Možda će se nekome činiti da ove crtice nemaju neke veze sa zvanjem. Po mom dubokom uvjerenju to su bili oni kapilari kroz koje sam sisao ovo što danas imam. Zato ću poneke crtice i iznijeti.

Da, svog se krštenja ne sjećam, ali mi je mama kasnije rekla da je malo čekala sa krštenjem, da pokose pšenicu i da naprave kruh od nove pšenice za svečani ručak. I onda je donijela za župnika jedan kruh pa je sva crkva mirisala po friško pečenom kruhu. To su mi kasnije stare žene govorile: E sjećamo se tvoga krštenja po mirisu friškoga kruha. A kršten sam na dan sv. Ivana Krstitelja, u crkvi Ivana Krstitelja. Tako da je župnik započeo svoj pozdravni govor meni kao mladomisniku pred vratima crkve od prilike ovako: Dragi Mladomisniče prije 24 godine pred ovim vratima su te držali tvoji kumovi u naručju. Pitao sam ih koje mu je ime. Rekli su Ivan. Kršten si imenom Ivana Krstitelja, na dan Ivana Krstitelja u crkvi Ivana Krstitelja, a sada eto počimaš i odabranu službu Ivana Krstitelja.

Prvo sjećanje uopće ide u rano, rano djetinjstvo. Imao sam malo više od godine i pol dana, kad je pao Split. Sjećam se točno mjesta gdje sam stajao kad je jedan vojnik (bio je uniformiran) rekao mojoj majci da rekne svom ocu da je pao Split. Sjećam se kako sem gledao u daljini prema Splitu i nije mi bilo jasno kako je to Split pao. Ja znam kako je kad ja padnem, ali Split su kuće, kako je on pao? To mi nitko ni do danas nije protumačio.

E, sad ću samo neka sjećanja iznijeti koja mi ovog časa padaju na pamet. O Dušnom danu, ili kako se to kod nas kaže Mrtvi dan bio je na sred crkve napravljen «katafalak» (svečano postolje na koje se postavljao lijes sa tijelom pokojnika) a za tu prigodu je bio postavljen jedan lijes («kasil»)i govorili su mi da će na osminu mrtvoga dana, otvoriti taj mali kasil i razdijeliti suhe smokve koje su u njemu onima koji idu cijelu osminu na jutarnju i večernju pobožnost za mrtve. I ja sam išao ali nikad nisam imao sreće biti prisutan na otvaranju. I kakvo mi je bilo iznenađenje, kad mi je jednom župnik rekao da pripremim za sprovodnu Misu za nekoga tko je umro u Americi. Išao sam na dno crkve uzeti «kasil» i otkrio da je napravljen od tvrdog kartona, no nisam zbog toga prestao ići na pobožnosti za mrtve, jer su me lagali.I drago mi je što sam tako djetinjski vjerovao. Kad sam kod ove osmine za mrtve ispričat ću dvije zgode.

Nešto sam naljutio majku, nešto napravio i ona je rekla: «Za kaznu te neću u jutro probuditi za na jutarnju za Mrtve!» A Jutarnja je bila na Dušni dan u 4 sata u jutro, a kroz osiminu u 5 sati u jutro. I znao sam da me ne bi probudila. A sata nisam imao. Zaspao sam sa mišlju da se moram sam probuditi. I probudio sam se, probudio mlađeg brata, potiho se obukli izašli iz kuće i išli pred crkvu. Crkva zatvorena. Mrak (nije bilo tada javne rasvjete). Prolazio je jedan ribar koji se vraćao s ribarenja i pita: «Moli čo tol čeniš?» Odgovorio sam: «pa došo san na Jutarnju» «Ala poj doma spi, sad je jedon i po.» Otišao sam kući, mama me čula, osjetio sam po glasu da plače i kaže: «Hajde spavaj probudit ću te.»

Sa mrtvačkom osminom je povezana još jedna scena. Stari sakristan je umro, novi je uzeo službu, ali nije pokazivao baš puno brige. A na večer je bila najprije krunica pred oltarom Majke božje, pa blagoslov sa Presvetim uz pjevanje «Smiluj mi se Bože» I nakon krunice sakristan je trebao ukloniti križ (na velikom štapu) ispred katafalka. No nije ga uklonio. To gleda Kriva Kata i šepajući uz crkvu, sva bijesna, misleći da je križ težak, iščupala križ. No kako je ona jako trznula, tako je sa vrha štapa «odletio» križ i ravno na glavu gluhe, kao top, Katarine Korenice koja je klečala na početku klupe blizu katafalka. Ona se uhvatila za glavu i tako ostala. Kad je sve završilo, ljudi se razišli. Jedna njezina susjeda joj prilazi potepša je po ramenu, a Katarina sva prestrašena reče:» Joj zar je još tko ostao živ.» Ona je mislila da je bio potres pa da se srušila crkva.

Uz mrtvi dan je bio običaj ići «sakupljati za mrtve» naime poslije jutarnje, koja je trajala preko dva sata, uzeli bi tašnu pa, mi djeca, od kuće do kuće: «dajte nam za žive, molit ćemo vam za mrtve.» Onda bi domaćice davale: tko tanjur smokava, tko oraha, tko bajama, tko šipak. I nama koji toga nismo imali to je bilo voće za zimu. Nosili bi to kući i mama bi sortirala i spremala. Poneka bi domaćica tražila da kleknemo na prag i molimo Oče naš. Onda bi nas nadarila. Sjećam se nekih žena koje su davale prvorazredne smokve, ali bilo ih je koji su davali škart. Tako je teta Dome Vragadinčeva tražila da molimo i nakon molitve dala veliki šipak. Kako sam se veselio. No mama je rekla da se sve što se dobije mora donijeti kući pa bratski razdijeliti. Kako sam se veselio tom šipku, a razočaranje je bilo ogromno kad ga je mama otvorila i kad smo ustanovili da nam je dala «ljutunca» a ja za njega molio Oče naš. Nikad joj to nisam oprostio.

A svibanjska pobožnost. Prekrasno okićen Gospin oltar, puno cvijeća, svijeća. A nije bilo cvijeća u cvjećarama kao danas, a na oltaru nekakve ikebane. A ja sam morao ići brati neke drače, trn (da se cvijeće uspravno drži) ajme koliko puta mi je krv curila iz prsta, ili koljena (tko je imao duge hlaće) kad bi se ogrebao uz kamen. Za krv nisam mario. A na groblju u Dolu(ovdje sam sada župnik) je bilo lijepog prirodnog bijelog cvijeća, pa bi ošli po noći nakidati za okititi oltar (Tako sam jedne godine kao mlad župnik, da bi nakitili oltar Božjeg groba po noći otišao i nabrao svijeća oko hotela u Hvaru – kako su bile žene iznenađene! Na večer nije bilo cvjetića a u jutro sve osvanulo u brdu cvijeća) I svaku večer smo svi išli na svibanjsku pobožnost. Rekoh da nisam bio ministrant ali sam bio blizu oltara. Tako smo vukli svećenika za vrijeme propovjedi (stajao je na tepih stazi) i mi vukli tepih k sebi i tako je župnik bio na našoj strani a da nije ni primjetio. Onda je druga strana vidjela pa su oni vukli tepih i župnika na njemu k sebi. Ali to sve neprimjetno da se ne opazi. I mi jednom dok su oni vukli pustili iznenada tepih a oni izvukli tepih ispod svećenika (mijenjao je župnika) i svećenik je samo sjeo na pod. Nastao je smijeh. Ali opazio je jednog ministranta kako drži okrajak tepiha i potjerao ga u sakristiju. Taj ministrant je danas na velikom položaju u crkvenoj javnosti u Hrvatskoj, sigurno bi zanijekao ovu scenu, jer bi mu to «škodilo ugledu» pa ga neću spomenuti.

Centralna figura preko svibanjskih pobožnosti bio je barba Pere Gazdar. Izgubio je bio nogu, pa je imao protezu i prst mu je jedan falio. I uvjek sam mislio: Dragi Bože, kako ćeš ti skupiti na Sudnji dan Peru, kad mu je noga ostala u borbama u Tirolu, a prst izgubio u Južnoj Americi, a tijelo će mu biti ovdje. Koja će to biti svemirska jurnjava da se barba Pere skupi, a što ako mu noga zaluta negdje? I taj barba Pere je ovako molio: «Sveta Marijo, Majko božja, moli za me, za moju ženu Katu, za moga brata Antu, za moga brata Jeru koji je preminuo u Argentini a čije su kosti prenesene u Boliviju.» I mi otkrili da barba Pere ne podnosi luk. I dogovorili se da će svaki donijeti u crkvu nekoliko komada bijelog luka, pa ćemo kod Pere za vrijeme propovjedi mrvit. Smišljeno učinjeno. Počela propovjed i mi mrvimo luk. Najednom Pere počeo galamiti udarati štapom okolo. Župnik viče umiruje Peru, Pere viče: «Luk, luk» onda nas je sakraistan morao udaljiti od Pere, da bi se nastavila propovjed. Sutradan je župnik naredio sakristanu da nam pregleda đepove. Pa te večeri bi mirno. Ali zato smo sljedeći dan prije pobožnosti namazali cijelu klupu lukom. I kad se Pere sagnuo i naslonio se na klupu opet je stao vikati. Na kraju je župnik za Peru priredio posebnu klupicu koju je sakristan specijalno čuvao da je ne bi namazali lukom.

Listopadska pobožnost mi je bila posebno draga. U zadnjim godinama je sakraistan pokojni barba Zore slabo vidio pa bi mu se mi sakraili u sakristiju. I kad bi nas čuo dok se vani u crkvi molila krunica, ušao bi u sakristiju i upalio svjetlo, a mi bi se kao miševi posakrivali pa čak u ormar među svjećnjake .

Jedne subote u listopadu nismo imali škole. Bila je sezona lova češljugara. Mama mi dozvolila das idem lovit «ali kad zvoni drugi (tri puta zvoni pred obrede) moraš biti pred crkvom.» Drugi je zvonio a ja još gore na brdu na Šantića vodi, Ulovio sam dvadesetak češljugara. Skupim sve u vreću i sa češljugarima prema crkvi. I ja lijepo njih u ferale (ferali su svjetiljke na štapovima) Mislim poslije ću ih uzeti. No završila pobožnost a sakristan nas pošalje u zvonik slaviti (bila je treća nedjelja u mjesecu) i ja zaboravio na češljugare, a i sakristan je već bio zaključao crkvu. Mislim: dobro u jutro ću. I reknem mami da me probudi za na prvu Pričest (tada se nije pričešćivalo pod misom nego svakih pola sata prije Mise) Znao sam nakon prve pričesti u 6. 30 crkva ostaje prazna pa ću ja moći pokupiti češljugare. No mama me nije probudila. Tek prije Male mise. Kad sam došao već je bilo puno ljudi. Mislio sam poslije ću nakon Male mise. Ali opet nas je sakristan poslao u toranj i ja na gardeline (češljugare) potpuno zaboravio.

Započela je velika Misa, nakon nje je svake treće nedjelje procesija oko crkve sa Presvetim sakramentom. I preko Očenaša ide sakristan paliti ferale. Ajme majkoooo, otvara prvog pet šest češljugara izletilo iz njega cijučući i nastavili letiti po crkvi. Djeca prasla u smijeh. Ide sakristan (slabo vidi) k drugome otvara, a pet šest češljugara van djeca se na glas smiju. Župnik viče: ne pali trećega. Ja se ukipio, sklopio ruke. Ispod oka gledam mamu u njenoj klupi, a ona mi rukom pokazuje da ću dobiti batina kad dođem kući. I bi tako. Istukla me je tankom šibom par dana su se na bedrima vidjeli tragovi šibe. I nisam je prijavio nikakvoj udruzi za zaštitu djece od maltretiranja sa strane roditelja.

Sakristan se razbolio, meni je rekao župnik da preuzmem ključ sakristije i crkve i tu službu. Sakristan je umro: bio sam mu uz smrtni krevet zajedno sa župnikom i još nekima.Umirući je pjevao je svečani «Veliča» (magnifikat) kako se pjeva na svečanoj Večernji.Umro je a prisutni su nastavili pjevati Slava Ocu, Na pokopu mu je bilo nekoliko svećenika. Na vjencu kojeg je dala napraviti župa pisalo je 70 jer je 70 godina služio crkvi kao sakristan. Ovih par riječi neka bude ljudsko priznanje barba Zori za sve lijepe trenutke koje mi je pružio u djetinjstvu.

I ja sam nekoliko mjeseci bio sakristan. Žena pokojnog sakristana me nagovarala da uzmem tu službu za stalno. Možda bi i bio uzeo. No jednog dana mi rekne župnik da predam ključ crkve i da više ne vršim tu službu. Nakon nekog vremena župnikova kuharica je otkrila tajnu. Župniku je novi sakristan rekao da su njegova djeca vidjeli da kradem iz milostinje i da sam tim novcem kupio golubove. I njemu je župnik predao ključ i službu. Golubove je kupila tetka, o kojoj ću jednom pisati. Župniku nikada nisam prigovorio za ovu veliku nepravdu koju mi je učinio. Ovo je prvi put javno iznosim. A iznosim je samo zato, da pokažem kako su mi već kao dječaku nanesene teške nepravde, pa čak i od strane župnika, ali me to nije omelu na putu prema oltaru.