40 godina čekanja

 

U mojim sjećanjima, i ne samo sjećanjima, nego u životu igralo je nekoliko osoba posebnu ulogu. Najprije ću ovdje napomenuti i opisati jedan interesantan bračni par. Ja sam ih nazivao barba i tete iako mi nisu bili nikakva krvna rodbina. Bili su to Stjepan i Mićelina Šantić.

Kako su se zavoljeli - ne znam - svakako znam da su se vjenčali u Splitu u Svetom Duji. Dva dana su živjeli kao muž i žena, a onda je došao dan rastanka. On je otišao trbuhom za kruhom u daleku Ameriku. Obećao joj je čim dovoljno zaradi, a ona dodvori stare roditelje da će je dignuti k sebi u Ameriku. Dani su prolazili. Ona je radila svoj posao domaćice, pazila i dodvorila staru tetku i majku i oca. Oni su umrli i mjesto da dobije obavijest o poslanom novcu za kartu, dobiva vijest da je sav novac na banci propao. Propala banka zbog svjetske krize. Od puta nema ništa. A Stipe je morao iz početka. Radio je u San Francisku kao konobar. A ona da ne bude sama i sigurno da se obrani od bilo kakvog govorkanja, uzela je k sebi svoga nećaka Matu i zavolila ga kao sina. No sve bi to ona bila i preboljela da joj je njezin Stipe poslao novac za put. Istina pisma su se redovito izmjenjivala, a u njima i ček za dolično uzdržavanje. Da ima za svoje potrebe. Ali ispriječio sa drugi svjetski rat. Nesigurnost pošte i plovidbe učinile su da se on nije vraćao, a ona nije išla u Ameriku. I opet je banka propala. Propao novac. A ovamo se dogodila tragedija. Bjesnio je rat. Mate je bio SKOJEVAC. U njezinom maslinjaku su partizani imali nekakav bunker (postojao je do mog djetinjstava, a možda se tragovi vide i danas). Mate je znao da u tom bunkeru partizani imaju svoje skrovište hrane. Bilo je ulja, krumpira, pa čak i jaja. A bila je glad, a oni, Mate i njegovi drugovi gladni. I jedne večeri pošli njih dvojica - trojica u maslinjak na Donjem Velom brigu i uzeli malo ulja nešto krumpira, par jaja i najeli se. No jedan od kolega, koji su zajedno jeli, otišao i prijavio komandi partizana. Mate je uhićen, odveden na brdo zvano «Konjska glava». Ubili ga i bacili u provaliju na tom brdu. U toj jami su bačeni mnogi nedužni ljudi koje su partizani ubili. I da kasnije zakriju zločin napunjali su tu jamu - provaliju svim i svačim, naposljetku otpacima riba tvornice sardina. Godinama dugo. A Matu su kasnije proglasili palim borcem i da je poginuo negdje na Braču, čak njegovo ime njegovi ubojice uklesaše na spomeniku palim borcima. Tako se pokrivaju zlodjela i iskrivljuje povijest. Teta je krivila i proklinjala njegove drugove. Jedan od njih je imao mnogo kasnije potrebu da mi se ispričava kako on nije kriv. Čudno, njene kletve su se ostvarile, a neki od tih drugova čudno završiše svoj život.

I upravo tada sam se nekako ja rodio. Mene je prihvatila kao svoga. U najmlađim danima me učila svakakvim vragolijama. Čak me je naučila i propovijedati, čim sam progovorio. Tako kad bi se žene sakupile postavila bi me na neku gomilu (hrpa kamenja obrubljena kamenim zidom građenim «u mrtvo» bez žbuke ili cementa. I onda bi rekla: « Ala (hajde) Ivica kako ćeš ono predikat » A ja bih se tada napravio važan i započeo: « Dl(r)aga bl(r)aćo i sestl(r)e, jijte mesa i l(r)ibe ako ne ubit će vas gl(r)om .» I danas kažu da dobro propovijedam, pa to je za to što sam imao tako dobra učitelja. Bog će je i za to sigurno nagraditi.

Ratna vremena su bila teška, a ni poratna vremena nisu bila ništa lakša i barba Stipe je svojoj ženi slao nekoliko puta na godinu paket, pa skoro mjesečno vreću brašna, tako da je bilo kod nje i hrane i kruha. A sjećam se sada kako je kava mirisala, jer je tada bilo vrlo malo. Kad se rodio treći brat njega je odmah uzela k sebi. Joj, koliko puta je od majke dobila batina, kad je mama htjela istući brata a ona bi ga stavila pod suknju, onda bi mama šibom po njoj na opći smijeh publike.

Ma branila je ona i mene. Jednom sam mami nešto skrivio (bolje ne pisati što!) i mama me htjela istući i ja pobjegao. A mama za mnom sa šibom po cijelom mjestu (onda je bila mlada i imala kondicije) i na jednom uglu sam pobjegao na jednu stranu, a ona na drugu. Zaplanirao sam spavati na groblju (u jednom novom grobu) ali kad se počelo mračit uhvatila me panika pa sam se došuljao do susjedove gustirne (čatrnje) koja je bila bez vode i nešto su je popravljali i ušao sam unutra s nakanom tu prespavati. Kad čujem mamu i tetu gdje me traže. Pogledali su i gustirnu, ali kako su tražile s lampom na petrolej tako su stavili lampu pred oči da bi osvjetlile gustirnu pa jasno da mene nisu mogle vidjeti. Čuo sam tetku gdje govori mami: «Tko zna gdje je i što mu se može dogoditi….» Na večer kasno sam se došuljao do tetinih vratiju i ona me sakrila. Tri dana me sakrivala i potajno mi hranu nosila. Jasno, nužnika tu nije bilo, neću dalje opisivati… prepuštam štogod mašti čitatelja. I kad je mami prošao bijes, i dala čvrsto obećanje da me neće natući izašao sam iz svog tajnog boravišta. Ipak mislim da me natukla sljedeći put kad mi je dala batina i za ovo. Ali nije me boljelo, jer sam vidio da je bila vrlo zabrinuta za mene kad me tražila.

Teta Mićelina je inače uređivala oltar sv. Ivana Krstitelja. Problem je bilo cvijeće, nije bilo cvjećarni kao sada. Onda bi ona mene i prijatelje poslala da krademo cvijeće po dvorištima i vrtovima, pa bi nas dobro nagradila. Plod jedne od takvih nagrada je i bio da nam je dala mesa da idemo na «fraju» ispeći. Jasno na fraju treba i vina. Susjedovi roditelji su bili tog dana u Splitu (nije bilo škole zbog nekog razloga) i društvo se dobrano napilo (ne znam zašto ja nisam bio tu), a bila je Blagovijest. I većina ministranata je bila pijana. Sjećam se i sada koji je to bio cirkus od ministraranja, a stari sakristan barba Zore je cijelu misu mrmljao: «Dico, dico, ki vas je vrog opi!»

No Mićelina je bila i prethodnica caritasa. Jedan mladić (zakašnjelo zvanje) je pošao u sjemenište. Bio je ostao bez roditelja (umrli). I ona bi dan prije nego bi on pošao u sjemenište sakupljala po mjestu (sa još nekim ženama) i dala mu da ima za školovanje. To je činila godinama. A moglo je to biti i opasno u ono vrijeme.

Bila je presretna kad sam pošao u sjemenište. I one godine kada sam imao maturirati o Božiću, jednog popodneva nakon dolaska broda dolazi neki gospodin, bio je to barba Stipe. Vratio se je iz Amerike. Ona je znala da će doći, ali nije znala točno vrijeme. Do tada smo živjeli kao jedna obitelj. I kad je on došao onda je rekao da želi nastaviti onako kako je ona do sada živjela. Ubrzo nas je zavolio kao svoju djecu. Puno toga sam od njega naučio. Zimi bi svaku večer igrali na karte. Bilo je puno puta komičnih scena.

Ispričao je cijeli svoj život. Kako mu je tri puta propao novac na banci, kako je bilo teško u tuđini, i brat mu je bio tamo. Od seljana koji su iselili je kupio i kuću još dok je bio u Americi. Zaradio je penziju. A jednu je uplaćivao, pa je primao dvije mirovine. Novca je imao. Volio je kad bi mi dolazili kolege, on je onda obilato častio. Svakog dana je bio u Crkvi na svim pobožnostima. Ali nikako da se ispovjedi. Imao je dosta rodbine u selu. Za svaki blagdan su rođaci dolazili čestitati mu i donijeli bi ulja, vina ili prošeka. A on bi svakome dao 20 dolara. I tako je to išlo par godina .Jednog je dana teta Mićelina bila bolesna. U kući nije bilo WC a. Mama je prala robu pred kućom, a nećakinja tete Mićeline, pozove mamu da dođe proliti kiblu. Kad je to on vidio silno se razbjesnio. No nitko od druge rodbine nije došao posjetiti staru. Ponavljao je u sebi neku svoju uzrečicu na engleskom. Bio je bijesan i razočaran. I kad su došli čestitari za slijedeći Božić čestitati nikome nije dao ni cente. Nakon toga više nikad nisu došli čestitati.

Oboje su postajali stariji i bolesniji i ja sam insistirao da naprave oporuku, po kojoj će oboje ostaviti mojoj mami sve, a da se ona obavezuje dodvoriti ih. I došao je sudac k njemu i oni su napravili oporuku. On je umro početkom sedamdesetih, a ona nekoliko godina kasnije. I njena i njegova rodbina su sav bijes na mene okrenuli jer sam učinio da su oni izgubili kolač, kojeg su se nadali besplatno dobiti. Zbog nekih kleveta koje su širili, trpim i sada. No, tek kad je iz Amerike došla njegova ušteđevina (govorio je da ima, ali nikad nije rekao koliko) zaključio sam ne bi mogao toliko zaštedjeti da je tamo u Americi imao ljubavnice. A i ljudi koji su bili u Americi svjedočili su da se nikad nije čulo da je bio nevjeran svojoj ženi. A ona sasvim sigurno nikad ni pomišljala na to.

Eto ukratko iznijeh sjećanja na jedan bračni par koji je na početku skupa živio tri dana nakon vjenčanja, a onda 40 godina vjernosti rastavljeni daleko jedan od drugoga, ali ih je povezivala ljubav. Pa kraj života dočekaše zajedno. Gospodin im bio nagrada za sve dobro što su učinili. A mnoge su pomogli i razveselili.

 

Gospođica Jovana Klarić, tiha, mala, nježna, stara gospođica, nikad udavana. Sva njezina ljubav je bio glavni oltar u našoj Crkvi. A tko će opisati tu ljubav kojom je ona kitila i uređivala oltar. Kako je ona pazila na cvijeće posebno za neke prigode, naročito za 40-satno klanjanje. Pa oltarnici, mnoge je sama otkala i ukrasila. Čipke su bile prava umjetnost. U crkvi je znala biti satima. Kad nije čistila i uređivala onda je molila. Danas više takvih svetih duša na žalost nema. Tek kad sam rekao svoju Mladu Misu onda mi je jednog dana rekla od prilike ovako. «Svaki put kad se penjem uz stepenice oltara mislim, dragi Bože, evo se penjem k tebi kao Mojsije na brdo Sinaj. I smijem ti biti bliže nego što je bio on. Molim te za naše sjemeništarce i bogoslove da budu dobri i sveti svećenici. Pomozi ljudima koji trpe. Obrati grješnike. Siromašne duše u čistilištu za koje se nitko ne moli uvedi u raj kod sebe. A meni daj da jednom smijem biti uz tvoj oltar na nebu. « Ostao sam zadivljen vjerom ove male sitne neugledne žene. I sigurno da su i njezine molitve bile uzrokom da je iz naše župe bilo toliko sjemeništaraca i svećenika. A možda je razlog da nema toliko zvanja, jer je nastalo tako svetih, samozatajnih molitelja. I ovaj moj spomen nek bude poticaj da njezin lik ne utone u more zaborava. A vjerujem da njena čista duša uživa kod nebeskog oltara.

 

Časna sestra Hosana Hranuelli – i ona je bila iz Postira kao njena susetra Bogoljuba Šantić, KBLJ. Zvali smo je ČASNA KESICA jer je uvijek nosila kesicu sa bombonima i davala djeci. Okupljala je žensku djecu i djevojke. S njima vježbala pjevati, pripremala posebno slavlja Mladih Misa. A njezina dramaturgija sa anđelima oko Gospina kipa bila je posebni ukras te procesije cijelih dvadeset godina. Bila je čak kažnjavana što okuplja oko sebe djecu i djevojke. No nije se dala smesti. Odlazila je i u susjedna sela poučavati djecu pjevati. A posebno je pazila i učila djevojke da dolaze nevine pred oltar za vjenčanje. I ako je doznala da je neka djevojka noseća (u vrlo ranoj trudnoći) i tako dolazi pred oltar nije bilo sile koja bi je natjerala da joj svira na orguljama i pjeva pod zaručničkom misom.

Posebnu ljubav je pokazivala prema nama sjemeništarcima i bogoslovima, svećenicima. Znam da je organizirala živu krunicu koje su molile i žene i djevojke i djeca za nas koji smo se odazvali u duhovno zvanje. Bog neka joj bude vječnom nagradom za sve ono dobro što je učinila generacijama postirske mladeži, posebno djevojkama.

I na kraju ću spomenuti još jednu osobu. Jednu moju dragu rođakinju. Prije nekoliko mjeseci je preminula. Tonka Šuštić r.Biočina poznata pod domaćim nadimkom TONKA Kampanaruša. Život je nije štedio. Udaraca je bilo svakakvih. Ali životnu vedrinu i humor nije napuštala ni u najtežim časovima. Njena kuća je bila prolazna kuhinja. Živjela je u Splitu nedaleko od obale. Pa je bilo zgodno kod nje ostaviti stvari. Malo se odmoriti i, jasno, obaviti potrebe. Nikad nije kuhala samo za obitelj. Uvijek je bilo viška, nek se nađe. I uvijek je bilo onih koji su iznenada prispjeli na ručak. I nikad nije pokazala namrgođeno lice. Nikad nije bio problem ni za prespavati. I najteže udarce je u humor pretvarala. S njom sam se nasmijao bezbroj puta do suza, ali ne samo ja.

Nezaboravna mi ostaje jedna berba maslina. Ona mi je saopćila neke tajne, o kojima mi ni pokojni župnik nije govorio. Mnogo sam naučio od njezine vedrine duha. Kasnije su me životne staze malo bile udaljile od nje. No ipak na zadnjem putovanju sam je otpratio. I rekoše mi djeca nakon sprovoda. Kad smo vidjeli da je gotovo, malo smo se šalili: «A što nam ostavljaš.» A ona nam reče i to bijaše zadnje što je rekla:» Ostavljam vam put. Idite putem kojim sam i ja išla.»
I ovih par rečenica nek bude na trajan spomen zapisano.