Božićni krug blagdana

U prva tri stoljeća kršćanstvo nije poznavalo, osim Uskrsa, nikakve godišnje svetkovine.  Tek u 4. stoljeću počeo se, u Rimu, slaviti 25. prosinca kao blagdan rođenja Kristova.  Nešto ranije, počelo se na Istoku i u nekim područjima na Zapadu slaviti blagdan  Kristove objave (Epiphanie). Oba blagdana su nastala iz sve veće potrebe da se događaji spasenja razvijaju  u povijesnom smislu pa i da se pojedine postaje  Kristove povijesti slave kao blagdani.  Pri tome se vide jasne paralele s Uskrsnim krugom blagdana: pred blagdan rođenja i objave postavljeno je vrijeme priprave (advent - došašće). Dobilo je i vlastitu osminu (oktavu),  k tome i blagdansko vrijeme (božićno). Odgovarajući završetak  - kao Duhovi uskrsnom vremenu -  božićnog vremena  bio je blagdan Prikazanja u hramu (Svijećnica - 2. veljače). I bogoslužje Božićne noći se može usporediti sa uskrsnim bdijenjem.

            Za razliku od Uskrsa, Božić i Epiphanie nemaju korijena u židovskom kalendaru.  Oni ne slijede, poput Uskrsa, mjesečevu godinu, nego sunčevu, imaju određeni datum i tako prekidaju sedmodnevni ritam rada i odmora  (odstupanje od nedjelje). Ovo različito kalendarsko ukorjenjenje oba kruga blagdana dovodi do poznatih poteškoća dijeljenja cijele Crkvene godine.  Božićni i Uskrsni ciklus svake godine treba prerasporediti.

I m e

U najstarijim latinskim izvorima svečanost se zove : Rođendan gospodina našega Isusa Krista (Dies nativitatis - natalis -  Domini nostri Iesu Christi) od toga, u romanskim jezicima, dolazi naziv blagdana: Natale (talijanski), Novidad (španjolski) Noel (francuski). Germanski jezici to kažu drugačije:  Weihnachten (posvećena, sveta noć - njemački), Christmas (engleski), Kerstmis (nizozemski). Božić (hrvatski - mali Bog ) ukazuje na samo otajstvo blagdana. U bizantskom obredu se naziva Utjelovljenje Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.

Biblijski temelj

Pretpovijest: pripovijest o rođenju, prema tumačenju bibličara, ne spada u najstarije predaje Evanđelja. Ipak, Lukino pripovijedanje  o Isusovu djetinjstvu je imalo je  utjecaja na razvoj božićnog blagdanskog kruga.  Povijesti Isusovog djetinjstva prethode izvještaji o rođenju Ivana Krstitelja. Anđeo naviješta rođenje sina ostarjelom svećeniku, za vrijeme službe u Hramu (Lk 1,5-25). Njegova žena, isto tako starija, bila je već u šestom mjesecu trudnoće kad je anđeo Gabrijel navijestio Mariji rođenje Sina Božjega (1, 26-38). Marija posjećuje Elizabetu  i ostaje s njom tri mjeseca  (1,39-56). U te izvještaje ugrađeni su najljepši odlomci  evanđelja: anđelov pozdrav Mariji - Zdravo Marijo, (1,28-33), Elizabetin pozdrav, koji se kasnije povezao s anđelovim, 1,42; Marijin hvalospjev Magnificat  (1,46-55) te Zaharijin hvalospjev Benedictus (1 67-79).

                                                                                   Isusovo rođenje

Lk 2,1-20 pripovijeda povijest rođenja. Zbog poreza, za vladavine cara Augusta trebali su svi popisati pa su Josip i Marija, koja je bila trudna, pošli u Betlehem, odakle je Josip potjecao. Dijete je tu došlo na svijet u siromašnim okolnostima: kolijevka su bile jasle. Anđeo naviješta događaj pastirima (ovdje je mjesto anđeoskog Hvalospjeva Gloria in exselsis deo). Pastiri posjećuju dijete i šire o njemu glas. Nakon osam dana dječak se, prema židovskom zakonu, obrezuje i daje mu se ime (2,21). Isto tako prema židovskom zakonu, dijete je, nakon 40 dana, odneseno u Hram da se tamo „prikaže". Ovdje Šimun izgovara svoj hvalospjev Nunc dimitis 2,29-32). Pripovješću o dvanaestogodišnjem Isusu u Hramu  (2, 4-52) zaključuje se Lukina povijest Isusova djetinjstva.

Isusovo djetinjstvo prema Mateju

Na početku se Josipu, u snu, ukazuje anđeo, koji mu govori da je njegova zaručnica trudna po Duhu Svetome (1, 18-24). Rođenje Isusovo se spominje samo kratko (1,25). Na široko se opisuje dolazak mudraca s Istoka i zloća kralja Heroda (2,1-12), bijeg u Egipat roditelja s Djetetom (2,13-15), pokolj djece u Betlehemu (2,16-18)  i povratak obitelji u Nazaret (2,19-13). Označavanje vremena kraljevanja Heroda (2,1) i pojavljivanja zvijezde koju su slijedili Mudraci (2,2) su prigoda za spekulacije o datumu Isusova rođenja.

Utjelovljenje Riječi

I Ivanovo evanđelje počinje „božićnim" tekstom u kojemu se govori o utjelovljenju božanske Riječi, logosa, s jasnim razumijevanjem da se radi o Isusovu dolasku. (Prolog Ivanova evanđelja 1, 1-18). Pripovijesti o djetinjstvu nedostaju kako ovdje, tako i u Markovu evanđelju.

Povijesno

O nastanku blagdana Božića postoje dvije hipoteze:

Hipoteza proračuna

Ona polazi od toga da su kršćanski teolozi raznim proračunima došli do dana 25. prosinca kao dana rođenja Kristova. Prema  jednoj predaji 25 ožujka se držao prvim danom stvaranja.  Neki povezuju taj dan  s danom Isusove smrti i začeća - a neki i rođenja - kao danom početka novog stvaranja svijeta.  Ako je Isus začet 25. Ožujka, onda se danom rođenja mogao smatrati  25. prosinca. Oba datuma nisu jednoglasna u starim tekstovima. U nekima se govori o rođenju, a ne začeću i povezuju ga sa 14. nisana. U nekim krajevima se držalo da je rođen u svibnju  (posebno 20. svibnja).  U drugima se spominje 28. ožujka kao dan rođenja i smrti.

Hipoteza povijesti religije

Ovdje se polazi od toga da se rođenje Isusovo, 25. prosinca, povezuje sa svečanostima nepobjedivog boga sunca (natale solis invicti) kojeg je uveo car Aurelian 274. godine i postavio neposredno nakon zimske obratnice sunca.  Misli se da su kršćani tom blagdanu dali kršćanski smisao time što su istoga dana slavili rođendan Isusov. To se moglo povezati s biblijskim izjavama: Mal 3,20 naziva budućeg Spasitelja „Sunce pravde", a Ivanovo evanđelje ga naziva, više puta,  „Svjetlo svijeta" (1,19;8,12). Možda je pokršćanjenje ovog blagdana došlo u isto vrijeme kad se dan Gospodnji kao dan Sunca počeo slaviti kao dan odmora i blagdan.

Širenje blagdana

Možda oba faktora, pokušaj da se izračuna dan Kristova rođenja ili kršćanskim prihvaćanjem blagdana sunca - su utjecala na širenje ovog blagdana. Brzo širenje blagdana na Zapadu je, možda, imalo veze s borbom Crkve s arijanizmom; liturgijski se počelo slaviti kad je Bog postao čovjekom da se i tako suprotstavi arijanizmu. Na Istoku se blagdan počeo slaviti uz Epiphanie, koncem 4. stoljeća. Još kasnije su ga prihvatili Egipat, Jeruzalem i Palestina.  Jedan armenski lekcionar iz 415.g. ima, na 25. Prosinca, spomen Jakova i Davida. I danas armenska Crkva ne slavi rođenje Isusovo na 25 prosinca, nego 6. siječnja.

Anđeosko, pastirsko i ljudsko bogoslužje

Uvriježilo se u Rimu, a kasnije na cijelom Zapadu da se za Božić slave tri božićne mise: u ponoć: - Anđeosko bogoslužje,  u zoru - Pastirsko bogoslužje,  a u danu - Ljudsko bogoslužje. Taj običaj potječe  iz Rima. Najprije je bilo samo jedno bogoslužje koje je držao papa u uobičajenu uru (9 sati) u svetom Petru.  U 5. stoljeću je došla k tome još jedna misa u  st. Maria Maggiore u ponoć. Toj misi je bio uzor Jeruzalem. Uvečer, uoči 6.siječnja sakupljali su se vjernici u Crkvi rođenja u Betlehemu i išli, u procesiji, u Jeruzalem. U sv. Mariji su u kripti ispod oltara gdje se čuvaju relikvije jaslica, izgrađene jasle pa je lako shvatiti ovu sličnost s Jeruzalemom.  Od šestog stoljeća je bio običaj da papa iz sv. Marije Velike, na putu za Vatikan, svrati do crkve svete Anastazije i tu slavi Misu, vjerojatno iz prijateljskih odnosa prema carskom dvoru, jer je mjesna Crkva toga dana (25. prosinca)  slavila i svetu Anastaziju.

            Mističari srednjeg vijeka su običaj slavljenja triju misa na Božić tumačili kao „trostruko Isusovo rođenje": Rođenje od Oca prije svih vremena i svijeta, rođenje Sina Božjega od djevice Marije, tajna utjelovljenja Sina Božjega i konačno rođenje Sina Božjega po Duhu Svetome u duši svakoga od nas.

                                                                                    Razdioba tema

Naizmjenično prihvaćanje  blagdana Bogojavljenja i Božića u bizantskoj i rimskoj Crkvi imalo je za posljedicu dijeljenje pojedinih sadržaja.  U Rimu, kao i u Sjevernoj Africi, Božić je najprije bio sjećanje na poklon Mudraca i pokolj djece u Betlehemu - teme koje su kasnije dodane Bogojavljenju. Na Istoku je krštenje Gospodinovo  konačno određivalo  sadržaj Epiphanie. U središtu Božićnog blagdana je došlo do izražaja otajstvo Bogočovještva kako su to opisali veliki koncili stare Crkve pa je blagdan  bio sve više obogaćivan po uzoru na starijeg „rivala" - Bogojavljenje.  Prema bizantinskom obredu, Božićni blagdan je počinjao noćnim bdijenjem, koje je starozavjetnim tekstovima podsjećalo na uskrsno bdijenje. Iz  Novog zavjeta se čitalo Heb 1,1-12 i Lk 2,1-20. Za jutarnju službu Božju  se čitalo Mt 1,18-25, a Gal 4,4-7 i Mt 2,1-12 su davali ton blagdanu.

Značenje

Božja objava u Isusu Kristu

Rođendan, odnosno slavlje rođendana u razmišljanju antike je mnogo više, nego sam spomen na rođenje jednog čovjeka.  Izraz može značiti - ondje gdje se radi o vladarima i božanstvima - i čašćenje, objava, razvijanje moći, pa i pobožanstvenjenje. Na poseban način to pokazuje  ime blagdana koje dolazi od  epiphaneia  i theophaneia: a to je u antici zančilo vidljivo  pojavljivanje nekog božanstva ili njegova svečana posjeta. Vladari su se slavili kao bogovi pa je njegovo pojavljivanje  u gradovima kraljevstva bio blagdan. (A.Adam 122). Ako je nastanku Božićnog blagdana kumovao  pogansko rimski blagdan  „nepobjedivog boga sunca",  može se smatrati da su kršćani, od početka, u takvom smislu promatrali rođendan Kristov, a ne samo kao puko spominjanje činjenice.  Božić sudjeluje na teološkom sadržaju blagdana Bogojavljenja. U obje svečanosti kršćani slave objavu Božju u Isusu Kristu, njegov dolazak na svijet: rođen od žene, podložan patnjama, prolaznosti i smrti. Oni slave samo osiromašenje i poniženje Boga kao dokaz i potvrdu njegove  božanske moći. Kao što je u starini vladar u svojoj epiphanie razvijao svoju moć, pokazivao i potvrđivao, tako pokazuje Bog u eppiphanie  svoga Sina, svoju stvarateljsku i otkupiteljsku moć nad ovim svijetom.

Čudesna razmjena

Utjelovljenje  Sina Božjega nema svoj smisao u sebi: ono ima za cilj otkupljenje  ljudi i cijelog stvorenja iz vlasti grijeha i smrti.  Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao dijete Božje. Kršćanska teologija je svela tajnu Božića upravo na tu formulu. Govori se o „čudesnoj razmjeni" koja se ovdje događa: Bog se odrekao, u svom Sinu, svoga veličanstva, odložio je atribute svoga božanstva i umjesto toga uzeo je na sebe bol, prolaznost i  smrt, kako je rekao Martin Luther: „U naše siromašno tijelo obuklo se vječno Dobro". Smisao ovog Božjeg osiromašenja je dovođenje nazad i pomirenje s ljudima:

                                                                                       Božja ljudskost

Upravo vrlo ljudski uvjeti Isusova rođenja o kojima govori Luka, neprestano su zapošljavale pobožnu maštu i apstraktni govor o utjelovljenju ovdje dobiva svoj lik. Očaranost mnogih ljudi koja izlazi iz Božića i ide zajedno s tim što je prodor Božje stvarnosti, na vidljiv način, ušao u svagdašnjicu  ljudskih događanja i okolnosti i o tome se pripovijeda, opjevano je i slavi se. A istodobno ova misao „čudesne razmjene" Boga i čovjeka upućuje na Uskrs: jer  po Isusovom rođenju počima njegov put prema križu, počima žrtvovanje.

                                                                                        Majka Božja

I nikakvo čudo da je pobožna mašta dala puno mjesta, već vrlo rano, Majci Božjoj, o kojoj govore već evanđelja. To spada u ljudskost  koja gradi temelj za vidljivo Božje djelovanje: da Isus, poput svakog čovjeka, ima majku koja ga je začela, nosila, rodila, hranila i postaje sasvim vidljivo kako je Bog blizu ljudima, kako se on s njima ljudski povezuje.

                                                                                    Svjetlo svijeta

Već od početka Božiću pripada na poseban način tema svjetla.  Utjelovljenje ostvaruje i tumači to da svjetlo dolazi na svijet (Iv 1,4.7,9 i 3,19  i druge) i rastjeruje tamu svijeta. Vječno svjetlo dolazi i daje svijetu novi odsjaj, koji svijetli usred noći i nas čini djecom svjetla. Martin Luther(GL 130)

                                                                             Bogoslužno slavljenje

Katolička praksa

 Prema  novom Misalu  bogoslužno slavlje  Božića (Svečanost  rođenja Gospodinova) počinje misom bdijenja (na Badnjak navečer). Dok misni tekstovi za Badnjak u jutro imaju sve oznake došašća, tekstovi večernje Mise (ta se misa slavi na Badnjak  bilo prije ili poslije I. Večernje Božića .ili poslije) imaju već Božićne teme.  Dok dnevna molitva govori o čekanju blagdana našega spasenja, molitva nad darovima i zaključna molitva uzimaju već temu „utjelovljenja". Evanđelje govori o Isusovom rodoslovlju i navještaju rođenja  (Mt 1, 1-25) ili skraćeno  (1, 18-25).

            Slijede tri Božićne mise: u svetoj noći, u zoru i po danu. Uz to stoji: „Na Božić, svi svećenici mogu slaviti tri mise, ili koncelebrirati, ali samo u odgovarajuće vrijeme." Na noćnoj misi se čita Iz 9, 1-6 („Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan"),  Tit 2,11-14  („Pojavila se milost  Božja, spasiteljica svih ljudi")  i Lk 2, 1-14 (prvi dio Lukinog pripovijedanja rođenja). A zborna molitva uzima temu svjetla: „Bože, ti si ovu presvetu noć obasjao pravim svjetlom."  Molitva nad darovima tematizira „čudesnu razmjenu"  po kojoj se mi izjednačujemo Kristu. Evanđelje mise u zoru uzima drugi dio Lukine povijesti rođenja  koja govori o dolasku pastira. Čita se Iz 62, 11-12 (Recite kćeri Sionskoj, evo spasitelj tvoj dolazi) i Tit 3,4-7 (Pokaza se dobrota i čovjekoljublje Gospodina našega). Molitve tematiziraju (zborna, nad darovima i pričesna) utjelovljenje Riječi božje i i bogočovječnost Kristovu. Dnevna misa  ima u središtu evanđelje o utjelovljenju Riječi Božje (Iv 1,1-18). Čita se Iz 52,7-10 („Svi krajevi svijeta vidjet će spasenje Boga našega).  I Hebr 1, 1-6 (uzvišenje Sina). Teme molitava su „čudesna razmjena" i dovode u vezu rođenje Kristovo i ponovo rođenje vjernika, „...da budemo sudionici božanstva tvoga Sina, koji je uzeo našu ljudsku narav" (zborna molitva).

            Dok se u Vjerovanju izgovaraju riječi: „I utjelovio se po Duhu svetom",tri Božićna predslovlja imaju teme:  Krist, svjetlo, obnova svijeta po utjelovljenom Sinu Božjemu i čudesna razmjena.

Evangelička praksa

Kod evangelika redovito božićno slavlje počima s Božićnom večernjom  na Badnju večer. Običaj seže još od reformacije. Da bi se izbjeglo „neredovito vrijeme", zamjenjivalo se polnoćnu službu s večernjom u predvečerje. Ponoćka koja je prethodila noćnom bogoslužju prebacila se na jutro samog  blagdana. U nekim krajevima je i danas jutarnje bogoslužje glavno obilježje blagdana. Negdje se može održati uz Kristovu večernju ili je potpuno zamijeniti. Za obje prigode  nudi svezak II Luteranskih Agendi (1960) Čita se na Kristovoj večernji: proročanstva Mih 5,1-3; Iz 9,5-6; 11,1-2. A Lukinn izvještaj o rođenju čita se u tri odlomka. Na ponoćki se, umjesto ovoga, čita Jer 23,5-6, Ez 37,24-28  i Mt 1,18-25. Osim toga postoji formular za bdijenje na Badnjak s čitanjima iz  Post 2 i 3, Mi 5,1-3, Iz 9,5-6, Iz 11,1-2, Jer  31,31-34, Lk 2,1-10. Novi red  tekstova za čitanje i propovijedi predviđa Tit 2,11-4 i Lk 2,1-20 za Božićnu večernju.  Proprium se može izmijeniti za Božićnu noć (Rim 1,7; Mt 11-17, 18 -21 i 21-25. Uočava se da sve više evangeličkih zajednica slave Božić bogoslužjem u Božićnoj noći.

            Zanimljivo je da se, još od Reformacije, Božićno slavlje proteglo i na drugi i treći dan iza Božića.  Ono što je bila kod katolika osmina Božića, kod evangelika je spomen na takozvane „comites Christi" (pratioci djeteta Isusa) - 26. Stjepan, 27. Ivan evanđelist, 28. Nevina dječica. Luteranska Agenda od 1955. prihvaća ovaj princip. Ona prihvaća također tri božićne mise: u noći, u zori i po danu, ali im daje drukčija zajednička imena Sveti Božićni blagdan I  i Sveti božićni blagdan II  i naglašava da se  drugi formular može upotrijebiti i na sv. Stjepana i na Božić. U praksi se uzima kao drugi dan Božića i time misa od božićnog dana pa je spomen sv. Stjepana potisnut. Novi red tekstova za čitanje i propovijedi naznačuje da su oba formulara izmjenjiva. Prvi formular ima čitanja Tir 3,4-7 i Lk 2 (1-14)15-20; a drugi predlaže Heb 1 1-3 (4-6) i Iv 1,1-5 (6-8) 9-14.

                                                                                   Običaji

                               Mnoštvo narodnih običaja za Božić ukazuje na njegovu najveću popularnost

                                                                              Postavljanje jaslica

 Od davnine su jaslice vrlo obljubljene - figurama prikazano Isusovo rođenje - tu je, u društvo malog Isusa, pobožna mašta postavila: njegove roditelje, anđela, pastire, kraljeve i životinje. Običaj ide već od stare Crkve. One prave jaslice dolaze iz 13.stoljeća, kada je porastao interes za povijesnim  (i ljudskim) detaljima povijesti Isusovog djetinjstva, što je izazvalo nove pobožnosti i prakse. 1223. Franjo Asiški je, u Grecciu, slavio svečanost jaslica, što je postalo uzorom sličnih slavlja na drugim mjestima. U 16.stoljeću se jako proširilo pravljenje jaslica. Najprije su bile postavljane u crkvama, a od 18.st. počele su se izrađivati i u obiteljima.   

            Jedan drugi oblik pobožnosti se iskazivao kroz kipove malog Isusa - kojeg se redovito - jako kitilo i postavljalo na oltar (usp. Praški mali Isus ) „Bornkindl" predstavlja evangelički odgovor na ovakvo kretanje.

                                                                Kolijevka malog Isusa i igre

 S ovim u vezi je običaj „Isusove kolijevke". Kolijevka s lutkom - koja je predstavljala malog Isusa bi se postavila na oltar i ljuljala. Pri tome su se pjevale pjesme koje su, prema sadržaju i ritmu, određivale samu radnju. „Josipe dragi, Josipe moj, pomozi mi ljuljati kolijevku..."  „Isusova kolijevka" nije bila sastavni dio liturgije, ali se prakticirala nakon ponoćke.

            Neograničenu i rastuću popularnost su dobile razne „Pastirske igre". Razvile su se paralelno s „Prikazivanjem muke" ili su ih imitirale. One su se čak ugnijezdile i u liturgiju time što su se neki dijelovi čitali u dijalogiziranom obliku, a onda su se odijelile od liturgije i osamostalile. Počeci su u 11. ili 12. stoljeću. Prve, sačuvane i od liturgije odijeljene, Božićne igre potječu iz 13. st. Ne radi se tu samo o događaju rođenja i poklonu pastira i mudraca, nego, prigodimice, i pokolj djece u Betlehemu, i bijeg svete obitelji u Egipat.

            Negdje se scenski prikazivao bijeg svete obitelji kao „magareća svečanost" (često 14. siječnja). U liturgijskim pozdravima i aklamacijama imitiralo se magareće njakanje, a posebno nakon otpusta, s  trostrukim ia. U slično slavlje je spadalo i „karnevalsko slavlje"  koje se, u 11. stoljeću razvilo u božićnom vremenu.

            Nešto slično ovome je „Quempas"  koje je imalo svoje liturgijsko mjesto na ponoćki. Djeca i učenici bi se razdijelili na 4 strane crkve i naizmjenično su pjevali, svaki zbor jedan redak, bilo latinskog ili njemačkog teksta „Quem pastores laudavere"(Koga  su pastiri slavili). A zajednica je odgovorila, nakon svake strofe Quempasa, drugom božićnom pjesmom.

                                                                               Božićni pokloni

 Darivanje za Božić ima svoj korijen u darivanju djece i obitelji za sv. Nikolu (6. prosinca). Od 1535. se Martin Luther trudi prebaciti taj običaj  za Božić. Darove nije donosio sv. Nikola, nego sv. Krist, kasnije mali Isus (Christkindl).

                                                                                  Božićno drvo

 U božićnom drvu povezuje se simbolika svjetla božićnog slavlja sa simbolikom života  (životno stablo, zimzelene grane). Vrlo rano svjedočanstvo  za božićno stablo okićeno zvijezdom i svjetlima je na jednom bakrorezu od Lucasa Cranacha starijeg, iz godine 1509. No, simbolika drva ide mnogo dalje. Već u predkršćansko doba stabla su igrala važnu religijsku ulogu - kao simboli života, kao sjedište božanstava. U kršćanskoj tradiciji stablo iz raja zemaljskog je imalo važnu ulogu, a na poseban način stablo križa na kojem je Krist umro. Plodovi života  našli su  svoje mjesto u mističnim skazanjima. I od ove tradicije dolazi običaj kićenja božićnog drva jabukama, orasima i kolačićima svake vrste.  Kićenje božićnog drveta svijećama dolazi iz istočne liturgije, iako se može domisliti i vlastiti razvoj.

            U nekim krajevima, umjesto božićnog drveta, postavljala bi se božićna piramida s prikazom događaja rođenja Kristova i drugim scenama iz Starog i Novog zavjeta.

                                                                                 Božićne pjesme

 Popularnost božićnog blagdana iskazuje se u bezbrojnim pjesmama, koje božićno otajstvo  opjevavaju pučki, a kasnije i sentimentalno. Hodanje, uz pjevanje božićnih pjesama, spada u božićne običaje. Kao što muka nalazi svoje mjesto u crkvenoj glazbi, tako je i božićno otajstvo zastupljeno u brojnim djelima (usp. Johann Sebastian Bach „Božićni oratorij").

 Napomena: Prijevod iz knjige Karl-Heinricha Bieritza: das Kirchenjahr, str. 165 -168. Zato se ovdje ne opisuju božićni običaji pravoslavlja, a isto tako se ne spominju brojni naši običaji. U mojim župama: paljenje božićne vatre „Badnjok", bilo pred crkvom ili u obiteljima. Procesije po crkvi s „ditićem", kao i njegovo ljubljenje. Specifičnost božićnih jutarnji, koje nestaju, kao i kolendranja koje je potpuno nestalo.

Pledoaje za razum

            KATH.NET-  jasan tekst biskupa  Andreasa Launa : opasnost od svođenja svih istina i razuma na  čisto  "mišljenje", u obliku: "Za mene ...." Kao da bi se stvarnost ravnala prema  onome „za mene."
 
            Salzburg (kath.net) Bog je dao čovjeku svojih Deset zapovijedi, a Isus  nam je dao  zapovijed ljubavi  nazvanu „nova zapovijed."
            Ali on nam je, također, dao još jednu "novu zapovijed", prije svega načinom kako je postupao s ljudima,  a da  nije spominjao zapovijed,  čak ni pomislio na zapovijed  korištenja razuma,  mišljenja, dokazivanja.  To je logički preduvjet brojnih njegovih rasprava, posebno za vrijeme saslušanja pred Velikim vijećem: „Jedan sluga ga udari po licu i Isus odgovori: „Ako nije istina što sam rekao, dokaži da nije istina, ako je pak istina zašto me udaraš?"  (Iv 18,23)

            Drugi pledoaje za razum je povijest o slijepcu od rođenja. Tu se ne radi o racionalnim argumentima, nego o prihvaćanju stvarnih činjenica koje se „ne želi" prihvatiti iz ideoloških razloga.  U oba slučaja, ne radi se o religioznoj vjeri, nego o priznavanju prava na dokaze i priznavanje činjenica.  No, u oba slučaja su Isusa protivnici osudili protiv razuma i dokaza, da bi prekrili istinu.

             Upravo se to danas događa, na razne načine, uz pomoć uzrečica, uz pomoć dogmi duha vremena, „političke korektnosti" koja smatra da je razumna dok se s druge strane napreže svim silama izbaciti razumsku sposobnost istine i na taj se način osloboditi svakog razumskog ispitivanja. Ako se čini da ideološki odgovara, onda se ruše oba stupa istine: s jedne strane se omalovažava autoritet činjenica, a s druge strane autoritet logičkih argumenata.

            Napadi na ova dva stupa razuma se vode uz pomoć diktature većine i moralnim razoružavanjem onih koji misle drugačije nego što dozvoljava duh vremena.  Koga se označi kao heretika protiv dogme vremena - taj više nema pravo na dokaze i argumente, njega se predaje sudu medijskog linča i time je predan društvenom uništenju. S onim koji je na takav „način kažnjen" više nema dijaloga.

            I ne čudi da se ovdje ondje javlja glas za zakonodavcem, nego čak postoje i zakoni, i kazne za takve određene ideološke prekršaje. Dok se u drugim zemljama osuđuje cenzura i ograničavanje slobode mišljenja, u vlastitoj zemlji se, istim metodama i zakonima, tako podjarmljuje  kad se radi o ideološkim dogmama kao nauka o evoluciji, promjena homoseksualne orijentacije ili geneder- ideologija. I smatra se ispravnim vršiti pritisak na druge zemlje ako ne priznaju pobačaj kao ljudsko pravo.

             Posebno loše je ovo: smatra se ispravnim  dati državi pravo da odgaja djecu i mlade i tako na njih utjecati proturazumski: s jedne strane njih treba školovati, trebaju naučiti logički razmišljati i priviknuti se na empirijsko istraživanje. Ali ih se, u isto vrijeme, prisiljava da vjeruju da su milijuni najkompleksnijih organizama nastali „slučajem", iako razum nešto drugo govori - da takav „slučaj" ne postoji, niti se može umjetno proizvesti!

             Obvezuje ih se da se moralno rasrde na svakoga tko misli da je moguća promjena homoseksualne orijentacije. Ogorčenje sprječava  empirijsko istraživanje pitanja i daje ogorčenom dodatni ugodni osjećaj da je moralno posebno „dobar",  a ne grješnik kao onaj koji stvar želi ispitati. To je isto kao da se vodi rasprava ima li u Africi slonova ili ne i zaključuje se glasanjem, a ne provjerom pomoću neke ekspedicije koja bi otišla u Afriku.

              Sigurno najveći i najljepši primjer za protu razumsko „pronalaženje istine kroz moral" daje nam, u najnovije vrijeme, gender-ideologija. Njeni zastupnici se ponašaju kao oni apsolutistički vladari koji misle da dobro i zlo, pravda i nepravda, ovise o njihovoj volji. Svaki čovjek zna da se zdrav ljudski razum  ravna po stvarnosti, a samo bolesni razum misli da se stvarnost mora ravnati prema njegovoj fantaziji ili volji.  I svaki čovjek zna da pravilno razmišljanje ovisi o pravilnom razlikovanju, jer je razlikovanje jedina metoda koja postoji i ne smije se ničim mijenjati.

            Da bi ovo ideološki bolesno razmišljanje dobilo karakter pravednosti, naziva se svaka ideološki nepoželjna razlika „diskriminacijom" i tako se sada prikazuje kao pitanje nemorala, a ne mišljenja. I ovo  zasljepljenje može ići  tako daleko  da se čak i  osnovna ljudska razlika između oca i majke dovodi u pitanje, pa se gleda kao „nepravda" u smislu diskriminacije, što do pred kratko vrijeme nitko nije mogao, ni u najružnijem snu zamisliti ili čak u stanju najdubljeg pijanstva.   Pri tome se treba zamisliti: u vremenu koje nastaje treba biti posebno moralno osjetljiv za dostojanstvo žene ako se drži da je specifično ženska sposobnost biti majka nešto diskriminirajuće, dakle nepravedno i nemoralno.

             U borbu protiv razuma i njegove istine  spada, otkad ima ljudske misli, i redukcija svake istine na obično „mišljenje", a danas je ona u obliku „za mene je..." kao da bi se stvarna istina ravnala prema „za mene"! Istina u prirodnim znanostima, naravno, ali i u svim drugim područjima može postojati samo kao „mišljenje", a onda i ovdje vrijedi: o mišljenjima se može propitivati i utvrditi većinu, koja onda, demokratski mišljeno ima „pravo" i dobiva ga.

            Ali prije svega: sve je samo „za mene istina", a „za tebe sasvim drukčije." Kao: „za mene je obitelj, gdje su djeca" ili „drugi preuzima odgovornost za druge." Tako se onemogućava razgovor, jer se više ne govori istim jezikom ako riječi za svakog pojedinca, imaju drugo značenje. Kod gradnje babilonske kule, Bog je pomiješao jezike ljudi, danas je nešto drukčije: oni sami miješaju svoj govor i misle da će bolje izgraditi svoju „kulu".

            Crkva je morala, tokom svoje povijesti, odbacivati značajne hereze o Bogu, Kristu i svim mogućim pitanjima vjere. Danas izgleda neophodno potrebno braniti razum i pomoći mu u njegovom pravu: i ona, Crkva, kojoj se često i vrlo rado predbacuje da je neprijateljska prema razumu, to čini i uči: Tko govori protiv razuma i njegove zakone svjesno krši i obezvrjeđuje, nije kršćanin.

            Stvarno  je papa Ivan Pavao II. napisao jednu encikliku u obranu razuma, jer je vidio opasnost da se mišljenje izgubi u „pijesku sveopćeg skepticizma" i zato želi ponovno" usmjeriti prema upotrebi razuma" i pomoći da se ponovno otkrije duhovno nasljeđe čovječanstva! I tako on vidi bitnu zadaću biskupa da ljudima „daju" pravo povjerenje u sposobnost spoznaje"  i  tako potisnu „rašireno nepovjerenje u istinu."

            Papa Benedikt XVI. potpuno stoji u katoličkoj tradiciji DA razumu kad on, u svom regensburškom govoru, upozorava na oboljenje religije - na manjak razuma.  Zdrava religija treba zdrav razum! Crkva naviješta vjeru, ali i  vi, dragi ateisti,  poslušajte veličinu i značenje zdravog razuma. I pomozite, nama kršćanima, u borbi protiv hereze ne - i  protiv- razuma.

Blagoslov slike sv. Mihovila

Blagoslov slike sv. Mihovila

Na blagdan Preobraženja postavljena je i blagoslovljena slika sv. Mihovila arhanđela koju je naslikao i darovao umjetnik, svećenik Milan Juranić. Slika sada daje crkvici poseban čar.

Blagoslov je bio o zalazu sunca kada sunčeve zrake igraju čudnu igru svjetla i tame. U 18.45 min sunce je obasjalo kameno podnožje starog oltarnog kamena.

Okupljeno društvo u prepričavanju dogodovština na vrhu Mihov rota očekuje blagoslov slike i svetu Misu.  Mnogi mi rekoše da ih je neodgodiv posao spriječio da nisu došli. Istinu treba reći da je sve skupa kasno bilo oglašeno.

Velečasni Milan kratko tumači smisao slike i moli blagoslovnu molitvu

Okupljeni u crkvici prate obred i sudjeluju molitvom i pjesmom. A baš je lijepo zvučalo ..

Prvi put, sigurno, proslavljena je u kapelici sveta Misa - koncelebrirana. U kratkoj propovijedi je župnik spomenuo kako ga ova slika neće odagnati u zatvor, jer je zmaj zelen, a kad je postavljana slika sv. Jurja na Brusje, koju je darovao slikar Ivo Dulčić, skoro je odletio u zatvor, jer je zmaj crven i „samo se na Brusju kadi kontrarevoluciji."

Na blagoslov je došao jedan otac sa dva sina iz Zagreba, inače na ljetovanju u Postirima. Zadivljen ljepotom kulturne baštine ostao zaprepašten kako malo  mještani cijene ovu vrijednost i ne koriste i organiziraju posjetu kapelici. (Ulaz u crkvicu kroz rimski sarkofag).

Prekrasan doživljaj zalaza sunca mi je sugerirao malo razmišljanja: Prvo nitko od mjesnih vlasti nije našao potrebnim doći zahvaliti za ovaj veliki dar. Vjerujem da dar  nadmašuje zloću ove generacije ljudi na vlasti u selu. Vlč. Milan je ugostio u svojoj kući i obilato počastio neke dolske momke koji su pjevali kao „Mladica" u njegovoj župi. Ni oni, ni njihovi roditelji nisu došli makar reći hvala.  Nikakvo čudo kad nitko od udruge „Hrapoćuša" nije došao ni blizu, iako oni imaju glavni program čuvanje kulturne baštine. A u vremenu žestokih napada (lažnih i neistinitih) na župnika, on se pobrinuo da jedno ovakvo umjetničko djelo dođe i ostane u Dolu. A ovo je zapisano za svjedočanstvo i povijest.

Nevjerni sluga i izdaja Petrova nasljednika

Ovaj članak sam preveo i objavljujem na 44. godišnjicu Mlade mise koja je bila na današnji dan 14.VII.1968 u Postirima na Braču. A bilo je isto ovako vruće kao  danas. Na ovaj način želim dati javnu podršku Svetomu Ocu. Don Ivica.

Šesnaest pitanja i odgovora uz Vatileaks - aferu.

Kath net, analiza Petra Seewalda

München-Rim

1. Tko i što stoji iza „otkrića" Vatileaksa?

Izdaja je u svakom slučaju ružna stvar, iako je sasvim ljudska. Da izdajnik ništa ne drži do Crkve pokazuje  već primjer apostola.  O pozadini vatikanske afere koja nosi iste oznake reći će istraga, a sve drugo su samo insinuacije. Prema mojim saznanjima kod Vatileaksa se radi o nekim radnjama koje su bile detaljno pripravljene, sistematski izvedene. I tone samo da bi se upozorilo na neke ružne stvari, nego da se nanese velika šteta vladanju Benedikta XVI.

2. Zašto se u igru uvodi privatni tajnik Gänswein?

Da bi trebalo diskreditirati najužeg i najbližeg papinog suradnika, ne govori ništa protiv njega nego za njega. Potpuno je nemoguće biti takva  meta i u pucnjavi ne dobiti niti jednu strijelu. Tko je kao Genswäin, a k tome još i onaj tko je otkrio počinitelja, postaje dvostruka meta.

3. Kako funkcionira medijska mašinerija?

Nisu mediji krivci za Vatileaks, ali neki su preko apsurdnih spekulacija, ukrašavanja i miješanjem mišljenja, doveli slučaj do monstruoznosti. Kopanjem po prljavštini  zamjenjuje kompleksnu osvetu motanjem  vlastitih razmišljanja.  Kada Katolička Crkva dolazi u žarište zbivanja, onda  „žutog -novinarstva" teži samo za buđenjem bijesa (sablazni). Mnogo kuhanja uništi pivo, ali u ovom slučaju pivo nije  dovoljno pokvareno.

4. Zašto se stare, poznate stvari ponovo miješaju?

Prvo: jer „otkrića" puno ne pokazuju; drugo zato što glavni pokretači cijelog skandala  koriste aferu za vođenje ideoloških ratova. Neprestano blebeću,  klepeću jednom jednostavno satkanom igrom i galame u zvučnike  „o tajnama Crkvene države" „mračnim moćima" i njezinim „strašnim mogućnicima" koji sada „navode pobožne kršćane da sumnjaju u vodstvo svoje Crkve." Čak aktualni „Stern" (objavljeno 11.VI.) donosi na naslovnici umjetničko djelo o „povijesti otkrića", a da ne donosi apsolutno ništa novo. Zašto?  Recept je iskušan: izvaditi iz kofera, zasoliti, popapriti, opet skuhati: izvolite skuhano je! I uredniku je uspjelo dokazati da je papi dodijala služba i da se umorio, jer je Benedikt XVI. upravo govorio o „Raju":

5. Da li se otkrića precjenjuju?

Jednostavno da! Mnogi promatrači su očekivali nešto sasvim drugo i smatraju da je novim otkrivanjem papira Vatikan više olakšan nego opterećen.  Andrea Bachstein govori sasvim otvoreno: „ Ono o čemu se piše već je sasvim poznato."  Što mnogi  smatraju „nečuvenim miješanjem" moglo bi se, redovito,  smatrati „normalnim". Čak i sam „otkrivač" Gianluigi  Nuzzi govori o tome da je posebnost u njegovoj knjizi „Sua santita" (Njegova Svetost) da  su štampani papiri tamo samo zato „da imamo neobjavljene dokumente jednoga pape dok je još u službi."

6. Može li se navedene slučajeve bagatelizirati?

Ne! Nisu zastrašujući samo tajna izdaje i zloporabe vatikanske banke, nego činjenica vrlo malo bratskog postupanja mnogih monsinjora i biskupa međusobno. Ne smije se ni previdjeti jedna stara nomenklatura  koja se radije može pripisati Machiavelliu, nego Isusu.  Oni koji vuku konce od vjere čine politiku, iz politike intrige, a iz intriga  borbu za prevlast. Često iz pukog običaja, iz čistog mentaliteta  gdje su takve stvari, jednostavno, sastavni dio igre.

7. Kako se mogu širiti takve kaljuže?

Nije nikakva tajna da se predšasnik Benedikta brinuo više za globalne odnose, nego za nutarnje vatikanske  stvari, već  zbog prioriteta jedne epohe u kojoj je svijet bio podijeljen željeznom zavjesom. Ne smije se izgubiti pogled  u stvarnost. Jedan veliki duh reče za samostane, a to vrijedi i za Vatikan: „Kao što nigdje nisam vidio tako palih ljudi kao ovdje, tako isto nigdje nisam vidio svetijih ljudi nego ovdje."

Uostalom naivna je pretpostavka da se ondje gdje se radi o svetosti, nalaze sami sveci. Upravo Judina izdaja  je slika i prilika velikih napasti za Crkvu a) napast mamona - po kojemu se Juda služio zajedničkom kasom, b)  duhovno izdajstvo, po kojemu se on suprotstavio Mesiji, jer taj baš nije odgovarao njegovim vlastitim predodžbama.

8. Ne radi li se, kod Vatileaks afere,  i o tome da se Papu upozori na zloupotrebe?

Ova spekulacija pretpostavlja da je Papa loše obaviješten. No, već kao kardinal, Josef  Ratzinger je pokazao da je on ne samo vrhunski intelektualac svoga vremena, nego uvijek i najbolje informiran. Važno je da su sva društva intriga  i intrigantske igre protivne.  Sam papa je rekao:  „Najveća opasnost za Crkvu dolazi od nje same."

9. Zar nije papa star i nesposoban?

Tako bi to u najmanju ruku trebalo izgledati. Postavlja se u pitanje papin suverenitet i njegovo vođenje Crkve. Cilj je utjecati na upravljanje Crkvom i na silu i nasiljem moći djelovati sve do papinog štapa. I zato treba donijeti na zao glas i papinog privatnog sekretara.

10. Da li je Benedikt XVI slab (nejak) papa?

„Kada sam slab, onda sam jak" jednom je rekao sv. Pavao. Da li je ovaj papa stvarno slab papa? To shvaća onaj koji je  učio inteligencijom vjere, misliti na učenje Kristovo.  Nije moć ono što svijet može okrenuti na dobro. Niti je čisti menadžment ono što bi moglo održati i ravnati Crkvom. U svom  nepokolebljivom povjerenju  u snagu Duha Svetoga  papa može pisati ravno i po krivim crtama  i, poput Isusa, izaći na kraj sa suradnicima koji su mu često bili na putu.

11. Da li je Benedikt XVI jaki papa?

Benedikt XVI. nije nikakav div, ali je dovoljno težak da može nekim ljudima stati na nogu. Rezultat je poznat. Njemu su sumnjivi pastiri  koji ostavljaju da sve bježi, zbog mira. Ovaj papa je, kao ni jedan drugi, govorio o zloupotrebama u svojim redovima  i odgovarajuće postupao.  Nutarnja obnova koju je on zacrtao, misli najprije na duhovni proces, ali se ne zadržava pred aparatom. Već izjava o „odsvjetovnjačenju",  odvojiti se od sile i institucionaliziranja da bi se bilo slobodno za ono što je vlastito vjeri, pogodilo je mnoge tako da se riječ pokušava drugačije interpretirati, umjesto da ju se koristi.

12. Trpi li papa zbog sadašnjih afera?

On najprije trpi sa svima iz svoje bliže okoline, koji su upali u pakao njihove vlastite savjesti. Tko poput njega diže prašinu, tko je neugodan i ostaje nepokolebiv, tko se čvrsto drži i za to može dati dobra opravdanja i razloge, taj zna da ima posla sa silnim neprijateljskim silama i mora podnositi vlastitu patnju.

13. Mogu li se zloupotrebe jednostavno preskočiti?

Možda zvuči paradoksalno, ali zlo ima svoje dobro. Treba postaviti temeljno pitanje: što je istina, što je laž? Što je krivo, što je ispravno? I konačno: Tko je za ovu, a tko protiv ove ključne figure koja je postavljena, kako kaže evanđelje, da sile tame ne nadvladaju Crkvu Kristovu.

Napasti svijeta su velike, mogu biti jake, a jak može biti samo onaj koji ima jaku vjeru.  No, suprotstavljanje je moguće ako iza svega stoji čvrsto uvjerenje.  Zato je jedino oružje i prioritet ovoga pontifikata osvjedočeno učiteljstvo i vlastiti primjer.

14.  Da li je Vatileaks točka preobrata?

Važno je aferu potpuno protumačiti, rezultate istrage transparentno pokazati po javnosti i konkretnim djelovanjem steći ponovno povjerenje.  Iz izdaje nasljednika Petrova može se razviti novi početak i val solidarnosti.  Ne kod svih, ali kod mnogih.  Istovremeno vrijedi: tipa nevjernog i neposlušnog sluge, koji u osobi rimskog komornika sada poput komada za učenje dolazi na pozornicu; takvoga nema samo u Vatikanu.  Vlastitost ove izdaje nije izdaja bilo kakve „tajne",  nego još više nego izdaja jedne od najvećih tajni, karizme Petrova nasljednika.  Vatileaks se tako gleda svugdje gdje se opomene i učenje Petrova nasljednika baca u vjetar, gdje se spava poput djevica iz Evanđelja, a trebalo je bdjeti.

15. Što znači Vatileaks za budućnost?

Završetak moderne je označen klimom konfuzije i nesigurnosti.  Pitanje je: koji su pravi i istinski razlozi krize? Može li uspjeti društvo u kojemu je čovjek sam sebi dovoljan  i čini sam sebe jedinim mjerilom? Što želim? Što vjerujem? Uza što stojim?

U svađi koja postaje sve agresivnija  bore se, s jedne strane,  neohedonizam, a na drugoj strani  kultura koja se temelji na židovsko kršćanskoj tradiciji, možda bi se moglo reći: religiozni i nereligiozni svijet.  Na poseban način se Katolička Crkva mora suočiti s pojačanim protivljenjem zbog svoje vjernosti predaji. Konačno, zar ne bi trebali biskupi reagirati na ova velika iskušenja, hoće li propadanje kršćanske vjere,  na kojoj je izgrađena zapadna civilizacija, dramatično napredovati?

16. Može li se Crkvu još spasiti?

Ne radi se o propasti, nego o tome da će dosadašnji svijet shvaćan našim načinom vjerovanja i života, biti osuđen, dapače sudi sam sebe zbog manjka pažnje, krivog odnosa prema prirodi, prema novcu, ljudima, samima sebi. Konačno i zbog toga što se udaljio od prazamisli stvorenja. U propasti staroga predosjeća se izlazak nečeg novog. Stari panjevi se lome, a nazire se mlado, zeleno. Zadaća mogućeg posljednjeg pape između starog i novog eona je oživljavanje vjere snagom njenih početaka.  I tko zna, možda će se moći uskoro reći da je nakon stoljetnih stranputica katolička vjera tako blizu Kristu, kao što nije bila ni na početku Crkve.