Razno

Impulsi

Duhovni tekstovi za biti svećenik (1)

Tko sam ja?

U nama postoji pračežnja da budemo netko. Želimo ući u sebe same. Kad je, prije par godina, umro stručnjak za Novi zavjet, našli su mu u torbi pjesmicu iz zadnjeg životnog razdoblja: „Što sam ja?" - Slično je napisao i Dietrich Bonhoeffer koji je, malo prije smrti, napisao u svoju bilježnicu: „Tko sam ja?" Kod obojice se, kroz retke, provlači ista misao - traženje kršćanskog odgovora o smislu življenja i smrti.

Kako ću doći do sebe samoga? Kako pronaći svoj identitet? - Ovo pitanje je i temeljno pitanje vjere i ne mogu na njega sam odgovoriti. Sam ne mogu naći sebe. Velikim samoostvarenjem to nije učinjeno. Temelj mog života ne leži u meni samom. „Vrlo brzo bih bio sa sobom na kraju kad ne bih bio sjedinjen s onim koji nema granica." (P. Claudel - Svilena cipela). Tko želi doći do sebe kroz svoje vlastito djelo, svoja moralna nastojanja ili bilo kakve vlastite uspjehe, upast će u životnu laž. Taj preskače svoje vlastite okolnosti. On sebe postavlja pod pritisak ne da nešto daje, nego producira samog sebe. To je upravo ono što apostol Pavao naziva „grijeh" i „smrt". Tko želi producirati samoga sebe, izgubit će samoga sebe (usp. Mt 16,25) I tako vara samoga sebe, o svom dostojanstvu, kojega zahvaljuje svom Stvoritelju i Otkupitelju. Ovo dostojanstvo ne može dati ni jedno ljudsko djelo, niti nedjelo ne može srušiti.

Heinrich Spaemann dodaje ovo duhovno štivo: „Isus često govori u Evanđelju, prije svega po Ivanu: „Ego eimi"- ja sam koji jesam. Ozdravljeni slijepac (Iv 9) prihvaća Isusa otvorenim očima. I kad su ga ljudi opkolili pitanjima da li je on stvarno onaj slijepac, odgovarao je „ego eimi" ja jesam - kako je to Isus govorio. On je po Isusu našao svoj identitet. Prije toga je bio poput žive kase za milostinju u koju su ljudi bacali novčiće, bez lica, „bez ugleda". Sada mu je Isus vratio ugled i izgled. I kad je Petar, kod zatajenja, izgubio Isusa iz vida („ne poznam toga čovjeka") onda je rekao „ouk eimi" ja to nisam. On je izgubio svoj identitet. I tek pogled na Isusa vratio mu je taj identitet (Isus se okrenu i pogleda Petra).

Usprkos svih tmina u meni i kroz njih Bog govori meni i povjerava mi ono što je njemu važno. Jer on mene gleda, mogu i ja njega prihvatiti pogledom. Jer uživam pogled Božji, mogu živjeti, a da se ne preopteretim ili sebe ne prezrem. Tako obje, gore navedene, pjesme završavaju rečenicama: „Što sam ja? Bog me ljubi. Ja sam njegov tren očiju." (Schlier) „I tko god sam ja, ti me poznaš, tvoj sam, o Bože" (Bonhoeffer)

Amor, ergo sum. Ljubljen sam, dakle jesam. To je mogućnost da nađem svoj identitet. Ona me je sakramentalno vezala, iako darovana i tako me povezuje sa svim krštenima. Ovaj zajednički temelj stoji ispred svih diferenciranja i ostaje kroz svih njih. Tko smo mi u Crkvenim redovima? Mi smo kršteni i to je za sve najvažnije.

I zbog zauzimanja u vjeri nismo osuđeni da budemo izolirani i osamljeni. Ne ograničavanja, nego zajednička „igra svih" članova župe, čini da vjera raste. Bog nas očuvao toga da umjesto autoritativni hijerarsi, postanemo birokratski činovnici (funkcinari). Može li čovjek biti dušobrižnik ako pusti da mu se duša okameni, zakržlja?

Želim, ovoga časa, uzeti jedan uobičajeni tekst na kojega smo tako navikli, ovdje uzeti u jednom, sasvim neobičajenom, kontekstu: „Radost i nada, žalost i strah današnjih ljudi, posebno siromašnih i ugroženih svake vrste, su i radost i nada, žalost i strah Kristovih učenika. I nema ništa ljudskog, što neće naći odjeka u njihovim srcima.

(Početak pastoralne konstitucije)

Što činimo da mi ljudski rastemo i dozrijevamo i tako razvijamo naše sposobnosti? Što činimo da bismo kultivirali odnose i kontakte sa grupama, prijateljima, zajednicama? Kako stoji sa kulturom župske kuće, nedjelje, blagdana?

preuzeto iz: Franz Kamphaus: „Priester aus Passion"

(www.ordinariat-freiburg.de/743.0.html

Duhovni tekstovi za biti svećenik (2)

kath.net, Redakcijska napomena: U vremenu između prvog i drugog impulsa, biskup Kamphaus je ustvrdio da se kod svećeničkog djelovanja ne radi o „činjenju" nego o „predstavljanju". Odlučujuće je da li je Krist prisutan u našem djelovanju i životu. Na ovoj pozadini biskup nastavlja:

5. Biti duhovan

Od činjenja do predstavljanja je put zamišljanja do djelovanja. Što to znači? Karl Rahner, prigodom svoga 80. rođendana - malo sedmica prije svoje smrti - zamoljen je da iznese pogled na iskustva kao teologa. Priličnom samokritičnošću je rekao: „ Mislimo da smo sigurni kad govorimo o nekoj stvari, a u stvari kod govora o stvari zaboravljamo na samu stvar." Crkve su postale „iskorišteni rudnici i što se sada izvlači iz rudnika su riječi i formule, tržište je time prezasićeno, a nedostaje iskustvo. Tako kršćani postaju „narod riječi". Živimo od riječi, to je kao da bi se netko hranio jelovnicima, a ne jelom." (A. de Mello)

Konačno, ne radi se samo o mislima i riječima o nekoj stvari, nego o samoj stvari o kojoj se govori, o Bogu. I radi se o tome da mi ne samo govorimo o njemu, nego da mu se u slobodi predamo. Nema govora: mi trebamo Boga propovijedati, naviještati, govoriti, ne smijemo prešućivati. No, smijemo samo reći - kako je to neumorno Rahner naglašavao - „kao posljednju riječ prije nego zanijemimo." Boga bismo mogli shvatiti samo tako što ćemo mu dopustiti da nas zahvati, njegov Duh, creator Spiritus, koji je izvor svake duhovnosti i kreativnosti - stvaranja

Ako se danas osvrnemo na ovu inflaciju riječi o evangelizaciji, možda i primjećujemo: na prvom mjestu je evangelizacija potrebna nama samima. Usprkos krštenju i svećeničkom ređenju, još uvijek je pred nama problem biti duhovan.. To nam je darovano, ali ne mimo i protiv naše volje. To nam je darovano kao čin vjere po kojemu mi Bogu odgovaramo i njemu se obraćamo. Što je kod mene u mojoj nutrini? A što duhovnoga želi doći iz mene na svijet? Kakve oblike nalazim u svagdašnjici, a kakve nedjeljom, da ne govorim samo o Bogu, nego govorim njemu, ili pred njim šutim?

Često se borimo protiv potrošnje (konzumizma), no promislimo li da postoji i vjerski konzumizam gdje duhovnost može postati potrošna roba? Da bi se tome suprotstavilo trebalo bi se pitati: što se događa kod mene samoga? Što nema kod mene puno smisla: trčanje za novim idejama, za pomoćnim sredstvima u radu, za meditativnim poticajima? Postoji li duhovni interes, osobno pravilo života, koji je sasvim zatrpan svim i svačim, nešto što bih za druge htio učiniti? Prije nego se pregrijemo i savjetujemo stručnom literaturom i časopisima, trebali bismo se pitati: zar nema u meni ništa što bi bilo vrijedno pročitati? Zar ne bi moglo služiti nutarnjem čišćenju i rasterećivanju ako bismo, kao suprotnost tekućem trendu koji se temelji na širenju ponude, mi sami, s vremena na vrijeme, „postili od medija" i u nekom smislu sve razvrstali? Time nisam rekao da moramo biti u temelju protiv medija, nego ne želim njima dati prvu riječ, što je puno lagodnije, nego npr uzeti u ruke neku knjigu.

Želim navesti nekoliko točaka za elementariziranje duhovnog života. Pri tom bismo trebali ostaviti prividno rasvjetljavanje, kojim konačno slijećemo u Aziju, a da zapravo ni ne pomišljamo kakva mi bogatstva ostavljamo u vlastitoj tradiciji, koja nismo ni pokušali istraživati.

- Važna je - naglašavala je sveta Terezija Avilska - nutarnja molitva. To može biti poput ruskog uzdaha srca („Gospodine Isuse, smiluj mi se) ili moljenje obnovljene krunice, ili moliti u „Isusovu duhu" ili zazivima - molbama Očenaša. Ovaj ritam nutarnje molitve je povezan sa udisajem i izdisajem i prožet vjerom. Za to trebamo dosljedno imati vremena i prostora.

- Svi iskusni ljudi potvrđuju jednu te istu istinu: nećemo napredovati u vjeri, ako ne potražimo obvezno duhovno vodstvo. Trebamo takve ispravljačke razgovore, tim više što moramo živjeti i raditi sve izloženiji. Vrlo lako možemo sebi lagati i proizvoditi prividne probleme da bismo pobjegli od nečega - što jedino stvara probleme. Kako možemo biti drugome duhovni vođe, a mi sami takvog vođe (pratnju) nemamo (ispovijed, obraćenje)?

- Zajednička duhovna obnova u obliku duhovnog razgovora, sa svim pastoralnim suradnicima: razmišljanja o Bibliji (podijeliti je!). Izmjena duhovnih događanja u zajednici: sebi dopustiti da nas obogati vjerodostojni vjerski život članova zajednice.

- Meni je molitva časoslova velika pomoć kad se upuštam u molitvu Crkve (zajedništvo). Opasnostima formalizma suprotstavlja se struktura Oficija po urama i to je od velike pomoći - baš u vrijeme najveće žurbe. Ovdje donosim riječ Martina Luthera koji reče: „Danas imam puno posla, zato trebam puno moliti." A kako se mi ponašamo kad imamo puno za učiniti?

- Potrebna su vremena tišine i opuštanja, potreban je ritam opterećivanja i opuštanja, primanja i davanja. Inače ćemo izgubiti vezu sa sanjarenjem, a time i kontakt sa nama samima i s našim učiteljem, Bogom. Kako treba taj ritam praktično izgledati, treba pravilno izvagati prema situaciji, temperamentu, psihodinamici i starosti. Bilo bi vrlo loše kad ne bi postojao ovaj ritam, vremenski ritam, kako je to sv. Benedikt kratko rekao. Duhovne vježbe!

- Ovom ritmiziranju vjere spada i pažnja prema pravilnom uređenju prostora. Nema sve svugdje svoje mjesto. Pitanje je da li je pisaći stol mjesto za nutarnju sabranost? Prije su u župnim kućama postojali prostori za molitvu („Herrgottswinkell = „Božji kutak"). Gdje je mjesto gdje se ja nutarnje sabirem? Možda crkva?

- Trebamo, svakako prema tipu, paziti koji nam medij treba za nutarnju sabranost. Svakako da je čitanje Biblije središnje mjesto. I ne bi se smjelo dogoditi da prođe duže vrijeme bez čitanja Biblije - bez pritiska i žurbe - onako za sebe! Mogu u sebi buditi i slike vjere i gledati ih pred sobom. Simboli su važni..muzika, boje, oblici, ples.

- Zastrašujući je nagli pad svakodnevnih bogoslužja (Misa), može li biti odlučujuća mjera - kad dolazi puno ljudi? Ako otpada Misa - što na njeno mjesto dolazi? Zajednička molitva Pohvala ili Večernje? Ili smo usmjereni samo na „činiti?"

Sve isto, sve na jednom, sve htjeti učiniti je u konačnici smetnja da se postane čovjekom. Ljudski živimo samo u vremenu i prostoru, na putu smo i činimo samo korake. Umjetnost se sastoji u ograničavanju: malo činiti, ali potpuno je puno bolje od činiti puno, a ništa cjelovito. Ovo naučiti je umjetnost koja se uči cijeloga života.

preuzeto iz Franz Kamphaus: Priester aus Passion, 1993, 58-62

Duhovni tekstovi za biti svećenik (3)

Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo ako li umre, donosi obilat rod." ( Iv 12,24)

O ovom mjestu iz Ivanova evanđelja piše Benedikt XVI.

Sam Krist je Božje pšenično zrno koje je Bog sam zasijao na zemaljsku njivu. Sam Krist je Riječ vječne ljubavi, koju Bog sije na zemlju. On je pšenično zrno koje je trebalo umrijeti da bi moglo sazreti za plod. Ako pogledamo na Euharistiju koju slavimo, onda držimo u rukama Božji pšenični kruh, kruh koji je sam Krist Gospodin, plod koji je stostruko narastao iz smrti pšeničnog zrna i postao kruhom za cijeli svijet. Tako je za nas euharistijski kruh znak križa i znak radosne, konačne, velike Božje žetve u jednom: ukazuje na križ na kojem je umrlo zrno pšenice. Ali ukazuje i unaprijed na veličanstvenu Božju gozbu na koju će doći mnogi sa istoka i zapada, sjevera i juga (usp. Mt 8,11) Da, ova je gozba ovdje, u misnom slavlju, već započela gdje ljudi svih rasa i i narodnosti i položaja smiju doći za stol Božji.

I najljepša i najviša služba svećenika je da smije biti poslužitelj ove gozbe, da on smije pretvarati i dijeliti ovaj kruh jedinstva.

I za svećenika ovaj kruh ima dvostruko značenje. Njega najprije podsjeća na križ: na kraju i on mora postati Božje pšenično zrno. Ne smije se zadovoljiti samo riječima i vanjskim znakovima, nego mora tu dati malo krvi svoga srca - sebe samoga. Njegova sudbina je vezana uz Boga. Što to znači, čuli smo u poslanici. Nekad znači i vanjsku mržnju i progon, neuspjeh, ali znači i nutarnji pritisak povući se iza"rešetaka" koji nevolju zatajenja, svijesti da doista ne budu pšenično zrno, I možda je najteže od svega, najviše opterećuje: žaljenje zbog malo učinjenoga nasuprot velikom zadatku. Tko to zna, taj će shvatiti zašto svećenik moli, svakoga dana prije predslovlja: „Molite braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu svemogućemu." I on će ponekad lakomisleno otići, umjesto da ovaj poziv nosi, ovaj sveti Božji teret prihvati u svoj njegovoj zahtjevnosti.

No, i za svećenika pšenično zrno ne ukazuje samo na križ. I za njega je to znak Božje radosti. Biti pšenično zrno, sluga božanskog pšeničnog zrna, Isusa Krista, može ljude veseliti u dubini srca. Usred slabosti događa se pobjeda milosti, kao što to često čujemo u Pavlovim poslanicama koji baš u svojim slabostima doživljava preveliku Božju radost. Ne bez stida, doživljava svećenik kako zbog njegove riječi mnogim ljudima prođe smiješak preko usana u posljednjim trenucima života; kako ljudi, po njegovoj riječi, ponovno pronalaze smisao života po kojem mogu živjeti; kako po njegovoj riječi mnogi ljudi nalaze oaze u besmislenostima i opaža, sa zahvalnošću, kako ljudi njegovom službom otkrivaju Božju slavu. On doživljava kako Bog po njemu čini velike stvari kroz njegovu slabost i pun je radosti da mu je Bog, njemu malenom, dao toliko milosrđe. Na taj način što to doživljava, Božja radosna gozba postaje njegova, kao i njezina sto puta veća žetva, koja nije samo obećanje i budućnost, nego je već počela, posred nas, u kruhu kojega dijeli, kojega smije pretvarati.

I zna da je biti svećenik i velika obaveza, ali i veliki dar u jednom.

(Uzeto iz Joseph Ratzinger /Benedikt XVI.: Sluga vaše radosti. Meditacije o svećeničkoj službi. Freiburg - Basel - Wien. O.J., 20-22)

Duhovni tekstovi za biti svećenik (4)

Ne treba se bojati komentara

Jedna od bijelih točaka na svećeničkoj radnoj karti je i ta što dobiva premalo poštenih povratnih informacija. Pohvala i odobrenje stižu vrlo rijetko. Još rjeđa je prava i stvarno korisna kritika.
U mnogim pričama postoji kralj koji želi znati što njegovi podanici misle o njemu. Jedna od većih briga ovoga kralja je da upravlja svojim narodom koliko god je to moguće. On šalje svoje sluge, tako da čuju na tržnici, u kućama, što i kako govore ljudi o svom kralju.
U drugim pričama, umiješa se kralj, inkognito, među ljude da sam čuje kakve mu dobre osobine pripisuju i što je ono loše, na što se tuže.
U izvornom tonu slušati što ljudi misle o njihovom župniku, no, to baš ne bi mogao svatko. To zahtijeva snažnu osobnost, a ne samo - kako bi dao dobar dojam o sebi - i da pokaže da je vrlo zainteresiran i otvoren za svaki komentar, svaku povratnu informaciju i da želi ,svakako, napredovati. I da želi slušati i pohvale i kritike i prema njima se samokritički ponašati.

Kritične primjedbe pred širom publikom - kao što su župna vijeća, dijecezanski savjet ili svećenički savjet - mogu biti vrlo stresne - i vjerojatno, ne koriste, u svakom slučaju, i možda nisu uvijek pale na „dobru zemlju". Dakle, sljedeće trebam uzeti na znanje da će mi biti od velike pomoći ako bi se oko mene, u mom polju rada, našlo ljudi koji bi se, usudili otvoreno i iskreno, reći o tome kako me doživljavaju kao osobu i kako gledaju moj rad. Od njih se ne očekuju uopćene izjave o tome „što bi se očekivalo", nego čisto konkretne stvari od konkretnih ljudi. Isto tako i ja mogu pitati - ne samo da bih objasnio svoja opterećenja - nego i motive koji me pokreću.
Međutim, teško se može očekivati da bi se netko slobodno javio za ovaj, ne baš lak, zadatak. Na meni, kao svećeniku, leži zadatak da nađem ljude od povjerenja i zamolim ih za povratnu informaciju ili komentar. "Ljudi moga povjerenja" ne znači, naravno, one koji se, vjerojatno, slažu sa mnom u svemu. Najprikladniji za ovu vrstu osobne razmjene su oni s kojima, s jedne strane, osjećam solidarnost i lojalnost, ali s druge strane iskustveno znam da se ne boje javno mi se usprotiviti.

Uzeto iz : Hubertus Brantzen: Životna kultura svećenika. Ideali-razočaranja-novi počeci, Freiburg-Basel-Wien 1998

Nastavlja se.

Duhovni tekstovi za biti svećenik (5)

Uz duhovnost svećenika

... Biskup Gebhard Fürst piše:

Mnogi svećenici se angažiraju za kraljevstvo Božje do granica svojih snaga, mogućnosti i darova, a neki često i preko njih. Za ovo zaslužuju veliku zahvalnost i poštovanje. U opterećenjima moje vlastite službe i služenja postalo mi je jedno mjesto iz Markova evanđelja vrlo važno. Ono opisuje Isusa u njegovim postupcima s učenicima i otkriva mnogo njegove duhovnosti. "Apostoli su se ponovo okupili oko Isusa da mu ispripovjede sve što su učinili i naučavali. Tada im reče: Hajdemo, na samotno mjesto, gdje ćemo biti sami i odmorite se malo. Budući da nisu imali vremena jesti, tako su bili brojni ljudi koji su dolazili i odlazili ", (Marko 6,30 f):

Te me riječi osobno dotiču. Očito je da je Isus, s velikim zanimanjem, slušao o svemu što se dogodilo učenicima u njihovom propovijedanju i radu. Imao je otvoreno uho za njih. On u svemu dijeli njihovo iskustvo. Mogli su mu ispričati sve što su učinili i učili. A onda ih poziva na samotno mjesto: "Budući da nisu imali vremena za jesti, tako su bili brojni ljudi koji su dolazili i odlazili", kao što se to i danas brojnima događa. Ali Isus prekida opterećujući stres. Odvojite vrijeme za odmor- to je Isusov poziv učenicima.

Trebali bismo prihvatiti ovaj poziv i mi svećenici i prekinuti sve aktivnosti i odmoriti se, i rasporediti vrijeme i ne dopustiti da nas zatrpaju termini. Sa Isusovim riječima u ušima htio bih pitati: Jesmo li se mi, u našem aktivizmu, jako prilagodili slici današnje kulture da moramo biti menadžeri i tvorci? Ovo pitanje posebno vrijedi zbog mnogih strahova stvaranja pastoralnih jedinica (Njemačka situacija zbog manjka svećenika – župe se ujedinjuju u pastoralne jedinice) . U retcima Markova evanđelja, Isus me susreće kao pravi dušobrižnik.

I u još jednoj važnoj točci Isus je dušobrižnik kojega treba slijediti. Na mnogim mjestima je navedeno da Isus odlazi u pustinju moliti. On potiče da potražimo ne samo vremena za sebe, nego također da nađemo vremena za ulazak u osobni odnos s Bogom. U našem svećeničkom zvanju, moramo imati vrijeme odnosa prema Bogu, mjesta i vremena za molitvu. Obećanje da molimo svakodnevno Časoslov, znači da smo molitvom u redovitom odnosu s Bogom. Naravno, svećenik ne može izdržati svoju službu i svoj život u sekulariziranom svijetu ako nema pravilan odnos prema molitvi.

Prekidanje aktivnosti da bismo se vježbali u molitvi (i molili) postat će naš temeljni stav kojim ćemo, sasvim suvereno, gospodariti našim vremenom. I jedno vremensko razdoblje našeg ograničenog životnog vremena moći ćemo posvetiti drugim ljudima. Kao svećenici ćemo ostvariti „vrijeme odnosa s drugima“. Osobe s " vremenom odnosa za druge" su danas ljudi koje se traži.

Gebhard Fürst: "Primit ćete snagu Duha Svetoga i bit će te mi svjedoci" iz „Poticaji iz evanđelja“ u: George Augustin, Johannes Kreidler (ed.): Den Himmel offen halten..Priester sein heute. Freiburg-Wien 2003
nastavlja se

Duhovni tekstovi za biti svećenik (6)

Radost došašća i evanđeoski savjet beženstva

"Radujte se u Gospodinu uvijek!
I opet kažem: Radujte se!
Vaša dobrota neka bude poznata svim ljudima.
Gospodin je blizu "(Fil 4,4-5).

"Kroz spise Novog zavjeta nalazimo zlatnu nit koja se vuče od prve do zadnje stranice: pritisak blizog kraljevstva Božjeg, kraljevstva nebeskog. Krajnje je vrijeme: Prilično blizu je Božji dolazak! Vrijeme je kriza (krisis), vrijeme odlučivanja: "Ispunilo se vrijeme! Kraljevstvo Božje je blizu! Obratite se i vjerujte Evanđelju "(Mk 1,15) - to je Isusova propovijed.

Naviještanje i življenje kraljevstva Božjega je Isusovo poslanje. Sada ljudima koji slušaju Isusa preostaje samo jedna stvar: vjerovati u Radosnu vijest. Kraljevstvo je Božje u njemu, u Isusu, došlo vrlo blizu.

Isus je radikalan, to znači da je, do u dubinu svoga bića, zahvaćen ovom zadaćom u ovom času, "kairos" (kairos = jedinstveno ponuđeni trenutak odluke). Božju blizinu, neraskidivu vezu sa svojim Ocem i nevjerojatnu slobodu i moć predaje ljudima ga ispunjaju u potpunosti. Ovaj Isus, čija je poruka Božja ljubav i koji tu ljubav prema ljudima do kraja živi i tako postaje najsimpatičniji i najobljubljeniji čovjek koji je ikada živio - ostaje neoženjen. Njega ispunja i pokreće jedno jedino i to potpuno: Bog! Poruka Božja!

On kaže: " Neki ljudi su nesposobni za brak od rođenja, neke su ljudi onesposobili, a neki drugi su se sami takvima učinili zbog kraljevstva Božjeg! Tko može shvatiti neka shvati." (Mt 19,12). On sam je potpuno shvatio: strast za Boga. I strast prema ljudima. A onda su postojali ljudi u njegovoj blizini, u zajedništvu s njim na koje je skočila ta vatra. Oni više ne mogu biti sputani svojim dosadašnjim životom, napuštaju obitelj (Luka 18,29), napuštaju svoja imanja (MT 19,21) - i svi stoje na Isusovom kolosijeku.......

Što je "duša" novozavjetne atmosfere da bi se, nakon uskrsnuća Isusa Krista, mogao pojaviti celibat radi kraljevstva Božjeg? To znači biti zahvaćen radosnim čekanjem dolaska Gospodina i objave Kraljevstva nebeskog - "U svojoj radosti, prodao je sve što je imao", rekao je Isus o čovjeku koji je otkrio dragocjeno blago (Matej 13,44). Tko je otkrio blago u Kristu, taj će biti prisiljen pustiti sve drugo u slobodi i radosti , jer su oči i srce u potpunosti ispunjeni i zadovoljni s onim u čemu se sve nalazi. To je duh Govora na gori, u kojem onome koji mu oduzima plašt, daje i gornju haljinu; on čini "glupe" stvari, jer je zahvaćen velikom radošću : Gospodin je blizu! "

Od: Bours, John i Kamphaus, Franz: Leidenschaft für Gott: Celibat - Siromaštvo - poslušnost. Freiburg - Basel - Wien, 1981. P. 26 29.

nastavlja se

Duhovni tekstovi za biti svećenik (7)

Svećenička služba kao pastoralno služenje

Isus Krist - dobri Pastir

U post-koncilskim godinama previranja pokušao sam promatrati svećeničku službu kao službu vođenja župne zajednice i to sam želio rastumačiti u smislu biblijske pastirske službe. Pastir, na latinskom „Pastor" . .pa kad se govori o pastirskoj službi, onda se misli i na pastoralnu dimenziju svećeničke službe. Razumljivo da je ta služba usmjerena na mnogu braću koja stoje u prvom planu prihvaćene službe. A što to znači „pastoral? Odgovori su, na ovo pitanje, vrlo različiti, čak djelomično suprotni. Za neke je „pastoral" čarobna riječ, za druge opet nekakav „omekšivač", jer se dušobrižništvo često shvaća okrenuto prema ljudskim potrebama i tako se postavlja u suprotnost s pastoralom koji se temelji na riječi Božjoj i istini. Pa će se isplatiti malo slijediti biblijsku sliku pastira da bismo malo osvijetlili najdublji smisao pastoralnog služenja.

Biblijsko govorenje o pastirima nema ništa zajedničkom s romantikom ovaca ili idilom stada. Pastiri su, već od vremena Patrijarha, slovili kao veliki vođe i kao ličnosti. Trebali su poznavati put, trebali su znati čuvati i braniti, ne samo ovce, nego i cijeli klan, od svih opasnosti. Trebali su se brinuti brižnom ljubavlju, kako za ljude, tako i za životinje i obazirati se na njihovo stanje. Oni su bili prijatelji i gospodari.

U Starom zavjetu Jahve je opisan kao pastir svoga naroda. Psaltir donosi Božje vodstvo i pomoć vrlo dirljivim riječima: "Gospodin je pastir moj, i ništa mi ne dostaje. On me odmara na zelenim pašnjacima i vodi me na vrutke voda ..... pa ako i moram proći dolinom smrti, zla se ne bojim "(Psalam 23,1-2,4). "Jer on je Bog naš, mi smo narod paše njegove, ovce što ih svojom rukom čuva" (Ps 95,7; vidi 78,52-54, 80,2.) A prorok kaže o Gospodinu: "Kao što pastir vodi svoje stado na pašu, on ih sakuplja jakom rukom, janjce nosi na ruci, a dojilice brižno vodi "(Izaija 40,11).

Kao što brižan pastir povjerava svoje ovce slugama, tako Bog povjerava svoje ovce slugama: Mojsiju (Ps 77,21), Davidu (Ps 78,70-72) i drugima. No, pastiri koje je Bog postavio, često se nisu brinuli za stado, nego su se brinuli o sebi, a stado ostavili da raspada (Ez 34,1-10). "Sve pastire raznosi vjetar" (Jeremija 22,22) Stoga će Jahve uzeti svoje stado natrag u svoje ruke (Ez 34,11-22), i dat će im pastire po svom srcu (Jer 3,15, 23,4).

U tom smislu Isus naglašava da je poslan kao pastir k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Matej 15,24; vidi 10.6). On osjeća sažaljenje kad vidi da su ljudi kao ovce bez pastira (Marko 6,34.) On sebe vidi kao pastira koji ide za izgubljenom ovcom, i kad je nađe, uzima je na svoja ramena, i punu životne radosti, donosi nazad. On zna da je radost na nebu, zbog toga, velika (Lk 15,4-10).

Evanđelje po Ivanu je razvilo čitavu pastirsku kristologiju (Ivan 10). Isus sebe opisuje kao dobrog, to jest pravog pastira: on pozna svoj narod i njegov narod pozna njega. Za razliku od plaćenika, on ne ostavlja svoje stado na cjedilu kada lopovi i razbojnici dolaze, on je spreman dati čak i svoj život za svoje ovce. On ih čuva zajedno i vodi ih na dobre pašnjake, gdje se nalazi život i gdje ga se nalazi u izobilju (Iv 10,10).

Ostali novozavjetni spisi uzimaju motiv pastira. Oni opisuju Isusa Krista kao velikog pastira ovaca (Hebrejima 13,20), kao glavnog pastira (I Pet 5:4), kao pastira i biskupa naših duša (I Pet 2,25). On nas vodi do izvora života (Otkrivenje 7:17). Tako je motiv pastir dosljedna tema u Novom zavjetu.. Starokršćanska

Starokršćanska ikonografija, osobito prikazi Krista u katakombama, pokazuje da je od samog početka, prihvaćen taj pojam i da je vrlo privlačan.

Isus nije samo glavni pastir, on također i šalje pastire.

Walter kardinal Kasper: Službenici radosti. Svećenička egzistencija - svećenička služba Freiburg - Basel - Wien. SL, S83 - 85.)

nastavlja se

8. Uhode

Preokreti donose i zahtjeve pa se postavlja se pitanje kako ćemo se mi, svećenici, ponašati iz vjere u promijenjenim okolnostima. Jer sa svakom promjenom struktura, dolazi i do produbljenja duhovnosti, koja se zapravo nalazi u temelju svega. Izvan svake diskusije je da se životni prostori proširuju, jer su ljudi pokretljiviji i postali su duhovno fleksibilniji. Čovjek teži za vjerskom domovinom koja se sve teže ostvaruje u klasičnim župama i čini se da je takav model istekao. Crkva živi i prožeta je okupljanjem koje je ujedno i poslanje. Ona treba pastoral širine, ali i također onaj uži. Odlučujuće je, kod svega, da li čovjek sve ovo promatra kao gubitak

Iz toga se postavlja pitanje kakve su sposobnosti potrebne da bi se moglo susresti sa promijenjenim okolnostima Crkve. Ne bih ovdje mogao dati nikakav profil ni službenika Crkve, ni počasnog djelatnika u Crkvi i u pastoralu, jer bi to moglo biti novo opterećenje. Ovdje, u prvom redu, želim predočiti biblijsku sliku koja meni mnogo znači te u tom gledam model koji nama svećenicima može puno pomoći.

Motiv uhoda iz 13. i 14. poglavlja knjige brojeva (Br 13, 1- 14,10) u Starom zavjetu. Da se podsjetimo: nakon napuštanja Egipta, zemlje u kojoj su se bili obikli, nije vladalo samo raspoloženje novog početka, nego se opažala sve jača nesigurnost i gubitak orijentacije. U takvoj situaciji Mojsije šalje uhode koji su trebali utvrditi da li je obećana zemlja prema kojoj idu pogodna za život. Na povratku imamo dvije različite reakcije: većina uhoda se preplašila, opisuje se teški i sumorni scenarij. Samo dvojica (Jošua i Kaleb) su imali drugi dojam, oni su shvatili problem, podsjetili su narod na njegove duhovne izvore, a to je obećanje da će Bog biti uz njih i sva njegova obećanja. I njihovo povjerenje će im pomoći da idu naprijed i da razgrađuju strah. I mislim da smo mi, kao Crkva, danas u previranjima, lomovima: na novim putovima stojimo pred zahtjevima koji su do sada bili potpuno nepoznati. Da bismo imali sigurne spoznaje za daljnji put u budućnost, potrebni su uhode. Da li je primjereno da se mi svećenici pouzdamo u takve zadaće. Zauzimam se za to! Bit će napeto kod procjenjivanja ovakvih „neistraženih iskustava“. Pokušajmo se usredotočiti na rizike i probleme i onda ćemo upasti u nekakav defetizam koji će nas kočiti ili potaknimo ljude, a da ne zataškavamo probleme, na razumsko povjerenje i na vjerničko raspoloženje novog početka! Pri tome, mi ne znamo pojedinosti što nas očekuje, ali imamo spoznaju i sigurnost tko nas na putu prati: Isus Krist koji je sa svojom Crkvom „na putu kroz vrijeme“, kao što se to moli u trećem kanonu. I u svakom slučaju se veselim da me, u mojoj službi, prate brojne takve uhode.

Karl Hillenbrand:Priester sein

nastavlja se

Doživljaji poslije smrti nisu dokaz za vječni život

Liječnik i teolog Rudolf Curik govori o doživljajima ljudi koji su bili klinički mrtvi i reanimirani.

St. Pölten (kath.net/dsp)

U predavanju na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u St. Pöltenu, o pitanju „Život" poslije smrti, pošao je docent mag.dr. Rudol Curik od doživljaja poslije smrti.

Liječnik nuklearne medicine i teolog, od svoje mladosti, se bavio fenomenom onoga što su pripovijedali oni koji su bili klinički mrtvi, a kasnije reanimirani.

Curik je uvjeren da se ovdje radi o „izvještajima koje treba prihvatiti sa svom ozbiljnošću", jer to nisu nikakve halucinacije, niti djelovanje lijekova i narko sredstava. „No, svakako, ove dobro dokumentirane doživljaje poslije smrti se ne može uzeti „kao dokaz za vječni život", naglasio je Curik. Doživljaji ne bi bili nikakvi izvještaji o životu nakon smrti. Nego su to izvještaji o procesu umiranja /smrti/ koji se još može prekinuti.

Vrlo dobro se mogu doživljaji klinički mrtvih shvatiti kao „putokaz" „da se u blizini smrti nalazi nekakav oblik ničije zemlje", misli Curik. Interesantno je da se ti izvještaji, u mnogim pojedinostima, slažu. Tako je vrlo čest element doživljaja smrti dugački tunel koji na kraju ima intezivne doživljaje svjetla. 95 posto izvještaja ima, uglavnom, pozitivne elemente, samo 5 postotaka sadrže izvještaje „koji podsjećaju na pakao." Curik navodi doživljaj starog biskupa Reinholda Stechera koji je svoje doživljaje, nakon teškog srčanog infarkta, opisao u listu „Miteinander" (10.1995.) Stecher je, prema opisu, doživio tamni tunel sa sivim likovima (spodobama), a na kraju njega tako intenzivno svjetlo koje ga je opkolilo „kojega još nikada nije doživio."

Reinkarnacija umjesto čistilišta

Kao razlog za sve veće širenje vjerovanja u reinkarnaciju na Zapadu, vidi Curik, u činjenici da su „mnogi teolozi odbacili čistilište." Ipak, ideje reinkarnacije nisu spojive sa kršćanstvom, naglašava Curik. Pozadina je ideja o samospasenju - samootkupljenju. A mi kršćani vjerujemo da nas je spasio i otkupio Isus Krist.

Osim toga postoje ogromne razlike među „ezoteričkim" idejama reinkarnacije ili ponovnog rođenja u budizmu ili hinduizmu. U azijskim vjerama željeni cilj vjernika je osloboditi se kruga „ponovnog rođenja."

Na zapadu se, pak, prihvaćena reinkarnacija gleda kao „šansa za novi razvitak" što ne odgovara ni jednom tradicionalnom vjerskom pogledu. U načinu razmišljanja budizma ne čuva se susljednost i trajnost osobnog identiteta, a to se protivi kršćanskom vjerovanju.

Prestanite s time, razmislite!

München (kath.net)
Mnogi su zašutjeli . Zanijemili od stida zbog stotina žrtava, Od žalosti zbog činjenice da počinitelji nisu kažnjeni. Korizmeno je vrijeme, vrijeme pokore, nije vrijeme za galamu. Ali također zašutjeli zbog gnjev na počiniteljima. I u molitvi za njih. Šteta koju su nanijeli žrtvama ali i njihovim Crkvama je nezamislivo velika. Ipak ne spada u kršćansko samorazumijevanje da se počinitelje jednostavno izbriše!

Slučajevi užasnih zlostavljanja su, za Katoličku Crkvu najgori scenarij. Mogli bismo ga usporediti s razaranjima u globalnom gospodarstvu zbog sloma burze. Oni koji promatraju Crkvu kao mistično tijelo Kristovo, uznemireni su, koliko je ovo tijelo izmrcvareno. Koliko su daleko dijelovi Crkve, svećenici i pastiri, od izvornog poslanja Evanđelja, gdje je seksualno zlostavljanje samo jedan dio opsežnog zlostavljanja Isusove poruke.
Odgovorni u Crkvi su sami javno učinili zlostavljanje, masovni mediji su izvijestili u velikim razmjerima. Trebamo medije. Rad novinara je nezamjenjiv.A tko pak misli da medijsko iznošenje činjenica nije kampanjsko taj ne vidi, uz zdrave oči.
Subota u Njemačkoj: "Süddeutsche Zeitung" ima novu priču: "Ratzingerova je biskupija zaposlila župnika pedofila." Sirovi naslov pokazuje mučni pokušaj lijevom rukom pogoditi, kroz koljeno, ravno u srce.

Tek u sitno tiskanom članku, doznaje čitatelj da je bivši nadbiskup odobrio - kao član biskupijskog Vijeća - 1980. doći jednom okrivljenom svećeniku, iz biskupije Essen u München na liječenje. "Spiegel Online" nastavlja: "Otkriven slučaj zlostavljanja u Ratzingerovoj biskupiji." Priložena slika pokazuje zatamnjenog papu, umotanog nekim ogrtačem poput lopova, sakrivenog iza pokaznice. Istina je ovo: svećenik je bio osuđen na liječenje, a u medijima je izašlo 1986.g. U večernjim televizijskim dnevnicima „Heute-Journal" je zlostavljanje sad došlo „do Vatikana." Uz to treba napomenuti da u to vrijeme Ratzinger više nije bio u Münchenu. Umjesto toga, neizbježan gospodin iz jedne anticrkvene, sektaške grupe dolazi na ekran, a grupa se simbolički zove „Wir sind Kirche." Kamere i mikrofoni su pred njegovom kućom u stanju pripravnosti.. On se predstavlja, medijskoj igri, kao „baza", iako njegova grupa nema veze s Crkvenim pukom kao što nema veze „slon sa staklarnom".

Idemo dalje. Papa se, već tjednima, oglašava u vezi pojedinih skandala zbog zlostavljanja unutar katoličkih ustanova. Za slučaj iz svoje bivše biskupije daje izjavu preko svoga glasnogovornika. To što se on, u nedjeljnoj molitvi „angelusa", nije osobno pozabavio tim slučajem, bilo je dovoljno za „Spiegel online" te je objavio vijest pod naslovom: „Papa šuti o novim slučajevima zlostavljanja". Onda se vrlo brzo „cvrkutalo": „ Papa šuti o slučajevima zlostavljanja". Razni portali javljaju: „Papa se umotava u šutnju", drugi koji su se kasnije javljali pišu: „Papa i dalje šuti". Ponedjeljak, „SZ" ide dalje. "Benedikt XVI.. šuti!", stoji ogromnim slovima na naslovnoj stranici. A podnaslov glasi: „Papa Benedikt XVI. šuti o skandalu zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi. "

Može se raspravljati o tome da li je krizni management u Vatikanu ili u njemačkom episkopatu sposoban za poboljšanje ili ne. Možda bi neke stvari trebalo još češće, još jače govoriti u svijetu koji tako slabo ili nikako ne čuje. Vijest da papa šuti, s obzirom na količinu izjava koje se daju, je definitivno kriva. Što ostaje je Crkva koja je samo „tamni prostor," kao da bi postojao jedino „katolički grijeh"(„SZ") Isto tako se odvijao napad na Papu u aferi Williamson! I funkcioniralo je. Na kraju ostaje Pontifex, mnogim čitateljima, u lošem sjećanju kao da je Papa zagovornik holokausta i antisemit, iako se Papa x puta očitovao što o svemu misli.
Diferencijacija i točnost su, u takvim vremenima, posebno vrijedna roba. Kampanjski način izvještavanja leži u dinamici medijskog svijeta. Nisu sve teme pogodne za senzaciju, ali bilo koji uređivač će pokušati iznijeti temu na koju je publika osjetljiva. To može biti svinjska gripa, koja cijelu zemlju stavlja u paniku ili neka aktualna afera. Ako postoji mješavina seksa i Crkve, onda je to za neke poput jackpota, koji je konačno biti pogođen. Potpaliti, bubnjati, kuhati. Nitko ne želi doći prekasno ako se na veliko „telali". Čim je postignut pogodak, lome se sve prepreke. "Što zna Ratzinger?", je naslov u Frankfurter Rundschau ", „Papa bi trebao reći mišljenje o Odenwaldu". "Prosvjetitelji" su, u svom bijesu, lako previdjeli da Odenwald nije nikakva katolička škola, nego da se radi o projekt školi reformirane pedagogije.

Ali jao ako netko revnosno podiže ruku je li baš sve tako kako se govori. Onda dolazi strahoviti pritisak novinarske samopravednosti. Imperij uzvraća, suprotno mišljenje se tako lako uklanja

Kada dame i gospoda iz medija udaraju, onda su vrlo jaki, ali ako se njima udjeljuje kritika, onda su tako nježni i preosjetljivi poput mimoze. Kakva prigoda s krokodilskim suzama u očima, vikati: „Bacanje pod tepih, odvraćanje, zla obrambena linija."

Bezbroj novinara čini dobar posao. Previđa se da se u uredništva Crkvenih novina vrlo često, postavljaju ljudi koji ne poznaju osnovne razlike između „ministranta" i „ministra", a da Papu smatraju nekom vrstom diktatora, poput Idi Amina. Neki vjeruju da moraju voditi oštru borbu protiv neprijatelja koji je opasniji od Al Qaede. Kada će se istraživačko novinarstvo, pretvoriti u uništavalačko, pitanje je vremena i zaista je vrijeme da se ustane protiv toga.

Poštovane kolegice i kolege: Prestanite! Razmislite! Prestanite s instrumentalizacijom. Prestanite s jeftinim analizama i kuhinjskom psihologijom, kojima se neće problem srediti.

            Prestanite se tako lagodno ponašati. Prestanite potiskivati vijesti, a postavljati krive međuovisnosti. Razmislite o moralnosti, trijeznosti, umjerenosti. Vratite se novinarstvu kojemu će se vratiti ugled.
            Zločini zlostavljanja s brojnim žrtvama vape u nebo. No, to nisu slučajevi za odvjetnike, koji se postavljaju na scenu, nego za državne tužitelje, koji će stvarno, stručno i razborito procijeniti stvari, koji će dopustiti Duhu razlikovanja da djeluje i sve hrabro razotkriti i počinitelje strogo optužiti. Kao kršćane i katolike stid nas je svega.

            Zaprepašteni smo krivim odlukama i neodgovarajućim ponašanjem. Ali nas to neće spriječiti ispravno promatrati, razlikovati, koristiti razum i nećemo, bez kritike, slijepo, prihvatiti bilo kakve manipulacije i bilo kakve zloupotrebe. Istina mora biti istina. U odgovornosti za cjelinu. Jer se nitko ne bi smio radovati što trpi jedna institucija bez koje se, u biti, društvo ne može ni zamisliti.

            Preko 220 milijuna djece, prema UNICEF-u, svake godine se, u svijetu, prisiljava na seks. To se ne događa u "tamnom prostoru Crkve". Zlostavljanja djece u Belgiji, što je prije nekoliko godina izazvalo veliki revolt, nije došlo od svećenika i redovnika, nego od političara i menadžera. Svaki dan se, u Njemačkoj, skida s interneta stotine tisuća dječjih pornografskih slika.
                Ovi počinitelji nisu u celibatu. A problem pornografiziranja cijelog društva koje zahvaća djecu već od dječjih vrtića i osnovnih škola, a koje i odrasle okružuje, nisu nikakav plod seksualnog morala Crkve, nego su plod odstupanja od toga morala. Ne bi li društvo jednom trebalo početi razmišljati kakvu kulturu gajimo, što činimo od naše djece, da su oni sve više poremećeni, uništeni i nesposobni za bilo kakve međuljudske odnose?

Preko pada povjerenja, koje je počelo grješnim i bolesnim svećenicima i redovnicima, ne može se tako lako prijeći.

Vrijeme je Muke, sve što nije izgrađeno na stijeni mora pasti. U svakoj katarzi počiva nova šansa. Papa je govorio, na početku svoje službe, o čišćenju neophodnom za Crkvu. Ono se mora izvesti od podruma do krova. Ne bi se smjelo izostaviti ni jednu sobu i treba sve temeljito očistiti, kao što se čisti za beskvasne kruhove prije Pashe.

Peter Seewald

Papa, čovjek bliskosti s Bogom!

Prava tajna ovoga čovjeka je njegova ogromna bliskost s Bogom

Od pučke Crkve do Crkve odluke Kath.net - ekskluzivni intervju s Petrom Seewaldom, autorom bestselera „Svjetlo svijeta" - Roland Noe

Rim (kath.net)

Kath.net: G. Seewald, objavljena je knjiga koja će postati svjetski bestseler. U predgovoru kažete da će Papa, pri kraju, uputiti dramatičan apel Crkvi i svijetu i svakom pojedincu. Mi možemo i dalje činiti nemoguće, kao i do sada. "Čovječanstvo stoji na raskršću", pišete dalje. Što je Papin apel? O čemu se radi u tom dramatičnom apelu?

Peter Seewald: U svakom razdoblju postoji nastojanje da se Boga proglasi mrtvim, okrenuti se naizgled opipljivijem iako postoji zlatno tele. Danas se moramo zapitati: što smo napravili od tog stvorenja, od sna jedne planete? A što od sebe? Vidimo u što upada društvo koje je lišeno svojih korijena, kako ljudi gube svoju vrijednosti i orijentaciju ne samo u znanju, nego i u stvarnosti. To se tiče našeg ekološkog, našeg ekonomsko-socijalnog, a na poseban način, našeg mentalnog i duhovnog stanja. Postaje sve jasnija opasnost od anti-kršćanske diktature mišljenja, čak prije nego je na to upozoravao Ratzinger, kao kardinal.

Poruka pape Benedikta XVI. Je, zapravo, apel Crkvi i svijetu, svima. Dovikuje: vrijeme je za promjenu, vrijeme za pokajanje. Pri tome se ne misli na pokajanje u političkom smislu, nego daleko iznad toga. „Postoji toliko mnogo problema", kaže Papa, „koje treba riješiti, a koji se neće riješiti ako Bog nije u središtu i ne postane nanovo vidljiv u svijetu."

Kath.net: Na početku knjige se govori o izboru za Papu, početak se bavi pregledom papinskih izbora. Sveti Otac ovdje kaže: „Što mi to radiš? Sad si ti odgovoran. Moraš me voditi. Ja to ne mogu. Ako si me izabrao, onda mi moraš i pomoći!" - To su bile vrlo iskrene misli pape Benedikta. Jeste li u tom trenutku suosjećali sa Svetim Ocem?

Peter Seewald: Da, na neki način kad ste doživjeli što ovaj čovjek nosi na ramenima. S druge strane, kaže Edith Stein, da Bog ne traži ništa od nekoga ako mu ne daje za to i snagu. I vidimo, iz posljednjih pet godina, koliko snage pokazuje ovaj „graditelj mostova" u svom pontifikatu.

Papa je netko tko se potpuno iscrpljuje, jedan veliki darovatelj. Ali isto tako i netko tko može crpiti iz velikih, gotovo beskonačnih izvora. I on zna da je ogromna zadaća na njegovim ramenima koju sam ne može ostvariti, ali i da on to i ne mora sam ostvarivati, da nije tu samo zajednica vjernika, nego netko tko ovu Crkvu drži, Papu drži, a taj je veći nego svi mi skupa.

Kath.net: Sveti Otac, u knjizi, kaže: „Među 1,2 milijarde su mnogi koji nisu nutarnje prisutni. Sveti Augustin je već rekao,u svoje vrijeme: „Postoje mnogi vani, a prividno se čini da su unutra, a opet ima ih mnogo iznutra, a prividno se čini da su vani. U takvom slučaju, vjera o pripadnosti Katoličkoj Crkvi, izvana i iznutra, je međusobno tajanstveno isprepletena. "- Što papa ovdje misli? I je li Papa iskreniji od mnogih biskupa njemačkog govornog područja (zar samo njemačkog?op prev.) gdje je većina katolika samo po krsnom listu?

Peter Seewald: Ovo je veliki problem. On dotiče pitanje koje je postalo neizbježno: razvoj pučke Crkve u Crkvu odluke. Crkva u sekulariziranom svijetu ima sasvim drugačiji položaj, nego pučka Crkva prošlih stoljeća. Ne samo da je izgubila vrlo vrijedne strukture i brojne članove, nego se srozala i cijela vjerska kultura. Poznavanje vjere je presušilo. A tu je i ovaj strašan umor u ispovijedanju vjere. Kako može biti da je u javnosti nastala slika kao da je kršćanstvo postalo manjina povijesti?

Papa ne zatvara oči. On ide, vrlo ofanzivno, u ovu zadaću, poput nedavno formiranog vijeća za novu evangelizaciju. Svi smo mi predugo samo promatrali. Bili smo zadovoljni s jednim mi- samo- zadovoljni-kao-da-je kršćanstvom. Uzmite, na primjer, vjerski odgoj, kateheze koje su na dnu.

Od svoje Crkve, današnji Papa traži da, nakon strašnih zloporaba i zastranjenja, prođe kroz jednu vrstu dubokog čišćenja. To jest, da nakon vrlo često tako jalovih rasprava i nekakve bolesne zaokupljenosti samom sobom, napokon postavi Isusa u središte.

U isto vrijeme, on također kaže da se sadašnji relativizam, sa svojim uvjerenjem, koji kao posljednje mjerilo stavlja samo sebe i svoje želje, bliži kraju. I vidimo, u ovom trenutku, kako se lažni bogovi ruše u sebi. Nema sumnje da je Crkva u velikoj krizi.

No, iako su mnogi vani za koje se čini da su unutra, uvijek postoji potencijal onih za koje se čini da su vani, a unutra su. Sve je isprepleteno. Ovdje je ako se uzme sve zajedno - iznutra i izvana - vrlo vrijedan potencijal koji nije izgubljen. Ništa ne mora ostati kao što jest.

Uvijek možemo promijeniti stvari nabolje. Globalno gledano, Katolička Crkva se ne nalazi u urušavanju, naprotiv, ona nikada nije bila veća i nikada tako rasprostranjena kao danas.

Kath.net: U knjizi ima puno privatnih izjava o životu pape Benedikta. Tako se saznaje da Papa voli gledati filmove kao "Don Camillo", a izbjegava biciklu za vježbanje. Je li papa „pravi čovjek"?

Peter Seewald: Kako to ne bio? Sa svime što spada u biti čovjek. No, bez svake sumnje njemu ostaje vrlo malo vremena za privatne stvari. On ima strogo usustavljen ritam između rada, molitve i regeneracije, koja mu pomaže da se nosi sa svojim golemim poslom i iznimno je učinkovit radnik. Zna da u život spada i ono morati. Veliki je ljubitelj glazbe i strastveni pijanist. No, mnogo toga ostaje po strani. Češći susreti sa starim prijateljima, na primjer, koje je cijeni, jer on je vrlo vjerna osoba.

Kath.net: „Što se tiče Pape, on je jednostavan prosjak pred Bogom - više nego bilo koji drugi čovjek." i „Ja sam sprijateljen s Augustinom, Bonaventurom, Tomom Akvinskim ", rekao je Benedikt u dijelu molitve. S obzirom na brojne obveze, ima li Sveti Otac zapravo vremena za molitvu? Kako je s tim?

Peter Seewald: Papa, kao i svaki svećenik, biskup ili redovnik ima određene molitve. Bez molitve, bez okretanja Bogu i pomoći koju iz toga crpi, on zna da ne bi, nikako, mogao izvršavati taj posao. Da, bez prioriteta molitve, koja je u ovoj službi, kako kaže, često pravo prosjačenje, bilo bi nemoguće.

Papa Benedikt je dobro i pravovremeno informirana osoba. Ima nevjerojatnu pamćenje, jedinstveno obrazovanje i mogućnost učenja, ali i snagu formuliranja. No, mislim da je prava tajna ovoga čovjeka njegova ogromna bliskost Bogu. On je vidio Svjetlo svijeta i sam postao takvim svjetlom. Dakle, on je uz svu svoju intelektualnost, jednostavno ostao istinski pobožan čovjek. Ova pobožnost, dubina i jednostavnost vjere koju on živi postat će, štoviše, jedan od pečata ovoga pontifikata.

Kath.net: U vezi slučaja Williamson, Papa otvoreno govori je ovdje zatajila press služba. Mislite li da su Vatikan i papa Benedikt naučili iz slučaja, ili kako vi ocjenjujete odnos prema medijima u Vatikanu?

Peter Seewald: Zasigurno su iz toga naučili. Mnoge stvari sada rade bolje. Ja ne mogu suditi da li je dobro, jer o tome premalo znam. Poboljšanje je provedeno, vjerojatno, u suradnji s iskrenim, papi prijateljskim novinarima i urednicima. No, medijski rad za Papu, je velik, vrlo sveobuhvatan i težak zadatak, posebno u medijskom okruženju koje je osobito kritično prema papi, da ne reknem otvoreno neprijateljski i ne smije se plašiti manipulacija i krivotvorenja kao i korupcije. Tu se, naravno, najmanja pogreška papinih odnosa prema medijima nemilosrdno iskorištava. O slučaju Williamson „Spiegel" i „Sueddeutsche Zeitung", međutim, nikada ne bi izvještavali u takvom lošem svjetlu da su se samo malo potrudili pronaći neke veze.

Htjeli su samo da se priča ne uništiti - okleveta Papa, iritira diplomacija i da dođe do prekida katoličko-židovskih odnosa.

Kath.net: Intrigantno je i pitanje moguće ostavke Pape. Evo, Benedikt kaže: "Da, ako Papa dolazi do jasnog zaključka da fizički, mentalno i duhovno ne može odgovarati poslanju svoje službe, ima pravo odustati, a možda mu je to čak i dužnost. "Koliko je spreman papa Benedikt, po Vašem mišljenju, i smijemo li očekivati još mnogo „Benediktovih godina"?

Peter Seewald: Ovaj ova služba nosi u sebi strahovit teret. Ponekad se Papa, stoga, može činiti malo umoran. Ali on se može regenerirati od danas do sutra, kao izvor mladosti. Ratzinger je, još kao školarac, bio posebno uporan, discipliniran, vrijedan i nadasve učinkovit radnik. Nije sportaš, ali ima određeni ritam između rada, molitve i oporavka. I slijedi Isusov savjet: svakom danu dosta njegove brige, što donosi sljedeći dan, vidjet ćemo. Ako želim biti iskren, malo ljudi poznam koji su tako spremni, tako snažni, tako živi, tako znatiželjni i nekom smislu, tako mladi i moderni kao ovaj, naizgled, starac na Petrovu prijestolju. Njegov život je u Božjim rukama, poput života bilo kojeg drugog čovjeka. I mogu se nadati da ću još barem sljedećih pet godina imati vrlo energičnog pokazatelja puta i posebno proročkog Papu.

Kath.net: Najsrdačnija hvala za ovaj intervju.

Impulsi

Doživljaji poslije smrti nisu dokaz za vječni život

Prestanite s time, razmislite!

Papa, čovjek bliskosti s Bogom!

More Articles ...