celestin htio istražiti stvar osobno. I on je postigao od poglavara da ostanem do kraja školske godine, ali neki profesori i kanonici nisu htjeli da budem ređen. Negdje u ožujku je došao biskup Celestin u Đakovo i  razgovarao s mnogima. I konačno je pozvao mene i, u prisutnosti biskupa Bäuerlleina, porazgovarao sa mnom. Biskup Bäuerlein mijenja mišljenje,  prije je govorio kako će se kod poglavara zauzeti za mene, a sada kako su ipak poglavari glas Božji, kako njih treba slušati  i kako su mi izašli u susret da ne napuštam bogosloviju odmah, nego na kraju godine. I da ću morati promijeniti bogosloviju.   Ostali smo biskup Celestin i ja sami, ja sam izrazio želju da idem u Zagreb, a on mi je na to odgovorio da je bolje za mene da idem u Zadar, jer bih u Zagrebu mogao „izgubiti zvanje". I tako, odmah nakon položenih ispita, koncem lipnja, oprostih se s Đakovom. Nisam čekao ređenje kolega na Petrovo, previše me to ranjavalo. Ostalo ne opisujem, jer ovo nije opisivanje đakovačke bogoslovije i ljudi, nego moja sjećanja.

Povratak u Zadar

Iz Zadra sam otišao 1961.,  a sada se vraćam, 1967. u jesen.  S obzirom da je školski program bio kraći nego u Đakovu imao sam mnogo slobodnog vremena. Situacija u Zadru se  potpuno promijenila. Više nije bilo salezijanaca,  zgrada bogoslovije je bila nova, na mjestu starih ruševina.  Mnoge zgrade naokolo su bile popravljene, a i most na bačve preko zadarske luke je uklonjen te sagrađen novi, armirano betonski. Nije bilo puno bogoslova, to su bila vremena napetosti i borbi između Splita i Zadra tko će biti metropolita, uz to i napetosti između Kršćanske sadašnjosti i Crkve u svijetu u vezi izdavanja dokumenata II. Vatikanskog koncila. To će me uvesti u srce jednog skandala. Od one negdašnje sjemenišne strogosti nije ostalo ništa. Bili smo po dvojica u sobama, a svaki je imao ključ od ulaznih vratiju. Trebalo je prefektu samo najaviti odlazak. Malo ili ništa nisam koristio tu povlasticu.  Kako sam imao dosta slobodnog vremena, a bio sam pred ređenjem i Mladom misom, tako sam dosta putovao kući.

Profesor dr. J.K. me zamolio da mu pomognem pretipkavati jedan prevedeni dokument Koncila. Sada se više ne sjećam da li je to bio „Gaudium et spes" ili „Lumen gentium."  Moje iznanađenje je bilo ogromno kad sam otkrio da je to prepravljeni prijevod dr. Marcelića iz Splita. Kad sam to rekao nadbiskupu Franiću na duhovnim vježbama pred đakonat, nije mi vjerovao.  I kad sam mu pričao još neke stvari koje su se kasnije dogodile, kao odlazak brojnih svećenika, onda mi nije vjerovao. No, kad se dogodilo što sam ga upozoravao, rekao mi je da nije mogao zamisliti da govorim istinu. Interesantno, slično mi se više puta dogodilo, zanimljivo. Tako je vrijeme prolazilo.

Subđakonat  i đakonat

Subđakonat sam primio iz ruku nadbiskupa Marijana Oblaka  u Zemuniku. Interesantno, ničega se ne sjećam osim nekog malog prostora. Zato sam predložio biskupu Celestinu da mi ređenje za đakona bude u našoj biskupiji. On je odredio da bude župa Grablje, župnik je bio don Branimir Marinović.  Ta župa mi se neobično sviđala i često sam bio gost kolege Marinovića, neko vrijeme smo bili zajedno u Đakovu. Kakvo je veselje zavladalo u Grablju kad su čuli da će tamo biti ređenje. Ređenje je bilo ugovoreno za Gluhu nedjelju. Priključio sam se duhovnim vježbama splitskih ređenika koje je vodio nadbiskup Franić, s njima sam bio i na duhovnim vježbama za prezbiterat. Bilo je to u franjevačkom samostanu u Živogošću. Na večernjim šetnjama uz more, s nadbiskupom Franićem sam dugo razgovarao o čemu sam već pisao.

Dan u oči rđenja su u Hvar stigli i roditelji. Bili smo  kod biskupa Celestina na večeri. Nastao je problem odlaska u Grablje (12 km). Otac hoće u jutro otići pješke, jer se zavjetovao u ratu kad je doživio prevrtanje kamiona i bio ranjen, da se više nikada neće voziti autom.  Biskupu je trebala sva umješnost da uvjeri oca da ga zavjet ne veže, odnosno da ga on oslobađa zavjeta.  Jedva se ujutro ukrcao u auto u kojem je bio biskupov šofer Lone Petrić iz Velog Grablja, otac i majka i ja. Otac se sav ukočio od straha. I tako nam je brzo prošao put do Grablja po makadamskoj cesti, uvjeravajući oca da je dobro učinio što je došao s nama, ali ga nitko nije mogao zaustaviti da se, na večer, ne vrati pješice u Hvar.

Doček u Grablju je bio veličanstven. Odmah sam uočio neka lica koja su mi se kasnije dugo usjekla u pamćenje. Bili smo prisutni biskup Celestin, don Jure Belić, kanonik i župnik u Hvaru, mjesni župnik don Branimir Marinović i ja.  Svečano grobajsko pjevanje - melodija gluhe nedjelje. Znam da sam se pripremao pjevati to evanđelje, ali u Grablju je bio običaj to evanđelje pjevati po ulogama kao i muku, što je meni predstavljalo određeni problem.  Svečani ručak je bio u župnoj kući, bili su  crkovinari, bratimi i još neki uzvanici, više se ne sjećam koji. Ostala mi je u sjećanju scena kad je glavna konobarica donijela pečenu janjetinu i, otprilike, rekla ovako: „Preuzvišeni, Vas bi po časti pripadao pečeni rep od janjca, ali Redjenik je sada veći pa ćemo njemu dati rep." Nastao je smijeh i aplauz, a ja mislio: meni bi bila draža plećica. Više se ničega ne sjećam nego da sam u pratnji don Jure Belića išao kod starog biskupa - nadbiskupa Mihe Pušića, koji je sjedio u naslonjaču, slabo je vidio i don Jure je rekao: „Preuzvišeni, evo došao je novozaređeni đakon po vaš blagoslov." Onda je meni rekao: „Preuzvišeni nadbiskup želi da klekneš ispred njega." Ja sam klekao pred njegove noge, a on je ispružio ruku i blagoslovio me izgovarajući riječi običnog blagoslova. I pružio mi ruku na poljubac prstena. Tada don Jure reče: „Preuzvišeni ti želi Božji blagoslov i uspjeh u radu." Ustao sam i don Jure me otpratio iz sobe.

Ne sjećam se gdje sam bio za obrede Cvjetnice. Ali za Veliki petak znam da sam obrede Muke i smrti vodio u Škripu. Pješke sam otišao u Škrip. Crkva je bila puna, dosta muškaraca, pjevala se Muka i sve ostalo. Propovijedao sam s propovijedaonice. Tema je bila „Žedan sam", kasnije su mi rekli da je jednu ženu to  tako pogodilo da je morala kod doktora.

Smrt nadbiskupa  Mate Garkovića

Nakon uskrsnih blagdana vratio sam se u Zadar položiti i zadnje ispite. Negdje u svibnju se proširila vijest da se nadbiskup Garković poskliznuo, pao u sobi i slomio kuk. Operiran je, ali je uskoro umro. Kad se pročulo da je umro nadbiskup došao je preč. Veršić u bogosloviju i tražio dobrovoljce za pripremu groba za ukop u katedrali. Obilazili smo grobove po katedrali i otvarali. Neke nije bilo tako lako otvoriti. Neki su bili puni. Došli smo u prezbiterij, s lijeve strane na kraju kanoničkih klupa koje smo nazivali „štale", a gdje je bilo jedno čudno zvono na kotaču i pričvršćeno poprilično zvonaca. I to zvono je vukao sakristan Grga, imao je čudnu bradu - s „deset dugačkih bijelih dlaka u dvadeset redova". Kanonik Veršić je bio  vrlo razočaran vidjevši da je i taj grob pun. Ja sam vidio da su u grobu 4 kasila. Rekao sam mu da se ova dva prva mogu prebaciti na ona dva druga i da ima dovoljno mjesta. Složio se s planom. Ušli smo u grob ja i još jedan kolega i uhvatili kasil  biskupa Godeassija. No, kad smo ga podigli dogodilo se nešto neočekivano - mi smo podigli poklopac i strane kasila, ali dno s tijelom biskupa je ostalo onako kako je bilo pokopano. Kanonik Veršić kaže: „Izađite vani, tko zna kakve bolesti možete dobiti." Izišli smo vani, a časna Marta (inače radila u civilu u bolnici) donijela je lizola i to smo izmiješali s vodom pa je tijelo biskupa Godeasija oblio tom mješavinom što je dalo jedan čudan miris. U trenutku kad je kanonik Veršić oblio tijelo, s njega je otpala sva prašina pa je ostao sami kostur. Ušao sam u grob i jednostavno uzeo taj kostur u biskupskom ornatu i s daskom ispod ga prebacio na kasil onog drugog. Više se ne sjećam koji su tu biskupi  bili, ali isto smo učinili i a drugim tijelom.

Zgodno je bilo poslije, za ručkom. Ja sam počeo pričat kako sam rukama nosio pokojnika. Trojica se digla sa stola i otišla, a ja lijepo zahvalio Godeassiju što sam neočekivano dobio dobru porciju, „repete" za ručak.   Od sprovoda pokojnog nadbiskupa Garkovića se ne sjećam ništa nego da smo ga položili u tu, pripravljenu grobnicu. Inače, nadbiskup Mate Garković mi je ostao u vrlo lijepoj uspomeni. Zvali smo ga „tatica", jer nam je dolazio u sjemenište nedjeljom na večer, kad bi se vratio s neke krizme, držati pouke iz grčkog jezika. Pamtim  jednu smiješnu scenu: bio jedan kolega Milan Domitrović iz okolice Siska i pita ga Nadbiskup: „Domitroviću što znači he ge?" Ovaj gleda prema nama da  mu šapnemo i mi šapćemo zemlja, zemlja, a on ispali „He ge znači zelje!" A kako se Nadbiskup smijao...  Eto jedna lijepa sličica, sjećanje na jednog  čovjeka - nadbiskupa koji mi je ostao u lijepoj uspomeni!

Zajednički smo, svi ređenici, napravili pozivnicu. Nemam sačuvan ni jedan primjerak. Znam da je bilo dosta poteškoća s tiskarom. Imali smo, na prvoj stranici, zajednički simbol  -stilizirana jedrilica i biblijski citat „Idite po svem svijetu" pa su neki svećenici komentirali kako navješćujem da neću čuvati rezidenciju. A nisam ni slutio da će me put službe odvesti u Austriju.

Pripreme za Mladu misu

Moja prvotna ideja je bila da idem s roditeljima u Lurd i tamo slavim Mladu misu, a da u Postirima imam sekundiciju. Kad je don Ante čuo tu  ideju, doslovno je poludio. Žalosna srca  sam pristao na promjenu plana. Više nikada nisam bio u Lurdu, a niti osjećao potrebu tamo ići.

Početkom 1968. nastao je spor između barba Vlade , mame i tete Kate, jer je barba Vlade, na prijevaru isključio mamu i tetu Katu iz nasljedstva. Taj spor je unio takav nemir da više ne vjerujem da ga je moguće ukloniti.  I to je unijelo popriličnu napetost u dogovorima koga pozvati na Mladu misu, tim više što mi je barba Vlade bio krizmani kum. Konačno se ipak zaključilo da se pozovu i nono i nona, barba Vlade i teta Katica. Za njih su bile pripremljene stolice  s moje lijeve strane do oca. Do posljednjeg trenutka nismo znali hoće li se odazvati. Konačno su nono i nona došli, ne sjećam se što su mi poklonili i jesu li uopće što poklonili, a stolice barba Vlade i njegove žene Katice su ostale prazne. Ne samo da nisu došli, nego mi rođeni barba i krizmani kum  nije čak ni čestitao Mladu misu.  A svake nedjelje odmah do oltara i na pričest.  S barba Vladine strane nije bio nitko, iako sam osobno molio rođaka Ivicu da dođe, ali nije došao.  Bila je jedino kćerka  Fanita, ali kao član zbora u večer, na večeru. No, i tu nije moglo bez škandala za kojeg sam tek kasnije saznao. Dobrih 30 godina  kasnije mi je rekla da je ljuta na mene, jer sam ja proširio priču da je otišla s večere s momkom... A ja o tome nisam imao pojma.

I s očeve strane je bio jedan problem. Barba Tonci - očev brat, to je svoja priča, o kojoj ću govoriti na drugom mjestu. Bio je u Argentini i  vratio se, ali kao komunist. Nije išao u crkvu, čak i na sprovodu svoje majke nije ušao u crkvu, ali bi na sve velike blagdane pjevao, doma na teraci Večernju.  Kad je primio pozivnicu, pozvao me da malo dođem k njemu. Rekao mi je da mu je teško doći na Mladu misu, jer da nije bio ni na sprovodu svoje majke, ali da mi čestita i da mu je drago da sam postigao svoj cilj. No, on je odlučio sa ženom otići taj tjedan negdje izvan Postira tako da ne bude upadno što nije došao na Mladu misu i na ručak.  Mnogo godina kasnije umro je naglo i njegova žena je htjela da bude pokopan po Crkvenom obredu. Tadašnji župnik Postira, don Tonči Jelinčić, prepustio je meni sprovod. Osjećao sam se vrlo glupo.

Dugo su trajale prepirke između mame i oca koga treba pozvati. Ako se pozove rođaka s jedne strane, tako treba  pozvati  i rođaka s druge strane, iako ja s tim ljudima, možda, nikada nisam imao nekog kontakta. Tako je zaboravljen jedan očev prvi rođak, Marko Utrobičić Brelac, njegova majka je bila očeva teta, koja je poginula od topa. I mnogo godina kasnije, malo prije svoje smrti mi je rekao da mu je još uvijek na ormaru u sobi poklon kojeg je bio kupio za mene.  Prihvatio je moje opravdanje da su roditelji određivali koga će se od rodbine pozvati.  Još jedan problem se javio pri organizaciji slavlja Mlade mise.  Neki zli jezici su proširili kako sve troškove snosi barba Stipe, o kojemu je pisano na drugom mjestu. On je dao samo jedan dio, a ostalo su pokrili roditelji. Pa su zbog te priče izostali pokloni koje su primali ostali mladomisnici.

Od onoga što je ostalo kupio sam, za uspomenu na Mladu misu, bijelu misnicu koju još i sada, prigodimice, nosim.

No, nije teklo bez problema ni u Crkvenoj - liturgijskoj strani. Tek je bila uvedena koncelebracija, u Postira tada još nije bila. Ja sam bio deseti živi svećenik iz Postira pa sam želio Mladu misu proslaviti u koncelebraciji s postirskim svećenicima. No, don Ante se žestoko usprotivio.  Tvrdio je kako ja u koncelebraciji nisam u središtu pažnje, a moram biti. Zbog toga nisam ni određivao tko će mi biti đakon i subđakon, nego sam odlučio postaviti prve svećenike na koje naiđem na dan mlade mise. Tako je kao đakon služio don Petar Eterović,  župnik Pučišća, a  subđakon je bio o. Eugen Bižaca OP, inače mještanin. Prezbiter asistens, ili kako se to negdje drugdje zvalo „manuduktor", je bio župnik don Ante Marušić. Zanimljivo da se ne sjećam njegovog poklona.

Posebna priča je bio mladomisnički propovjednik.  Prema nekakvoj ustaljenoj praksi, meni je trebao propovijedati don Vicko Jelinčić i on se tome intimno nadao i pripravljao se. Kad sam u razgovoru s don Antom došao na mladomisničkog propovjednika, ja sam rekao da želim don Vicka za propovjednika.  No, u to doba su don Ante i don Vicko bili u nekakvom sukobu i don Ante mi je rekao:  „Ne, ja ću ti naći boljega od don Vicka, s kojim ćeš biti zadovoljan."  Pristao sam, kad i onako za moju mladu misu ni jedna moja želja nije bila uvažena.  I on mi je našao  katedralnog župnika sv. Duje, don Pavu Žanića. Zbilja odličan propovijednik, odlična propovijed koja se dugo komentirala među bogoslovima, a od te propovijedi don Ante je prozvan „Patrijorha." Mnogo godina kasnije, malo prije svoje smrti, don Vicko mi je predbacio da ga nisam htio za mladomisničkog propovjednika. I kad sam mu ispričao cijelu priču, onda mi je rekao: „Oprosti, a ja sam mislio da si ti sve skuhao protiv mene."

Još jedan problem je iznikao kad smo planirali proslavu Mlade mise. Prva Mlada misa koje se sjećam bila je Mlada misa o. Eugena Bižace. I sjećam se vrlo dobro da je bila procesija od kuće do crkve. Na čelu je išao križ s barjakom presvetog sakramenta. 1952. zabranjene su procesije pa su mladomisnike  pratili u crkvu onako, u grupi, bez križa. Don Ivana Glavinića 1955., don Vicka Jelinčića 1957., don Jozu Jelinčića 1959. i don Antu - Tončeta Jelinčića 1961. Ja sam govorio da ne treba dozvola, jer to nije nikakva procesija, nego obiteljska proslava (slično kao što za sprovod ne treba dozvola)  no, don Ante kao župnik nije odobrio, nego se išlo privatno.

Brojni ljudi su bili uključeni u pripreme. Posebno zbor koji je naučio posebnu misu i pjesmu za vrijeme pričesti „O Bože, nisam vrijedan".Vrijedne časne sestre KBLJ, na čelu sa sestrom Hosanom Hranueli, koja je bila duša vanjske Crkvene proslave. Kuhar je bio Miko Kaštelan, a bila je umjetnost, u onim uvjetima, organizirati kuhinju za 150 ljudi. Posebno moram spomenuti gospodina Nikolu Arnerića koji je bio direktor zadruge i poslovođu dućana, Jakšu Bižacu, koji su posudili tanjure i čaše iz prodavaonice uz dogovor da se plati što se razbije, a ostalo vrati. Brojne žene koje su ispekle na desetke peći kruha, kolača, pa pekači janjaca, konobari koji su dvorili... A sigurno da mnoge stvari nisam ni mogao pratiti.

Petak 12. srpnja 1968. - svećeničko ređenje

Vruć dan, sparan, u predvečenjim satima je bilo ređenje u Postirima. Pristigli su kolege bogoslovi, a bilo nas je tada popriličan broj. Došli su i neki kolege iz Đakova, neki prijatelji, posebno iz  obitelji Rajci, na žalost ta veza se s vremenom izgubila. Pristiglo je i nekoliko svećenika. Nije to bilo nekada kao danas. Crkva je bila prepuna svijeta, vruće, Od cijelog obreda pamtim samo to, kao što pamtim i svoje osjećaje i misli koje su mi dolazile dok sam ležao ne zemlji za vrijeme litanija Svih svetih, a što sam opisao u jednoj pjesmi. Litanije su pjevali pjevači: Šime Jelinčić -  Kokić (dolski organišta), Ive Jelinčić -  Miše i Tonci Matulić - Šilić.

Večera koja je bila kod don Ante je bila nezaboravna. Bili su pozvani samo roditelji, svećenici i bogoslovi. A ostala je u uspomeni i drugima i dugo vremena se o njo pričalo. Biskup nije dozvolio jesti meso, jer je toga dana bio petak. Frižidera i smrznute ribe nije bilo kao danas. Pa je don Ante zamolio ribara Nikolu Brtičevića Tambaluka da ide ulovit štogod ribe. Na žalost, osim par kila škarpuna i slične ribe, drugoga nije bilo. Nama, naviknutima na ribu nije bio problem, ali Slavoncima je bila prava muka.  Uz pjesmu i šalu otišli smo do kuće, a s nama i don Pave Žanić, mladomisnički propovjednik, želio se upoznati s obitelji. Čekali smo ponoć da prođe petak pa smo nasred dvorišta prostrli jednu deku i bijelu plahtu, posjedali okolo, otac je donosio pršut i sir, koji je već bio narezan, i vino, mama je rezala kruh, domaći. Pojeli smo cijelu peć kruha, pjevali do 2 sata u noći. Neki su zakasnili na jutarnju misu, pa se don Ante ljutio zašto i njega nismo pozvali, kad je čuo što se dogodilo. No, mama je bila u mukama, jer je morala zamoliti još jednu ženu da ispeče peć kruha, nedostajalo za mladomisničku gozbu! Ja sam legao u kuću na kauč, čuo da nešto šuška i misleći da je miš, zaspao.

Subota je protekla u posljednjim pripremama. Neki su otišli pješke na sv. Maru u Nerežišća i na večer se vratili.  Otišli smo, po običaju, na kupanje. Ja sam išao u običnoj košulji kratkih rukava, a don Ante i  neki bogoslovi u reverendama. Prolazeći preko Zastivanja na puntu sv. Mikule pred kućom smo sreli jednu staru, sjećam se da smo je zvali „Mirčonka", jer je bila iz Miraca. Vidjevši mene u košulji, poluglasno prokomentirala: „A da ćeš ti reć misu, pri ću jo bit krava, nego ti reć misu."  Don Ante jedva dočekao tu riječ pa nadoda: „Vox populi, vox Dei!"  No, malo iza Mlade mise ona naglo preminu. I opet prolazeći mimo te kuće, ja prokomentiram: „Bolje joj je bilo bit krava, nego mrtva!"  A don Ante na to, poprilično bijesno: „A če je potriba da ti svaku bališ!"

Nedjelja 14. srpnja 1968. -  Mlada Misa

ZMIJA U KREVETU  - Legao sam, kao i prethodne večeri, na kauč. Jer sam bio umoran, brzo sam zaspao.   U  jutro sam se digao dosta rano, nešto zbog uzbuđenosti, a nešto i zbog gužve koja se tog jutra očekivala.  Nije bilo kupaonice, kao i u mnogim drugim kućama, nego je bio lavor na dvorištu, ispod velike murve (duda). I dok sam se ja uređivao, mama je pospremala kauč, s nakanom tu postaviti darove koje se donosi. Najednom vika: guja, guja.  Brat Tonko je dotrčao i  donio na štapu ubijenu zmiju.  Znakovito, sjetih se biblijske riječi: „ Više volim spavati s lavom i zmijom, nego sa zlom ženom..."

Pošao sam u jutro na brod koji dolazi iz Sumartina, dočekati goste. Kad me vidio don Ante, strahovito se razljutio. Smatrao je da ja ne smijem izlaziti iz kuće, jer  da onda nema smisla svečani ispraćaj.  Žene, momci i djevojke  su od ranog jutra  nosili posude s posađenim cvijećem i postavljali tepih od crkve do kuće.

Konačno je došao i taj sat.  U 10 je trebala početi misa, a u 9 i 30 je nestalo struje, što je kuharu napravilo dodatne teškoće. Bio sam planirao snimati na magnetofonu cijelu misu. Od planiranog ništa. Za orgulje nije bio problema, jer su imale i mehaničko punjenje mijeha, a same orgulje su bile mehaničke.

Iz crkve su krenuli don Ante (župnik) u svečanom pluvijalu, nekoliko svećenika, bogoslova i ministranata. Don Ante je nosio u ruci mali okićeni križ. Klekao sam pred roditelje i zamolio ih za oproštenje i blagoslov. Nakon roditeljskog blagoslova, don Ante mi je pružio križ i rekao: „Ostavi, mladomisniče dom oca svojega i pođi za Njim koji te pozvao. S križem u ruci krenuli smo prema crkvi. U župnoj kući sam obukao misnu odjeću. Od župne kuće je do ulaza u crkvu išla procesija, djevojčice u bjelini koje je predvodila mala rođakinja, Ivančica Ristić. Na ulazu u crkvu je uslijedio pozdrav djevojčica u bjelini i don Ante. On je, otprilike, rekao: „Kada su te, dragi mladomisniče, donijeli tvoji roditelji na krštenje,  na dan sv. Ivana  Krstitelja, ovdje u crkvu Ivana Krstitelja, upitao sam ih: Kako mu je ime? Odgovoriše Ivan. Kršten si u crkvi Ivana Krstitelja, na dan Ivana Krstitelja, a sada si evo i pošao putem Ivana Krstitelja..." I započela misa. U pola Slave je došla struja i od tada imam sve snimljeno na kazetofonu.

O propovijedi neću pisati, jer sam nešto već i napisao, a može se i čuti na mojoj web stranici. Misa je bila neka mješavina starog i novog obreda  (misala).  Preko prikazanja su pjevali barba Pave i Jakov Cvitanić - Pećor „Ti si svećenik", a nakon općeg blagoslova slijedio je mladomisnički s ljubljenjem ruku. Nakon mise su me dočekeli ministranti pred župnom kućom i pozdravili. Duša svega je bila časna sestra Hosana Hranuelli. Morat ću  njoj posvetiti jedno posebno poglavlje.

Svečani stol za mladomisničko slavlje je bio postavljen na gornji pod (kat) kuće pokojne Mićeline i barba Stipe, Bilo je pripremljeno 110 sjedećih mjesta koja su bila popunjena.
Želim ovdje spomenuti, na poseban način, dva svećenika - starinu don Franu Tadića - svećenika u mirovini, negdašnjeg župnika u Brusju koji je izazvao salve smijeha svojim pričicama. Njemu je to bio prvi put da je bio na Braču. Među zdravicama kojih je bilo dosta spomenut ću zdravicu don Mirka Kačića, župnika Komiže koji je govorio s siromaštvu i solidarnosti ljudi. Par puta je prekidan burnim pljeskom. A najkomičnija zdravica je bila zdravica Nikole Jelinčića - Mučita. On je rekao, otprilike, ovo: „Ti si, mladomisniče, deseti živi svećenik iz Postira, a tko zna koliko je mrtvih, a među njima je najčasniji preuzvišeni Nikola Arnerić." Nastala je salva smijeha, jer je zamijenio dva brata - Josip je biskup, a Nikola je bio veliki komunist i načelnik općine!

Posebna zgoda je bila s flašom prošeka iz 1952.g. koju mi je poklonila, na primanju đakonata u V. Grablju, nećakinja jednog pokojnog svećenika kod kojega je ona bila. Don Ante je rekao kad ju je vidio, da to čuvam za mladomisnički ručak. Došao je i taj čas. Don Ante teatralno uzima flašu, hvali prošek star 16 godina, boca je bila začepljena pečatnim voskom. I kakvo razočaranje - u flaši nekakav bućkuriš, skoro nije bilo ni pitko. Kakav smijeh je nastao, možete samo zamisliti.

Nakon ručka bila je Večernja i blagoslov. Nakon blagoslova časna Hosana je pripremila akademiju. Svijeta vrlo malo, čak su se i uzvanici razišli.  To je bila za mene prva pastoralna pouka da na velike blagdane  poslije podne ne očekujem baš puno od ljudi!

Na večer su došli pjevači na večeru, njih četrdesetak. Bilo je puno pjesme smijeha, zdravica, tako da su gosti ispred hotela (oko 300 m zračne linije) sjedili i slušali kao koncert.  Don Ante je bio prisutan, ali ga je oko 11 na večer svladao umor  i otišao je. Ovom pričom završavam svoje uspomene za Mladu misu. Pjevači su ostali do oko 1.30 i onda krenuli kući. Prolazeći mimo župne kuće, zapjevali su serenadu pod prozor župniku, don Anti.  Sutradan u jutro  priča don Ante:  „Od umora se nisam uspio ni svući. Legao sam na krevet i zaspao. Čujem pjesmu lijepu tihu... gledam ja na krevetu ležim u reverendi. Mislim jesam li ovo umro? Je li ovo rajska pjesma? Polako dolazim k sebi."  I ja ću tako uskoro doći u realnost svećeničkog života s prvim imenovanjem za župnika Brusja i Grablja.