Molitva za pokojne [1]
           

           Pred kraj godine kada je većina usjeva sakupljena, kada jake jesenske oluje vitlaju lišćem bjelogoričnih stabala, tmurno je i kišovito, a u unutrašnjosti i maglovito, vrijeme donosi temu žalosti i smrti u javnu svijest. Prividno umiranje prirode potiče nas na razmišljanje o čovjekovoj konačnosti.

            Liturgija se  uključuje u ovo razmišljanje s blagdanima Svih Svetih, Dušnoga dana i Krista Kralja. Ako je istina da je stopa smrtnosti u studenom naročito visoka, onda nam  česti sprovodi donose pred oči „posljednje stvari" čovjeka. Često, se ovih dana čuje molitva: "Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima, počivali u miru! " 
           No, tko među toliko mnogo ljudi koji su pogođeni tugom zbog smrti svojih dragih ljudi, može mirno, bez protivljenja, prihvatiti ovu molitvu, ili u trenutku odmah objasniti njezino stvarno značenje? Onostrano se previše nalazi izvan empirijskih (opipljivih) preduvjeta da bi se molitva mogla bezpogovorno pratiti i prihvaćati. 
           Onaj  koji moli za mrtve, pretpostavlja da oni žive. On prihvaća da im je potrebno nešto što im samo Bog može dati. Pretpostavlja da njegova molitva tako utječe na Boga da Bog pokojniku željeno (ono za što se moli) i udjeljuje. Bez vrlo dubokog i stvarnog odnosa s Bogom kroz neprestano obnavljanje - molitvom - tog odnosa,  molitelj sam ne može stvoriti te preduvjete.
            Ako se danas  želi stvoriti novi pristup molitvi za mrtve, onda treba najprije promijeniti cjelovito tumačenje sebe i stvarnosti svijeta od Boga i prema Bogu.

            Ne bez razloga, najčešća molitva za pokojne počinje sa zazivanjem Boga kao "Gospodina". Tako se povezuje, u jedno, autor svih života i Gospodar života i smrti. Tu se jasno pokazuje da molitelj ne shvaća svoj život i život pokojnika kao nešto po sebi razumljivo, stvoreno iz čisto materijalnih uvjeta, nego iscrpno shvaća stvoriteljsku ulogu duhovnog svijeta, da Bog ne samo stvara, nego i nosi  i da čovjek, zbog svoje potpune ovisnosti i utemeljenosti u Bogu, ne može biti podložan potpunom uništenju. Kao što začetak živi od majke preko pupkovine i umire bez te pupkovine, tako i čovjek živi od Boga  a bez njega ostaje sam i mora umrijeti.

             Posebna je  zasluga Karla  Rahnera što je promatrao život ljudi kao  sveobuhvatni biti-utemeljen na život u Bogu, kao temelj cjelokupne  nauke kršćanske vjere, a time i života poslije smrti. Eshatologija nije spekulacija o nepoznatom, radikalno onostranom, bez presedana, nego je dosljedno držanje, ovdje i sada, uvijek životnog stava vjere.

            Srednjovjekovna pobožnost je gledala na život kao na vježbu za umiranje - ne da bi se  ubila radost života, ne da bi se i onako „neizbježan" konac, na neki način, unaprijed  iskusio i tako nadvladao, nego  puštanjem da propadnu zemaljski „osigurači" i tako omoguće  povezivanje s Bogom, pobjednikom nad smrću, i tako doživi pravo uživanje, bez opterećenja u svijetu.
            Uvjerenje da mrtvi žive, prije svega, izlazi vlastitog osvjedočenog uvjerenja da smrću nećemo biti uništeni, nego  da ćemo, u Bogu i po Bogu, doći do višeg oblika života.

            I tako će biti vrlo važno prenijeti vlastitu nadu u uskrsnuće  mrtvih na naše pokojne,  kao  nastavak one komunikacije koju smo, već jednom, s njima imali. Kako za života želimo prenijeti na druge  svoje najbolje interese,  vlastitu nadu, onima koje volimo, tako sada želimo  prenijeti pokojnicima  ono što oni sami očekuju: vječni život. Molitva za pokojne, onda, nije ništa drugo nego oblikovanje u molitvu  ove želje:  vječni život, koju neka Bog ispuni.
            Možda se, na prvi pogled, čini čudnim da molitva za pokojne nije izravno povezana s uskrsnućem Isusovim. Malo pobliže promatranje nam daje jasnoću zašto je to tako.
            Prvo, vjerovanje u uskrsnuće se moglo oblikovati samo na temelju  Isusovih ukazanja nakon njegove smrti, dok se pokojni ožalošćenima, općenito, tako ne pojavljuju da bi se moglo zaključiti o  njihovom životu i nakon smrti. Fenomen  Isusovog uskrsnuće se, tako lako, ne može prenijeti na sve pokojne, ali je nešto posebno i naročito.
            Protiv prebrzog odguravanja činjenice smrti s opasnosti  da se nutarnje ne prihvati gubitak, bol odvajanja i tuga, bilo  bi se naglašavalo, pa i na silu, da smrt treba uzeti ozbiljno, kao takvu, prije nego što u Kristu otvoreno naznačuje uskrsnuće.
            Drugo, Isus kao čovjek duguje Bogu jedinomu zahvalu za svoje uskrsnuće. Bog ga je uskrisio na vječni život, a ne njegova ljudska sila. Stoga se molitva za mrtve ne može izravno usmjeriti na  Isusovo uskrsnuće, nego mora ići okolnim putem,  preko zazivanja Boga, jedinoga Gospodara života. To nije uskrsnuće Isusa kao takvo, nego sudjelovanje u njemu, kao daru Božjem, što čini preduvjet za  život vječni u punini. Za ovo sudjelovanje je potrebna vjernička identifikacija s Isusom, koja nije razumljiva sama po  sebi.
            Cijela briga molitve za pokojne ide za tim da se pokrene Boga da, u odlučujućem trenutku, susretne pokojnika u ljubavi tako da se pokojnik odluči za Boga i u identifikaciji s Isusom Kristom prijeđe iz smrti u život.

            Pitanje da li pokojnik treba ovu molitvu, nije puno drugačije od pitanja da li je opće korisno moliti za druge ljude. Ako Bog pomaže živima, jer ga ljudi za to mole, onda pomaže i onima koji su mu se predstavili prvi put i sastali se, s kompletnim svojim života i iskustvom smrti kad ga ljudi zamole da to učini.
             Time se još jednom potvrđuje temeljni princip da je  eshatologija je, u skladu sa oblikovanim vjerskim uvjerenjem, formiranje ovdje i sada. Kao što vjera vodi da zazivamo Boga da bude živom čovjeku milosrdan, pomaže, štiti i omogućuje spremanje za spasonosni čin vjere, tako nas vjera vodi i da  Boga promatramo kao odvjetnika preminulih  i da ga zamolimo da se smiluje pokojnima.

            Molitelj koji vjeruje i vjera koja moli za pokojnika, nemaju nikakve veze s magijom  i okultizmom. Niti Božja sloboda,  ni sloboda čovjeka nisu molitvom ugroženi, niti će molitva utjecati na njih. Molitva samo pokazuje solidarnost u ljubavi  s pokojnima i sa Bogom  da Bog  kao najjači, djetetu dobre volje omogućava i daje milost da dostigne  svoje spasenje. Molitva za pokojne izlazi iz vjerničkog držanja molitelja, a  počiva na slobodnom odnosu između Boga i pokojnika Utjecati  da se ovaj odnos u punoj svijesti uredi slobodno, znajući da je ovaj harmonični odnos  za preminulog osnova vječnog života.
            To očito pretpostavlja da pokojni, kao takvi, imaju mogućnost još jednom ispitati svoj stav i svoj  odnos prema Bogu, i konačno ga  popraviti. Besmisleno je raspravljati o tome kada se događa taj proces konačnog samoodređenja pred licem  Božjim. Jer smrću su pokidani okovi zemaljskih vremenitosti. Jedino je bitno napomenuti da će, od početka procesa umiranja pa sve do smrti, a to znači biti u vječnosti, biti i posljednja i konačna  samoodgovornost čovjeka pred Bogom, o kojoj ovisi spasenje.

             Zemaljski mjereno, možda izgleda suvišno moliti za nekog pokojnika poslije smrti, kad je i onako sve ostalo iza njega. No, u vjerskom (religioznom) pogledu, vrijeme moljenja za nekog pokojnika i vrijeme odlučujućeg susreta  Boga i pokojnika padaju zajedno,  tako da molitva za pokojnika ovdje i sada nikad ne može biti kasna. Za jednog pokojnika, koji sada ima pred sobom  vječnost s Bogom, može se moliti s puno smisla i koristi.

            Ovo živo uvjerenje u kršćanskoj pobožnosti  se ne može dokazati nikakvim znanstvenim  istraživanjima, jer se duhovne vrijednost ne mogu mjeriti  fizičkim istraživačkim metodama. Ipak, treba naglasiti da pojedine faze umiranja kao represije, protesta, ispitivanja i razočaranja konačno završavaju u fazu prihvaćanja, u kojoj, sasvim normalno, svoje mjesto ima i konačno preispitivanje svoga odnosa s Bogom. Ako će se u procesu umiranja dotaknuti i temeljni odnos umirućega s Bogom, tu se onda vezuje i molitva za pokojne i povezuje se na onu nevidljivu „vezu"  između života ovdje i dovršenja tamo da konačno cjelokupan proces završi sjedinjenjem (integracijom) s Bogom.

             Tradicionalna teologija je razvila  i naučavanje o čistilištu ili posljednjem pročišćavanju. Združenost  vatre i kazne ili pročišćavanje patnjom u dramatičnoj blizini  vječnih paklenih muka, možda i nisu najsretnije povezane pa se teško prihvaćaju  bilo psihološki, bilo pedagoški pa vjerniku ne izgledaju tako upotrebljive.

              No, ipak se ne dovodi u pitanje konačno pročišćavanje. Naprotiv, ova nauka odražava predanost ljudskoj slobodi i Božjoj ljubavi  da pokojnik prihvati zadnju  mogućnost preispitivanja  odnosa između Boga i umrlih, a time i prihvati pročišćavanje ljudskih nesavršenosti nasuprot Božjeg savršenstva. Bez ovog duhovnog zajedništva pokojnika s Bogom i međusobno teško bi ovo bilo zamisliti.

            Ovdje dolaze i dojmovi ljudi  koji su došli blizu smrti, svakako nisu dokaz, ali nude pomoć u predočavanju,  imajući u njihovu slikovitom zrazu dojmljivu  sličnost da eshatološkim slikama  kršćanske vjere. Blizina smrti je  predočena kao  uronjenost u veliki mrak, koji  postupno nestaje pred zrakama svjetla. Preplašenost i strah se mijenjaju osjećajem  dubokog mira, velikom harmonijom, unutarnjim  mirom i neizmjernom radošću. Vide se ljudi koji žele pomoći. Životni  film  se odvija  trenutačno i neopisivom jasnoćom, vide se i dobre i loše strane. Sam Bog se doživljava osobno i osjeća se kao ljubav koja je toliko zamamna i privlačna da se čini sasvim nemogućim zatvoriti joj se!

            Ove vizije ljudi u smrtnoj opasnosti ništa ne govore o tome kakav je stvarno život poslije smrti.  Ali molitva za mrtve vodi na slične ideje: mira,  svjetla i pročišćavanja, jer očito da je čovjeku dano shvatiti, u ovim slikama, i konačno ispunjenje. Moliti za vječni pokoj, vječno svjetlo, mir, oslobođenje svake  krivnje i straha pokojnika, dakle, ne proizlazi iz  neutemeljene fantazije, nego iz doživljaja područja umiranja i onoga što, u osnovi, uvijek osjećamo u ljudskom životu, a to je  unutarnja čežnja istine ljudskog života.

              U mjeri u kojoj molitva za pokojne dolazi iznutra, donosi i samom molitelju oslobađajuće i umirujuće djelovanje. Prihvaća, u želji za pokojnika, istinu o stvarnosti, koja ujedinjuje žive i mrtve. Tako se uklanja bolni jaz  kojeg  otvara smrt među živima i mrtvima. Gnjev, bijes, zanijemjelost i gubitak osjećaja u molitvi za pokojne postupno nestaju, jer njihova vlastita zabrinutost zbog smrti nestaje molitvom za pokojne. U ovoj brizi koju pokazujemo molitvom za pokojne, toga časa, u nama živi pokojnik.  Njegovi  odnosi sa rodbinom, prijateljima i kolegama se jasno vide.  I on  se jasno očituje  tko je doista bio. I duhovna slika pokojnika koju molitelj vidi  pred sobom, ga povezuje sa bitkom  preminulog u umirujućoj bliskosti  koju  ne mogu osjetiti oni koji ne mole za pokojne.
            Molitva za pokojnika se, u prvom redu, moli iz ljubavi prema njima, a pokazuje se  da i za molitelja djeluje dobrotvorno i kao blagoslov "Pitajte i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.". Jer onaj tko ište, prima, a tko traži nalazi, i tko kuca, njemu se vrata otvaraju."(Mt 7,7-9).

             U tom smislu, s puno utjehe i pouzdanja,  mogu moliti: "Pokoj vječni, daruj im Gospodine, svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru!

[1]  Stefan Scheld : Gottes Volk 8/1991  str.6 - 10