Šale i dogodovštine o "Mrtvim danima"

Kad sam bio dijete bila je na Dušni dan u 4.30 Jutarnja za mrtve - na sred crkve bio veliki lijepi odar (katafalak) ukrašen svijećama.. nakon Mise bi uzeli torbu i od kuće do kuće išli "prosit za mrtve" Došli bi na vrata i rekli: "Dojte mi za žive, molit ću van za mrtve." Onda bio domaćica rekla hajde izmoli Očenaš.. klekli bi i izmolili očenaš, a domaćica bi dala tanjur suhih smokava, oraha, bajama. I to se onda nosilo doma.... Danas niti ima više "prošnje za mrtve" niti više djeci stalo do suhih smokava, oraha i bajama... ali i nestalo vidne vjere u "zajedništvo svetih." dati za žive - moliti za mrve. ------
    Dušni dan - bura zavija--- zvoni mrtvačko zvono - zvuk prodire do srca - ustzajanje u tamnu noć (Jutarnja u za mrtve) u crkvi veliki odar (katafalak ) naslikana mrtvačka glava sa prekriženim kostima. Pjevači (kantaduri) pjevaju čitanja iz Joba.. Svećenik propovijeda o paklu... nakon mise odlazi se na susjedno groblje : Odriješenje za mrtve ..pjeva se "oslobodi me Gosponine... kad se stanu kretati nebesa i zemlja"

 Barba Jakov Rozin drhturi - Ča je barba Jakove? - Još me pitoš da ča je. Najpri ovo bura drma kućon da me bilo stroh... onda ovi martvaški zvon... pok ovi katafalak ... pok ovo martvaško glova sa šćulima.. pok ovi šempjasti kantaduri kantaju sve ča in je došlo na pešnje... parfin (čak) da se meso ošušilo a usne prilipile obo zube..a onda nas kurot nastrašino (plašio) sa predikon obo paklu.. i sad nas doveli vod na greb pok kantaju Kad se stanu krtati nebesa i zemja.. a meni se deboto (skoro) sarce škordalo od zime... I da ću sada poć brat masline ... a nišorano (nikako) Jakov gre sada leć!  

**********

Na Sve svete na groblju:

Župnik drži propovijed o sudnjem danu. Stoje jedan do drugoga jedan ćelavi a drugi krezubi...
Župnik kaže:Tamo će biti sve vaše vlasi izbrojene - (ćelavi kaže na glas) lako meni izbrojit kad nema vragu jedne.

Župnik kaže: tamo će biti plač i škrgut zuba. Kaže ćelavac krezubom: a kako ćeš ti škrtgoćat zubima kad nimoš vragu jednega-
Krezubi: a jo ću uzeti strgaču po š njom obo pijat. ( uzet ću strugalicu za suhi sir pa ću s njom o tanjur (tada su bili tanjuri plehnati) možete znati koji je smijeh nastao na groblju... (autentični događaj mog iz mog djetinjstva)

********

Umro muž jedne žene..
Došla svježa udovica žalovat se susjedi.. Moli nad pokojnikom .. nakon završetka molitve nadoda: A Šime, kad dojdeš tamo pozdrav mi moga Matu... Nova udovica kroz suze:" Kao da on tamo neće imati pametnijeg posla nego iskat tvoga Matu!"

Komentar uz 27.nedjelju kroz god.C

            Slušam razgovor djece: štreber, buba napamet, samo hoće petice, nastavnici mu daruju ocjene, jer su mu roditelji na položaju.

 Slušam razgovor ljudi u kafiću: švercer, lopov, gledaj što izmišlja, vara ljude, kao da je svu pamet svijeta popio.

           Slušam razgovore svećenika: što se pravi važan, što mu to treba, biskup ne valja ništa, misli da će obratiti svijet, onaj se svećenik samo želi isticati, onaj hoće da se samo o njemu govori... Ali i ne samo to, nego se svim silama nastoji umanjiti nešto dobra što je drugi svećenik učinio, ali zato odlično pjevaju "Hvalite me usta moja"...

            I nikome, ni na jednoj razini, se ne priznaje da je nešto napravio, da je nešto lijepa i dobra učinio. Kroz 40 godina svećeništva malo kada, skoro nikada, nisam (osim prije kratkog vremena) primio nikakvo priznanje za nešto što sam učinio. Uvijek se tražilo i traži samo ono što ne valja, što nije lijepo.

            A da ne govorim o predizbornoj kampanji, mogao bih reći pravom primjeru omalovažavanja čovjeka i svega što je učinio.

             Rijetko koji medij se može pohvaliti da ističe dobrotu i plemenitost.

             A ipak!  Svaki čovjek, dijete i radnik, domaćica, političar i svećenik je u konačnici samo čovjek koji  kao "društvena životinja - zoon politikon-  želi biti prihvaćen, želi se osjećati dobro došao, želi osjetiti priznanje i poštovanje svoga djela. I ako to ne osjeti, onda prijeti opasnost da ga život uništi, da padne.

            Nije li to razlog da su mnoga, veoma mnoga djeca frustirana, jer se nikada nisu osjetili prihvaćenima, priznatima. Školska ocjena nije uvijek znak prihvaćanja i priznanja nečijeg truda (jer ponekad neko dijete za dobar uspjeh uloži mnogo više truda, nego li onaj odlikaš za svoj odličan) ne ocjenjuje se trud, nego uspjeh. A o priznanju suučenika, o prihvaćanju nema ni govora, ne možemo ni sanjati. Dapače, prema novinskim izvještajima sve je više nasilja u školi. Nije li  tome jedan od uzroka što se djeca, u društvu u kojem se kreću, ne osjećaju prihvaćenima, cijenjenima, vrijednima.

          Živimo u vremenu uspješnih. Oni drugi, manje uspješni, neuspješni osuđeni su na rub društva. A tu onda cvjetaju mnoge opasnosti, opasnosti za razne stranputice.

          Nisu li mnogi brakovi propali upravo zato što se bračni partner nije osjetio prihvaćen kao čovjek, nije osjetio da se vrednuje njegovo nastojanje, nego je uvijek nailazio na omalovažavanje. Nije li se mnoga bračna ljubav ugasila upravo zato što je nedostajalo "drva - potpore vatri."

           Nije li se mnogi svećenik umorio, počeo sumnjati u svoje sposobnosti pa i svoje poslanje samo zato što njegova subraća svećenici, a da o vjernicima i ne govorimo, nisu priznali, prihvatili, cijenili njegov život i rad. Težak je to križ. I ništa me ne čudi da su mnogi posrnuli i da ih je težina križa pritisla, uništila. A onda su subraća svećenici međusobno govorili: "Znao sam da će mu se to dogoditi."  Koliko puta sam u životu to osjetio, čekali su da padnem u jamu, a i gurali su me da padnem, da bi mogli reći "znali smo". Nažalost, ovo bi brojni svećenici mogli potpisati.

            Tko uči djecu da prihvate svoje suučenike, da ih poštuju, cijene njihov trud i napor. Nitko!

             Tko uči zaručnike, bračne parove da se međusobno poštuju, cijene napor i trud drugoga! Nitko!  Tako ni svećenike, ni političare!

             Ima li lijeka? Zar je situacija tako beznadna?

             Ne, nije. Lijeka ima.

              Evanđelje 27. nedjelje kroz godinu koje ćemo čitati i slušati daje nam odgovor. "Kad sve učinite, recite:  sluge smo beskorisne". Time se ne misli da naše djelo ne valja, nego se želi probuditi svijest o krhkosti našega posla, čina.

              Ako sam ja svjestan svoje krhkosti, onda su mi potrebni ljudi (u prvom redu) koji će me prihvatiti, koji će me hvaliti kada uspijem, to će biti potpora daljnjim naporima, ali isto tako kad ne uspijem, oni će mi biti potpora, podržavati me kad počnem teturati, podignuti kada padnem i pomoći da nastavim.  To je prva, ljudska stepenica.

              Druga stepenica je vjera. No, vjera nije poznavanje i prihvaćanje vjerskih istina. Vjera je odnos. A odnos može živjeti samo ako ima ljubavi, jer Bog je ljubav, a ljubav prema Bogu najprije počima preko ljubavi prema čovjeku. Ljubav je: prihvaćam te takvog kakav jesi. Cijenim tvoj trud i napor, poštujem tvoje ideje, ali ovo što si sada učinio, to ti nije bilo baš najsretnije rješenje. I to će me onda činiti ispunjenim, sretnim. Davati mi poticaja da nastavim sve bolje i bolje.

             S druge strane, znam da svojim naporom i svojim trudom ništa pred Bogom ne mogu postići, jer vjera je, u konačnici, dar. Dar se ne može iznuditi. Samo svojom otvorenošću prema Bogu, svojom usmjerenošću prema Bogu bit ću sve spremniji primati njegov dar, a onda kad moja vjera bude jaka, duboka, ukorijenjena u Bogu i čovjeku, onda ću moći i "brda premještati"

           A dotle mi ostaje samo jedno: poput apostola koji su se nalazili u istoj krizi, moliti Gospodina: "ojačaj našu vjeru".A ako ne budem mogao premještati brda ili dudovo stablo, možda ću premjestiti neku travku u uvjerenju da sam učinio sve što sam mogao, pa ću uvečer umoran reći, prije nego legnem: "Gospodine, sve sam učinio što sam mogao, sluga sam beskoristan". I zadovoljan ću zaspati, jer znam da sve mogu u onom koji me jača.

Župnikova molitva Mariji

Ti si, sa svojim sinom, dijelila
njegovu "svećeničku poslušnost" (Luka 1,38 Hebrejima 10,5-7)
i pripravila si za njega tijelo (Hebrejima 10,5)
u pomazanju Duha Svetoga,
uvedi moj svećenički život u neizrecivo otajstvo
tvoga božanskog majčinstva,
o "Sveta Majko Božja."

Ti, koja si tiho pratila Isusa
na njegovom poslanju propovijedanja
evanđelja mira siromašnima,
učini me vjernim stadu,
kojega mi je povjerio  dobar Pastir.
Učini da ga uvijek vodim
s osjećajima strpljenja, dobrote,
snage i ljubavi,
u ljubavi za bolesne,
djecu, siromašne, grešnike.
O "Majko, pomoćnice kršćanskoga puka."

Daj mi, Majko, u slavlju Euharistije,
tom izvoru i središtu svećeničke službe,
svoju blizinu s Isusom
živim u tvojoj majčinskoj blizini,
jer "kad slavimo svetu misu, stojiš pored nas"
i vodiš nas u otajstvo otkupiteljske žrtve svog božanskog Sina [148]
"O Posrednice milosti koja proizlazi iz ove žrtve 
za Crkvu i za sve vjernike "[149]
O "Majko Spasitelja."

Dan za zvanja - zašto nema zvanja?

Uz međunarodni dan za duhovna zvanja

Sve se češće govori o krizi duhovnih zvanja, o manjku svećenika. Ako pogledamo statistički, onda krize nema, jer, u Europi, dolazi 1 svećenik na 1300 stanovnika, ne samo katolika. Ako bismo gledali samo katolike, onda bi omjer bio još povoljniji. Za razliku od Afrike gdje dolazi 1 svećenik na 13000 vjernika, Europa se nalazi u puno boljem položaju. No, ako pogledamo starosnu dob, vidimo da svećenstvo postaje sve starije (kao i društvo u Evropi). Sve je manje svećeničkih i redovničkih kandidata te je za predvidjeti sve veći problem kod popunjavanja župa. Sigurno je da ima razlika među pojedinim pokrajinama, pojedinim krajevima, negdje ima više, negdje manje svećenika. Pokretnost svećenika (automobili) donekle umanjuje nesrazmjer, jer jedan svećenik može posluživati dvije i više župa. No, ni to rješenje neće moći služiti u nedogled. Svakako, to je ozbiljno pitanje kojim bi se trebala pozabaviti mjesna (i ne samo mjesna) Crkva. Ipak, moram biti istinit i reći da su u Africi, Aziji, Južnoj Americi sjemeništa prepuna i ima veoma veliki broj mladih svećenika. Druga bi tema mogla biti kako se pripremiti za jaču krizu svećeničkih zvanja.

Danas želim nešto reći o uzrocima ove sadašnje krize:

1. Pad nataliteta. Sve manji broj djece. Sve manji broj rođenja, a time i krštenja. Hvarska biskupija imala je prošle godine 130 sprovoda više nego krštenja, a u Hrvatskoj godišnje nestaje jedan grad veličine Makarske. I logično je da, uz sve manje djece, ima i sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja.

2. Standard i utjecaj standarda. Današnji način života, odjeci standarda se sve više uočavaju i to na svakom koraku. Nestaju brojne vrijednosti, npr. smisao za žrtvu, odricanje. Prevladava mentalitet uspjeha, napretka, posjedovanja. Pod naletom materijalizacije života nestaju i duhovne vrijednosti, vjera hlapi kao što hlapi kap vode na žarkom suncu. Prevladava mentalitet trenutnih uživanja. Sve to, kod mladih ljudi, utječe na nerazvitak ili odbacivanje ideje o duhovnom zvanju.

3. U župama se osjeća sve manje raspoloživosti za prihvaćanje svećenika. Svećenik sve manje osjeća da ga nosi vjera dotične zajednice, nameću se uvijek nove obveze i dužnosti, a on se osjeća fizički, a što je najgore, i duhovno iscrpljen.

4. Sveopća atmosfera koja pokazuje odbojnost prema duhovnom zvanju. I kad bi se netko uputio prema tom zvanju, naišao bi na podsmijeh i izrugivanje prijatelja i znanaca: "Pa zar to?", "Zar ćeš se živ pokopati?" A roditelji koji bi uočili da njihovo dijete želi poći putem duhovnog poziva, bi sve učinili da takav poziv, već u početku, uguše. Barem većina. Tko bi se danas veselio što je netko pošao u sjemenište ili bogosloviju.

5. Spomenut ću još jednu stranu svećeničkog poziva, upravo iz nedjeljnog evanđelja, a to je čuvar i pastir duša. Dušobrižnik. Sama riječ dušobrižnik ima nekakvu negativnu društvenu konotaciju. Danas vođe nisu na cijeni. Nitko ne želi imati vođu. Svi su ljudi jednaki, svi hoće sve probati, nitko ne želi imati iznad sebe ili pokraj sebe čuvara, pastira. I upravo u ovoj oznaci danas vidim velik problem za mlade ljude, jer i oni sami osjećaju tu odbojnost.

Svi problemi nisu nabrojeni, niti sam imao pretenzije stručno ih obraditi. Naveo sam samo smjernice koje bi nam trebale pomoći bolje i dublje sagledati problem.

Ima li rješenja?

Mnogi će odmah pokazati rješenje - "Ukidanje celibata" . Ovaj ili sljedeći papa bi trebao dokinuti ili ublažiti obvezu celibata. No, odmah ću reći da ozbiljno sumnjam da će i jedan papa ukinuti celibat, jer bi se njegovim ukidanjem umnožili drugi problemi. Evo jedan primjer iz Njemačke: protestantski pastori se smiju ženiti. I među svim staleškim grupama najviše rastava ima među pastorima! Ukidanjem jednog problema stvorili bi se brojni drugi.

Drugi nude rješenje - "Dopustiti ženama ređenje!" Kao da ta stvar ovisi o papi, ovom ili onom, i njegovoj volji i samovolji. To je pitanje vjere Crkve i Krista Gospodina koji je jedini vječni svećenik, koji je postavio apostole za svećenike, a Crkvena tradicija istoka i zapada je to strogo poštivala. Ovdje se radi o vjeri u Krista i njegovo djelovanje. Još nešto moram naglasiti: dugi niz godina sam bio župnik u miješanoj župi, katolici i evangelici. I kod njih je bio mnogo lošiji posjet nedjeljnoj službi Božjoj nego kod nas, iako su imali mladu i poletnu ženu za župnika. Sve ovo ne govorim iz neke zluradosti što je kod njih lošije, nego s boli i pokazujem na konkretne činjenice. I vjerujem da se ni kod nas stanje ne bi ništa promijenilo.

Neki će reći da treba promijeniti seksualni moral Crkve. Ovima treba samo reći da Crkva ne nameće nikakav moral, nego da ona naviješta moralne norme Biblije i Crkvene tradicije. I svi ovi pozivi, koliko god bili pod izgovorom brige za zvanja, u stvari pokazuju težnju onih koji ih govore za nekakvom drugom Crkvom koja bi se iznevjerila svojim principima.

Crkva nije nikakvo zemaljsko, svjetovno udruženje koje može svoja pravila i principe mijenjati po želji bilo pojedinaca, bilo grupa. Crkva je djelo Isusa Krista i po njemu ona živi i djeluje. I svatko tko promatra Crkvu drukčije nego kroz Isusa Krista, neće je razumjeti, niti shvatiti.

Crkva nije od ljudi odozdo, nego odozgo, od Boga.

Svećenik nije sam od sebe, niti po sebi. On je pozvan. Ovaj poziv nije nikakvo odlikovanje za neka izvanredna djela, svećenički poziv je dar, milost. Dar kako zajednici, tako i pojedincu. I dokle god budemo Crkvu promatrali zemaljski i prema njoj se odnosili kao prema zemaljskim udruženjima, dotle će sve teže dolaziti do izražaja ovaj dar, ova milost.

Gdje je onda rješenje i ima li ga uopće?

Rješenje nam je pokazao sam Isus kad je rekao: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu."

Tu vidim rješenje problema. Jer molitva, iskrena, zaufana nestaje iz naše sredine, nestaje iz našeg dnevnog ritma, sigurno je da nestaje i odgovor na molitvu - dar zvanja, ali i ne samo on.

Koliki kršćani kritiziraju, diskutiraju o svećenicima! Pitam se kada su se iskreno pomolili da Bog sačuva ove svećenike kao što je Isus molio za svoje učenike: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu", "sačuvaj ih od zloga", "oni dolaze od svijeta, oni su u svijetu, ali učini da ne budu kao svijet." I slično.

Koliko i kako vjerujemo da je Bog onaj koji "može sinove Abrahamove i iz kamena podići" "Kad bi vaša vjera bila kao zrno gorušice..." Očito da smo na tom planu zakazali. Svi, i biskupi, i svećenici, i vjernici. Sjećam se da su nekada neki župnici organizirali molitelje i moliteljice za svećenička zvanja. Puno puta se dogodilo da je neka osoba saznala tek za Mladu misu dotičnog da je ona za njega molila desetak godina.

Svatko od nas ne može puno toga na ovom području i okruženju učiniti. No, svatko od nas može mnogo moliti. Žarko moliti, pouzdano moliti. Jesmo li spremni?

Krenimo!