Krštenje Gospodinovo

 

Pozdrav : Gospodin Isus Krist, Duhom pomazan, neka bude sa svima vama

Uvod

Božićno vrijeme završava. Govorili smo o Božjem dolasku u naš svijet. Osjećamo li uopće da je On došao?

Neki su možda očekivali vidljivi, opipljivi Božji zahvat, da će sve okrenuti na dobro i ostali razočarani, jer se to nije dogodilo. Drugi su stajali (makar kratko vrijeme) začuđeni pred jaslama, pred Bogom koji je kao nemoćno dijete došao na svijet.

Današnja čitanja nam govore o jednom podnošljivijem iskustvu doživljaja Boga. Djelomično je tiho, neprimjetno, djelomično jako privlačno.  To je iskustvo ljudi koji u sebi osjećaju djelovanje Duha Božjega. To je onaj Duh koji ljude prati i daje im snage za ispunjenje, kako malih, tako i velikih životnih zadaća. To je onaj Duh kojega smo, po sakramentu krštenja, primili i želi u nama uvijek biti živ i prožimati naš život.

Dopustimo Bogu da se u nas vrati. Otvorimo se djelovanju njegova Duha, koji sve oživljava i čini novim.

Molitva vjernika

 

Molimo za Duha Božjega, koji može u nama i u svijetu sve oživjeti i učiniti novim.

 

v  Za sve ljude, koji traže znak Božji u svijetu i u ljudima - molimo te

v  Za sve ljude koji su u našoj župskoj zajednici, posebno za djecu i mlade - molimo te

v  Za sve one koji su zaboravili na svoje krštenje - molimo te

v  Za narode koji trpe zbog ratova i nasilja, ugnjetavanja i nepravednih odnosa - molimo te

v  Za ljude koji se u svojim obiteljskim ili poslovnim obvezama osjećaju osamljeni i napušteni  - molimo te.

v  Za one koji su teško bolesni ili trpe veliko razočaranje - molimo te

v  Za naše pokojne koji su se tebi pridružili u smrti, privedi ih k slavi uskrsnuća, posebno one koji ovog tjedna imaju ishodnji dan.

 

Bože, ti si nas izabrao kao svoje sinove i kćeri, želiš nas uvesti u život. Zahvaljujemo ti i slavimo te, po tvome Sinu, u Duhu Svetom sada i u sve vjekove.

Meditacija

Krist nema ruke - samo naše

Da bi danas nešto učinio

Krist nema noge - nego naše

Da bi k nekome pošao

Krist nema usne - nego naše

Da bio ljudima danas progovorio radosnu vijest

Krist nema nikakve pomoći - nego našu

Da bi stajao na strani nekog bespomoćnog. Prema jednoj molitvi iz 14.stoljeća

Sotonska napast

Đavoli imaju ime. Ne zovu se samo Staljin i Hitler, nego i Bobi i Rudi. Tisuće malih duhova stoje na raspolaganju koji su, do pred kratko, možda kao ravnatelji škola šikanirali mlade ljude,  jer nisu htjeli sudjelovati na pionirskim udrugama...Što bi bio đavao bez robovskog posla ovih ljudi, na određenom mjestu i vremenu.

Pakao ima ime, ne samo Auschwitz i Kambodža, nego i oni ispred i iza. Tisuće dobrih adresa gdje se ljude obeshrabruje, muči, smatraju ih glupima, gdje ih se vara i šalje dalje, jer oni kao azilanti kod nas nemaju nikakve šanse, jer u  njihovim  domovinama progonstva nemaju nikakvog razloga, a naš brod pun je, pun - đavola.

Tko niječe đavla, ne pozna svijet. Tko đavla na zidu slika, možda je i sam jedan đavao. U evanđelju se ne radi  o nekom završetku slika, ali  niti o sistematskom iskorjenjivanju, nego se radi o tome da ozdrave svi, koji su u đavlovoj vlasti.

Za ove egzorcizme, postoje brojni obredi, oslobođeni po Freudu, oslobođeni po Jungu, oslobođeni po Mozartu,  oslobođeni po Gandhiju, oslobođeni po Charli Chaplinu, slobodni po župniku Kneippu, oslobođeni po Veceslavu Havelu, slobodni po Majci Tereziji- Tu gdje  oslobođenje od đavla uspije, nikad nije protiv Isusa, nego uvijek za Kraljevstvo Božje.

Michael Graf: Moć sotone

Propovijedi

1.

 

1. Čista voda

Voda je element trećeg tisućljeća. Ovaj dojam je dala svjetska izložba 2000. g. u Hannoveru. Svaka zemlja je svoj paviljon, na neki način, posvetila vodi; mirna jezera, živahni potoci, šumeće vodene zavjese, k tome bezbrojne slike i monitori su stalno pokazivali vodu.

 

Mislim da svi imaju neposrednu asocijaciju uz temu, uz dvije točke vrte se dva pojma - osvježenje i čistoća. Pa i oni koji, kod pojma osvježenje, prvotno pomisle na hladno pivo; i za njega je najvažniji dio dobra voda. Čistoća nas, svjesno ili podsvjesno, podsjeća na vodu iako pri tome, većina od nas, ne misli kako je važno imati pristup čistoj vodi. Mi pripadamo manjini svijeta kojoj voda nije san ili želja, nego sastavni dio života. Sve više se govori o plavom zlatu koje će, u budućnosti, biti izvor mnogih borbi u svijetu i zašto je voda najvažniji resurs budućnosti.

 

Voda ne gubi svoju čistoću samo direktnim prljanjem, nego i sve većom komercijalizacijom. Sve manje će države i općine raspolagati vodom, a na njihovo mjesto dolaze veliki koncerni.

 

Voda je, već davno, izgubila svoju čistoću i postala je objekt spekulacija. Vrlo brzo će čista voda postati prljava trgovina.

 

2. Čišćenje od - čišćenje za

"Ja vas krstim vodom", odgovorio je Ivan Krstitelj onima koji su ga pitali je li on Mesija. On krsti ljude na očišćenje od grijeha. Zato se postavlja sučelice ljudima na Jordanu i polijeva ih vodom. Voda bi trebala oduzeti njihovu gorčinu. Voda Jordana je mjesto gdje se raščišćava s prošlošću. To je isto što i voda iz izvora u viđenju proroka Ezekijela. Gdje ta voda dođe, rijeke će postati zdrave, a gdje rijeka dođe, sve ostaje na životu (Ez 47, 9)

 

Ivan vidi u dubinu duše, on vidi zarobljenost nepravdom. Njegova proročka zadaća je ljude pozvati na obraćenje, napuštanje njihove samopravednosti, izrabljivanja i ponižavanja. Upravo moćnicima i samopravednicima upućuje svoju propovijed. Ivanovo krštenje je čišćenje od onoga što je bilo. Ivanovo krštenje je nešto poput nadvladavanja prošlosti i to nije malo.

 

Ali, Ivan najavljuje dolazak nekoga. Onaj koji dolazi je Isus Krist. Za kršćane Isus ostaje onaj koji dolazi. Njegov dolazak k Ivanu, na Jordan, njegov božićni dolazak u povijesti je početak velikog dolaska. U njemu će Bog dovršiti čitavo stvaranje. Kršćani zato nisu kršteni u imenu Isusa iz Nazareta, nego u imenu Isusa Krista čiju smrt naviještamo, uskrsnuće slavimo, jer vjerujemo da će doći u slavi.. Tako, Ivanovo krštenje nije samo čišćenje od nepravde, nego i priprava za novo.

 

3. Duh i oganj

 

 

Ivan naviješta Krista: "Dolazi netko jači od mene, on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem!" Ivan je znao da je njegovo krštenje samo priprava. Bez priprave u smislu krstitelja, onaj koji dolazi nije moguć. No, polijevanje čistom vodom je samo prvi korak. Isus je, za Ivana, dolazeći Mesija - Krist koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duh će novome dati oblik, lice, a oganj ga čini nezamjenjivim. Duh Sveti čini ljude svjedocima novog zajedništva u koje ih Bog poziva. Evanđelist Luka će kasnije opisati kako je ovaj Duh došao nad učenike. Duh, u liku ognjenih jezika, ovdje želi probuditi Crkvu, ne kao okamenjenu instituciju, niti kao skup pothlađenih molitelja.

 

Zato nam je neophodno potrebno krštenje. Za svakog od nas i za cijelu Crkvu voda mora opet dobiti na važnosti. Samo se na gorkim vodama ovoga svijeta može očuvati čistoća vode. U obeshrabrenosti Duh mora ući sa snagom ognja. U tome leži poziv nas kao krštenika.

Amen

2.

1. Objaviti se

Veliki je to korak moliti za krštenje kao odrastao. Tko je kršten kao dijete, ima vremena  priviknuti se na zajedništvo Crkve. Ali tko stoji pred tom odlukom kao odrastao, vidi uz pozitivna iskustva koja motiviraju i dvije tisuće godina stvarnosti. I ako se puno ocrtava crno kako je to povijesno i bilo, onda je sjena koja ostaje prilično tamna.

Bilo bi jednostavnije kupiti mačka u vreći. Ali on je već iz vreće iskočio i prilično je samovoljan i žustar.

 

Vrlo malo ljudi se zaljubljuje u nekakav dosje. U najmanju ruku, meni takav slučaj nije poznat pa niti iz kina, da je netko pročitao nekakav sveobuhvatni  biografski dosje i nakon vaganja svih pozitivnih i negativnih stvari, odlučio se zaljubiti. Najprije počima s ljubavlju ili pak sa zaljubljenošću. Tek postupno, čovjek otkriva, malo po malo, napetu povijest i glavne datosti. Istodobno raste povjerenje, kako u svijetlim, tako i u tamnim stranama. Tek malo po malo otvara mi se čovjek, tek u dugom odnosu bilo prijateljstva ili ljubavi i ja se otvaram  drugom čovjeku.

Ne želim se svakome očitovati, pokazati. To bi bio teror. Dapače, na sreću se naš društveni život temelji na tome što smo razvili brojne društvene oblike prijateljskog ophođenja  jedan s drugim, a da pri tom ne moramo praviti striptease naše duše.

 

2. Božja objava.

 

Božić je blagdan objave, očitovanja. Od četvrtog stoljeća bore se dva termina za prvo mjesto. Kod nas, na latinskom zapadu, izbio je na prvo mjesto 25. prosinca kao dan kada je već sunčev obrat. Odgovarajuće tome, to je postala nutarnja obiteljska svečanost. Sigurnost betlehemske štale daje nam motiv da Božić slavimo kao intimni blagdan gdje svatko žuri kući (no ipak ne svi) da bi potražio zajedništvo koje grije.

Stariji termin je 6. siječnja. Već su kršćani u Egiptu, u 3. stoljeću, poganski blagdan rođenja boga sunca pretvorili u blagdan objave pravoga Sunca. Na Bogojavljenje - Epifanija - kako glasi stari naziv, slavili su rođenje Kristovo pred cijelim svijetom.

Tri evanđelja su se, u starini, čitala na ovom slavlju. Jučer, na blagdan Bogojavljenja, nastupa božansko dijete pred mudrošću svijeta - njemu se klanjaju mudraci s istoka.. Danas, na blagdan Krštenja Gospodinova naviješta Bog svoju slavu na Jordanu kad vidljivo dolazi Duh Sveti nad Isusa u liku golubice i kad se čuo glas s neba: "Ovo je sin moj ljubljeni u kome mi sva milina." Od sljedeće nedjelje će se naviještati Evanđelje počevši s onim kako je Isus u Kani učinio svoje prvo čudo.

U ovim trima evanđeljima pokazuje se  što je najstariji Božić: očitovanje sina Božjega pred svijetom. Ova vizija blagdana nije prilagođena nečemu intimnom. Bog objavljuje svoga Sina, a time i sebe. Ako nakon toga, ispovijedamo u vjerovanju da je Isus "pravi Bog od pravoga Boga", onda ispovijedamo da Bog u Isusu okreće svoju unutarnjost prema vani i očituje se, objavljuje se. Bog nam ne objavljuje nešto, nego sebe. Bog se očituje, objavljuje i objavljuje se kao ljubav koja se daruje.

 

3. Navještaj

 

Ne trebamo svakome pokazati svoje srce. I dalje smijemo nositi maske, koristiti društvene oblike da bismo sakrili i zaštitili našu nutrinu. Javno ispovijedanje vjere ima nešto gorkoga u sebi.

Druga stvar je  s našim Crkvenim vjerovanjem. Jer svatko od nas izlazi sa Crkvom pred javnost. To se jasno pokazuje u zajedničkom moljenju Vjerovanja. Što svakoga od nas u nutrini i intimno pokreće, trebamo samo pred određenim brojem prijatelja i u zaštićenom prostoru pokazati i dijeliti s onima koje ljubimo. Ovdje je  javni glas, koji preko nas objavljuje Isusa kao Sina koji je Bogu omilio.

To, u zapadnoj tradiciji, dolazi posebno do izražaja kroz sakrament svete krizme. U krizmi nas zajedništvo Crkve zadužuje da javno govorimo i ispovijedamo vjeru.

 

3.

Bog je uvijek na našoj strani.

 

Zajedno s cijelim narodom, krstio se i Isus. Dok je molio, otvori se nebo i Duh Sveti siđe nad njega, vidljiv u obliku golubice, začuo se glas s neba: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina!» (Lk 3,21-22).

 

Što je nastalo iz našeg dosadašnjeg života ovisi, velikim dijelom, i od ljudi koje smo, do sada, susretali. Tko nikada nije sreo zaista velikog čovjeka, tomu će biti teško sam postati zaista velik čovjek. U čemu se sastoji ljudska veličina?

 

Prije nekog vremena sam pratio jednog mog, starog subrata na pregled u jednu, koelnsku kliniku. Na njegovom tijelu pojavio se loš znak. Već je atmosfera u čekaonici kirurške ambulante imala nešto opuštajućeg i ljupkog. Nakon određenog čekanja, sreo sam se sa, još relativno mladim, liječnikom. Iako je bio priznati stručnjak u svom poslu, između nas se nisu ispriječili ni njegov položaj, ni titula, ni moć, ni znanje, ni mogućnosti. To je, ovom susretu dalo izvanrednu neposrednost. Ovaj liječnik je bio, jednostavno, jedan od nas. On je bio čovjek koji je sebe učinio pratiocem naše životne sudbine, koji nam je želio pomoći, a da nije želio tumačiti koliko će biti težak zahvat. Kad smo se vraćali kući, jedan  je rekao ono što je drugi mislio: «Ovaj liječnik je bio prema nama kao da se poznamo trideset godina.

 

Prema tome, tko je zaista velik? Onaj koji «nešto» jest i zato nešto može, koji se zbog toga ne uzvisuje, nego sebe izjednačuje i zato nije «jedan među mnogima», nego jedan za mnoge.

 

Tko je imao ovakvo ili slično iskustvo u međuljudskom ophođenju, dobiva osjećaj u čemu se sastojala Isusova veličina. Evanđelist Luka to jasno pokazuje kad kaže: «Zajedno sa cijelim narodom, krstio se Isus.» Ova, naizgled, neznatna oznaka je poput ključa koji nam otključava veličinu njegova života.

 

Uvijek se pita zašto je Isus, taj bezgrješni, htio primiti krštenje «za oproštenje grijeha». Zašto je na tome ustrajao? Jer se htio izjednačiti, jer je htio stajati s grješnicima u istom redu da bi postao dionikom njihove sudbine, da im tako ohrabri želju za životom i da bi ih, svojom blizinom izliječio od prianjanja uz zlo. «Najdublje sudjelovanje u sudbini ljudi je polaganje vlastitog života za grješnike, preuzimanje njihove krivnje na sebe. To je smisao Isusovog krštenja» (Helmut Gollwitzer) Ovo sudjelovanje u sudbini ljudi očituje se i u tome što je sjedio za istim stolom sa grješnicima i dopušta da ga se, u istom redu, pribije na križ sa dva razbojnika. To je njegova veličina. Doživjet ćemo je ako mu dopustimo da boravi među nama i uđe u naše rane. Ondje gdje tako činimo, otvara se nebo nad nama i čut ćemo glas koji će nam reći: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina.» Što nam znači ova riječ? Prije svega: «Tebe Bog prihvaća i ljubi onakvog kakav jesi.» Ništa drugo nam Isus nije htio reći svojom riječju i svojim životom.

 

«Ti si moj ljubljeni sin» - s ovom sviješću piše i evanđelist Ivan. U njegovoj prisutnost naše srce će se umiriti, jer iako nas srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca, on zna sve. (1 Iv 3, 19-20). Vrijedan pažnje je, na ovom mjestu, i komentar Romana Guardinija: «Postoje trenuci u kojima spoznaja pogrešnog i propuštenog svakom čovjeku oduzima hrabrost, jer mu sve izgleda bezizlazno..., u onima u kojima se ne dogodi pokajanje, jer više ne znaju što je krivo, a što pravo...,  njima više ne pomažu zaključci, ni životni planovi, jer više ne vjeruju samima sebi...za takve trenutke je Ivan napisao ovu rečenicu: stavi se u Božje znanje sa svim što jesi, bez čačkanja i opravdavanja. On zna i to je dosta»

 

Ovdje uočavamo ono što biblijska vjera znači: sebe utopiti u ljubav Božju sa svime što jesi, bez čačkanja i bez opravdavanja.

 

4.

Uranjanje u tajnu krštenja

 

Krštenje jučer i danas

Krštenje slaviti kao slavlje, kao što je to danas uobičajeno, bilo je generaciji mojih roditelja strano. Danas promatram da si mnogi roditelji i rodbina daju mnogo truda, kako bi iz krštenja svojega djeteta učinili lijepo i odgovarajuće slavlje. Ono se odvija u župnoj zajednici, u krugu obitelji, manje u krugu cijele kršćanske zajednice.

Obrnuto, vjerski običaji, koji imaju svoje korijenje u krštenju, igrali su za vrijeme mojih roditelja mnogo veću ulogu nego danas. Na primjer, običaj škropljenja blagoslovljenom vodom, bilo u nedjeljnom bogoslužju pri kojim bi svećenik išao kroz cijelu crkvu i škropio sve vjernike, bilo u posebnim posudicama za blagoslovljenu vodu, koje nisu smjele nedostajati ni u jednoj kršćanskoj obitelji.

 

Krštenje u mijeni vremena

Teološki krštenje, kao osnovni sakrament, nije stavljeno u pitanje, a ipak konkretno ophođenje s ovim sakramentom i njegovo značenje u životu zajednice, bilo je vrlo različito tijekom vremena. Tako začuđuje kada čitamo o Crkvenom ocu, sv. Baziliju (4. stoljeće) čiji spomen smo slavili, da je s krštenjem, iako je poticao iz kršćanske obitelji, čekao do odraslih godina. Praksa krštenja nije bila, već od samog početka, jedinstvena. U evanđelju smo čuli o Ivanu Krstitelju, koji je izvršavao krštenje ritualom uranjanja kao potvrdu obraćenja i za oprost grijeha, te kako se ovo razlikuje od krštenja koje će činiti dolazeći Mesija: «Ja vas krstim samo vodom... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.»

U smislu kasnije prakse krštenja Crkve, Isus sam nije nikada krstio. Također tvrdi i  Pavao da nije sam nikad krstio (1 Kor 1,17).

 

Vatrom i Duhom Svetim

Isus krsti vatrom i Duhom Svetim. Još jasnije nego kod krštenja vodom, dolazi ovdje do izražaja nužno obraćenje i čišćenje. Ono što ne može pred Bogom opstati, ne pere se samo simbolično, već kao kod dobivanja plemenitih metala, krštenik biva očišćen kroz vatru Duha Svetoga.

Tada nije igrala ulogu tema o uvođenju u zajednicu Crkve. Ovo značenje dolazi tek u praksi krštenja mlade Crkve: «Onaj tko vjeruje i krsti se, može biti spašen», glasi u misijskom zadatku Uskrslog, prije njegovog uzašašća u nebo (MK 16,16)

 

Upis u registar krštenja

Danas prevladava, po mom mišljenju, službeni karakter sakramenta krštenja  -  i to me brine. Upis u knjigu krštenih u konkretnom činu je isto tako važan, kao i slavlje krštenja.

Djelovanje krštenja kao uključenja u Crkvu, često puta je jače naglašeno, nego uspostavljena temeljna veza krštenika s Bogom. U životu zajednice rijetko se govori i razmatra o teologiji krštenja, osim kod slavlja krštenja,

Uranjanje u tajnu krštenja

Svečanost Isusovog krštenja bilježi svršetak kruga božićnih svečanosti. Ono što u božićnoj tajni slavimo, novi odnos s Bogom, koji je započeo utjelovljenjem Božjega Sina, to postaje vidljivo u Isusovom krštenju. Postaje vrhuncem obećanja: "Ti si moj ljubljeni Sin, u tebi mi sva milina." Kroz krštenje - i ovaj učinak   ima prednost pred svakim drugim -  ima svaki krštenik udjela u ovom novom odnosu s Bogom.

 

Naravno, ovo mora uzeti oblik u konkretnoj životnoj praksi svakog pojedinca i izražavati se u odnosu krštenika međusobno. Ja pak želim da ova osobna i postojana strana sakramenta krštenja stupi opet u prvi plan i u Crkvenoj svakidašnjici uživa prednost ispred drugih aspekata koji pripadaju krštenju. Možda su naši  «stari»,  mislim na generaciju mojih roditelja, u nekom pogledu, sa svojim shvaćanjima i sjećanjima na krštenje, u svakodnevnici bili bliže tajni krštenja nego mi, usprkos ponekog lijepog slavlja krštenja.

P. Hans Hütter, prevela Katica Kiš, preuzeto i prerađeno prema Predigtforum der Redemptoristen