Početak nove liturgijske, Crkvene godine

Dragi čitatelji, posebno korisnici ove stranice za pripremanje nedjeljne propovijedi, najprije vam želim blagoslovljen početak! Nastojat ću vam, tijekom ove liturgijske godine, ponuditi neke materijale za propovijedi, ali i ne samo za propovijedi, već i za pastoralnu praksu (župski vjeronauk i sl). Svako dobro i Božji blagoslov! Don Ivica.

DODIRNE TOČKE NAVIJEŠTANJA I LITURGIJE

a) Motiv 1.nedjelje došašća je zadan riječima evanđelja (Mk 13,33) „Pazite, budni budite!“ Ova misao bi trebala prožimati ne samo prvu nedjelju došašća, nego se provlačiti i kroz cijelo došašće.

b) Što nam se više približava konac godine, tim više se traži budnost. Nastupaju sve brojniji lažni proroci i donose stara praznovjerja u novome ruhu. Zapanjujuće veliki broj kršćana se okreće raznim grupama koje su povezane s okultizmom i spiritizmom. Do sada ismijavano praznovjerje gatanja ili vjerovanja u horoskope, uklapaju se u organizirane grupe nezdravog „New-age“ pokreta sve do Thelemasekte  (sotonističkog kulta)  i tako prožimaju našu postkršćansku  Europu mrežom spiritizma i okultizma.

c) Ne bismo smjeli omalovažavati opasnosti! Neke grupe ne samo da zahtijevaju velike napore, nego imaju velik rast, jer oni usmjeravaju svoje ponude prema očekivanjima, trendu, potrebama i zahvaćaju one koji se sve više udaljavaju od Crkve. Tako npr „sveopći život“  nudi nekakvu mješavinu propovijedi na gori, dalekoistočnih učenja o seljenju duša i spiritističkih i okultnih elemenata.

d) Govorima o ovim opasnostima, uzimajući u obzir mjesne okolnosti, dušobrižnik bi trebao, na 1. nedjelju došašća, tu prekretnicu godine,  svjesno otvoriti vrata za razgovore s onima koji su već zahvaćeni gore navedenim, a kojih ima iznenađujuće puno u svakoj zajednici. I zato, uza svu jasnoću i pažnju, treba paziti da se osuđujućim izjavama, unaprijed ne blokira svaka rasprava.

e) Uz pojmove: okultizam je praznovjerje u moć prirode ili natprirode koje može čovjek, svojim znanjem, koristiti za svoje svrhe. Pri tome se razlikuje bijela i crna magija. Bijela magija služi za dobro čovjeku, a crna magija da nanese zlo čovjeku. U ovo spadaju razne molitve ozdravljenja i zaklinjanja.

            Spiritizam je praznovjerje, uvjerenje u djelotvornost onostranih (dobrih i zlih duhova) i pokušaj njihovo biće ili moć staviti u službu čovjeka kao npr. predskazivanje budućnosti, tumačenje prošlosti ili otkrivanje nepoznatog preko raznih sredstava kao visak, rašlje, micanje stola i čaša ili direktnim pitanjem pokojnika.

f) U sotonističkom kultu i sličnim magijskim krugovima okultizam i spiritizam imaju uređene međunarodne organizacijske oblike koji su naročito opasni za mlade, kao što su sekte i droge.

TUMAČENJE TEKSTA           

a)  Iz 63, 16b-17.19b; 64, 3-7

Čovjek je u sebi usmjeren na traženje božanskog. Ovo traženje završava, često puta, u zdvajajućim pokušajima na silu doći do Božje prisutnosti ili njegovog pojavljivanja. Moguće prakse su toliko stare koliko i čovječanstvo. Zaklinjanja (prizivanja), čarobnjaštva, razne tehnike žrtvovanja su trebale na silu dobiti ono što se dobiva kao dar. I već za to su slični pokušaji osuđeni na propast. Navodno molitelj s puno povjerenja može naći neki pristup k Bogu, jer je uvijek ON onaj koji nam otvara put k sebi (r.19) Ako se Bog povlači od ljudi, onda je to čovjek već davno prije „skrivio“ svojom nevjernošću, uskraćivanjem hvale Bogu.

            Vrlo jasnim jezikom govori Iz 64,7 protiv svih koji misle da se Boga može dohvatiti putem magije. Tritoizaijin  (Iz 56-66) starozavjetni „Očenaš“ ( Iz 63,16 -64,7) govori, svom jasnoćom, ono što moderni, lažni proroci ne žele čuti: Bog je gospodar, a mi smo glina u njegovim rukama.

b)   1Kor 1,3-9

„Učvršćenje do kraja“ (r.8) vrijedi za sva vremena, a posebno danas. Živimo u opasnosti da budemo „izbačeni“. Zato Pavao opominje Korinćane: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1Kor 10,12). Na kraju ovog pisma zahvale (1 Kor 3-9) Pavao podsjeća na Božju vjernost. Jer je Bog prema nama vjeran, kršćanima ništa ne treba nego da, u strpljivosti i povjerenju, čekaju dok Gospodin ne dođe.

            Oznaka okultnoga je nestrpljivost da se sve sada mora doživjeti, sve postići. Tko se obogatio u svim spoznajama, ne treba tražiti druge spoznaje, koje npr. obećava spiritizam. Tko se u to upušta, ne postiže mir od Boga, nego ga zamjenjuje za strah, nesigurnost, nesamostalnost, ovisnost.

c)  Mk 13,24-37

            Vrlo je važno pokazati međuovisnost i čitati tekst od Mk 13,1 – tada za propovijed imamo veću bazu: govor o završetku vremena – dolazak Sina čovječjega – budnost. Postojat će lažni proroci do konca svijeta, katastrofe i ratovi, progoni i prijetnje.  Marko ima pred očima katastrofu razorenja Jeruzalema, 70.te godine nakon Krista. I mi, u našem vremenu, vidimo brojne razorne scene koje bismo trebali znati „protumačiti“ i nazvati pravim imenom.

            Budnost koja se traži od nas kršćana ne znači da je konac neposredno pred nama ili da ga se može izračunati ili treba pustiti da sve proteče mimo nas. Ipak, poruka je jasna i potiče nas vrlo žurno činiti ono što treba učiniti: sad je vrijeme, sad je sat.

            U isto vrijeme, mora se vrlo trijezno prosuđivati naše vrijeme: ovako dalje više ne ide. U mnogim područjima je čovjek došao do svojih granica. Zagađenje okoliša i katastrofe primaju dimenzije koje opisuje evanđelje. Ipak, ne treba stvarati paniku ako svatko odgovorno ispuni svoju zadaću. Marko ne hvali, pri tom, nestvaran optimizam da bi mi kršćani uvijek imali snage nadvladati nesreću; trebamo se, u svakom slučaju, čuvati takve krive procjene.

            Različite zadaće kršćana, odgovarajući položaju u društvu, privredi, politici i Crkvi održat će se vezama budnosti. Ova budnost se ne sastoji od straha pred budućnošću ili nepovjerenja prema svijetu, nego u oslanjanju i povjerenju u Boga,  jer će na kraju biti samo ON koji, na kraju, dolazi kao „domaćin.“

MISLI ZA PROPOVIJED

a)       Kraj velikih vremena – „velikih“, na primjer  obilježenih velikim događajima kao ratovi, bolesti, zablude kao konac prošlog stoljeća, koji još nije tako daleko od nas. I još uvijek je razdoblje krize i panike. Uzmite samo ekonomske krize u eurozoni i panike koja je s time povezana. Grčka, Italija, a čini se da je na pomolu i Austrija.

        U takvom „klijalištu“ vrlo lako rastu grupe i sekte, koje obećavaju sve krize rješavati jednostavnim stvarima ili avanturama. Takve „spasonosne recepte“ se nudi u izvanrednim količinama, gledajte samo što se sve nudilo za iskorjenjivanje aids-a –side, preko naoružavanja i raznovrsnih ratova.

b)     Uz to cvjeta neorganiziran besmisao micanja čaša i stolova, zazivanje duhova i komuniciranje s pokojnima. Ovakva praksa pa i ako netko dođe na takve sastanke slučajno ili iz znatiželje, vrlo brzo dolazi do zamjene religije, a to je vrlo plodno tlo za odgovarajuće sekte. 

c)      Već se Stari zavjet borio protiv takve  praznovjerne prakse. Biblija zabranjuje gatanja, zazivanje pokojnika i astrologiju. Čarobnjaštvo je bilo zabranjeno pod prijetnjom smrtne kazne; a ipak već su se tada proroci morali boriti protiv takvih praksi – ali uzalud.

            Isto se tako Pavao bori protiv Bar-Jesusa zbog prevara i čaranja  (Dj 13,10). Čarobnjačke knjige su spaljene i gatanje (čarobnjaštvo) se ubrajalo u loša djela tijela (Gal 5,20).

d)       Zato se budnost kršćana mora najprije sastojati u tome da ne podliježemo pravilima igre svijeta i njegovoj praksi pa ni iz lakomislenosti, jer sve će to propasti kao nebo i zemlja. Tko se čvrsto veže uz zemaljske stvari, s njima će i propasti. Odgovarajući dokazi se vide kod okultizma i spiritizma: problemi se ne rješavaju, nego se, u većini slučajeva, potiskuju i stvaraju duboke strahove zbog budućnosti i novu ovisnost sve do žrtvovanja sebe u zdvajanju. Otuđenost od stvarnosti, gubitak vlastitih inicijativa, hrabrosti i mašte, prije svega gubitak vjere s drugim lošim posljedicama, Boga se zamjenjuje  „nadnaravnim“.

e)      Budnost se kršćana sastoji, uz ostalo, u trijeznosti i objektivnosti. Kao što se ljeto prepoznaje po smokvinom lišću, sama smokva se prepoznaje po plodovima. Kršćanin treba biti dovoljno trijezan, znati da je sve na našem svijetu prolazno i da samo Bog postavlja mjerila vremena. I zato kršćanin mora svoj život ispravno usmjeriti i činiti što se mora učiniti i pušta da Bog čini ono što samo on može učiniti. Uzima svoju sudbinu u svoje ruke i prihvaća ono što mu Bog šalje.

On ne zna što mu donosi budućnost, a ipak je siguran da se neće nigdje ništa dovršiti osim kod Boga.

f)     Zato se budnost kršćanina sastoji u njegovoj odgovornosti  pred Bogom i pred ljudima. „Spavanje pravednika“bi bilo jednako loše kao i rezignacija. Iako mi ne možemo znati „vrijeme“, mi smo odgovorni za vremena. Ako ispunjamo naše zadaće na ovom svijetu prema volji Božjoj, za nas je budućnost već označena: mi ćemo biti kod Boga. I zato se možemo i moramo odreći svih drugih rješenja i sredstava spasenja.

g)    Za svakoga od nas počima ispunjenje vremena, jer komadić kraljevstva Božjega može biti prisutan sada i ovdje. Onaj tko donosi nebo na zemlju počima s konsekventnom ljubavlju prema ljudima, kao i brigom za stvorenje. Tko, dakle, postupa kao kršćanin, taj ne treba zazivati duhove s onu stranu. Svatko od nas ima tu proročku, tu znakovitu zadaću, svojim životom, ukazivati na onoga koga očekujemo, koji će doći, a koji je već sada među nama. Ova proročka služba nam može podariti sigurnost i samopouzdanje, tako da stvarno ne očekujemo ništa drugo, niti nam što treba osim Isusovog obećanja: „Moje riječi neće proći“, jer je on ovdje, uz nas, do konca svijeta.

Misno slavlje

Pozdrav:

            Isus Krist koji je s nama do konca vremena, neka bude sa svima vama.

Uvod:

Crkvena godina se okrenula. Stojimo na novom početku. Tu šansu bismo trebali iskoristiti. Kroz ove četiri nedjelje idemo prema Isusu koji želi promijeniti naš život, koji svojim rođenjem želi obnoviti naš život. Puni povjerenja u njega pripravljamo se na blagdan početka života čiji završetak poznamo: rođeni smo za život s Bogom. Puni povjerenja molimo.

Kyrie

            Gospodine Isuse Kriste, ti ćeš doći s velikom moći i slavom. Gospodine, smiluj se.

            Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći! Kriste, smiluj se

            Gospodine Isuse Kriste, ti si rekao: bdijte, jer ne znate ni dana, ni časa! Gospodine, smiluj se

  Po ovom zajedničkom bogoslužju, na početku došašća, otvori nam uši i srce za tvoj poziv i za tvoju ponudu i uvedi nas u život vječni.

Molitva vjernika

            Bilo bi dobro kroz došašće pjevati „Bože daj mir jedinstvo!“

Molimo Boga, koji želi doći na naš svijet, da nas oslobodi od svega što nas opterećuje:

Za Crkvu, koja zna da je ti daruješ svojom ljubavlju i s ljubavlju se tebi povjerava, molimo te.

 Za sve koji se u političkom životu zauzimaju za dobro ljudi i bore se za pravdu i mir, molimo te.

Za sve koji te traže, Gospodine  Bože, da pravovremeno nađu ispravan put k tebi, molimo te.

Za sve koje pritišću strahovi da nauče, po kršćanskim primjerima,  kako i koliko pomaže povjerenje u tebe, molimo te.

Za naše pokojne i naše zajednice, da naš život bude usmjeren prema konačnom ispunjenju po tebi, molimo te.

Gospodine, tebi jedinom povjeravamo našu budućnost, po Kristu Gospodinu našemu.

Meditacija poslije pričesti

Dok svi govore: nemam vremena!

Onda nam, Gospodine, daruj vremena za čovjeka, molimo te!

Dok svi govore: Kakvo je ovo vrijeme?

Onda nam, Gospodine, ti daj odgovor!

Dok svi govore: Ovo je vrhunac!

Onda nam, Gospodine, daj vremena za nas same!

Dok svi budu govorili: Više nema vremena!

Onda nas, Gospodine, uzmi k sebi u vječnost!

Propovijed

Neočekivana posjeta

Predočite sebi,  kuca ili zvoni na vratima -posve neočekivano- i bez telefonske najave dodje vam netko u posjetu. Vi ste vrlo napeti, tko bi to mogao biti.

Predočite sebi da bi to mogao biti samo susjed preko puta, s kojim vi već odavno živite u svađi ili s njim ne želite više ništa imati. Njemu se vjerovatno nećete obradovati. Vi zatvorite vrata – a tada i svoje srce. Tom čovjeku ne dopuštate ulaz. U vašem srcu se ništa ne pokreće.

Očekivana posjeta

Predočite sebi da je taj netko jedna draga poznanica ili rodjakinja koju ste već duže vremena htjeli vidjeti. Tom čovjeku ćete rado otvoriti vrata – a time i svoje srce. Nesto će dirnuti vase srce i vase će srce poskakivati od radosti: toga čovjeka ćete pustiti u svoj stan, jer je on već našao mjesto u vašem srcu.

Predocite sebi, Bog stoji ispred vaših vrata i kuca. Što bi se u vašem srcu pokrenulo? Možda bi se dogodilo da vaše srce više ne bi kucalo.

Postoje ljudi koji s Bogom ne žele više ništa imati i Njega ne žele u svoju kuću i u svoj život primiti, ne žele se s  Bogom ni u što upuštati.

Postoje ljudi koji čekaju na to da Bog dođe k njima koji ga čeznutljivo očekuju, jer su nesposobni da se sami Njemu otvore.

Čekati na Boga

Takav jedan covjek je takodjer molitelj, čije riječi smo čuli u prvom čitanju. Njegov psalam čežnje za Bogom sliven je u veliku molitvu naroda za ukazanje Boga. On slika svoju sliku čežnje jarkim bojama koje otvaraju nebo dok planine podrhtavaju. Tako jaka čežnja može biti u čovjeku koji je zalutao s puta.

Tko se potrudi ići Božjim putem, on ne može jednostavno shvatiti, zasto Bog neće s njim ništa imati. To ne može samo ovisiti o čovjeku, već je sada red na Bogu da s otvori. Jos više: da pođe čovjeku u susret (usp. 64,4). Tu se čuje glas jednog čovjeka koji se u Boga nada, njemu vjeruje i koji je Bogu osigurao jedno mjesto u svom životu. Tu je tek čežnja i samo Bog može ispuniti  tu prazninu svojom prisutnošću. Molitva za prisustvo Božje pretvara se u tužaljku, jer Bog skriva svoje lice.

«Bog ne želi sa mnom ništa imati. Ja ga tražim, ali on se ne da naći. Ja sam bespomoćno izložen svojoj krivnji, a ti me ne izbavljaš.”

Zadnja rijec psalma je utješna i budi povjerenje. Izraz je odnosa i veze izmedju Boga i čovjeka, izmedju Stvoritelja i stvorenja, izmedju lončara i lonca, izmedju oca i djece. Ova se stvarnost, usprkos tužaljke i čežnje, ne može lako potresti.

Čežnja za Bogom

Ovaj psalam čežnje za Bogom stavlja nam se pred oči na pocetku došašća (adventa). U došašću očekujemo nekoga tko će doci. Mi se vježbamo u tom čekanju kao Martin, postolar.

“Postolar  Martin”       (Legenda,  Lav Tolstoj)

Bio jednom jedan siromašan postolar, zvao se Martin i živio je u jednom podrumu. Kroz mali podrumski prozor mogao je vidjeti ljude koji su prolazili ulicom. On je vidio samo njihove noge, ali je prepoznao svakoga po njegovim cipelama. Gotovo svaku od tih cipela imao je jednom ili dvaput u svojim rukama.

Već mnogo godina radio je Martin u podrumu koji mu je bio i radionica, i stan. Od jutra do mraka rezao je kožu, pribijao nove potpetice na cipele ili ušivao poderane šavove. Ljudi su rado dolazili Martinu, jer je on dobro radio svoj posao, a nije tražio mnogo novaca za to.

Kad bi pala večer i vani postalo mračno, upalio bi Martin svjetiljku i čitao iz svoje najdraže knjige. To je bila Biblija s mnoštvom priča o Isusu. Cijeli dan bi se radovao toj knjizi. Jedva je čekao da padne večer.

Jednoga dana je Martin čuo kako ga netko zove po imenu: ”Martine”,  zazvonilo  je najednom posve tiho u njegovom uhu. On se okrenuo. Ali nitko nije bio u radionici. Čuo je, ipak, ponovno glas: “Martine! Pogledaj sutra na ulicu! Ja ću doći k tebi“. Martin je mislio da je sanjao. Da li je to bio Isus koji je iz tišine njemu govorio?

Sljedeće jutro ugleda Martin, ispred svog prozora, jedan par starih, zakrpanih, vojničkih čizama i uskoro prepozna čovjeka koji ih je nosio. Bio je to stari Stjepan. On je upravo čistio snijeg s ulice. Rad ga vrlo umarao. On je morao, uvijek ponovno,  zastati i odmarati se. Martin je imao samilosti prema starom čovjeku te ga pozove k sebi: “Dodji, Stjepane! Ogrij se u mojoj sobi! » Zahvalno se odazove Stjepan tom pozivu. On se  ustručavao, sa snijegom na čizmama, ući u sobu. Martin ga je prijazno uvjeravao: « Sjedni pokraj mene na stolicu, Stjepane! Ja ću ti napraviti jednu šalicu čaja. Topao čaj će ti prijati”.

Kada je Stjepan otisao, pogledao je Martin opet kroz prozor. Ugledao je jednu mladu ženu s djetetom u naručju. Žena je zebla u svojoj tankoj haljinici. Ona je pokušavala svoje dijete zaštititi od hladnog vjetra. “Dodji gospodjo unutra!”, pozove ju Martin. “Ovdje unutra možeš svoje dijete bolje poviti.” Martin uze juhu sa štednjaka, koju je za sebe skuhao i dade ju ženi. “Evo, pojedi nesto”, reče on, jer je vidio da je žena gladna. Dok je majka jela juhu, Martin uzme dijete na svoje krilo pokušavajući ga nasmijati. Tada ga vrati majci. “Stani! Prije nego što odeš, htio bih ti nešto dati u što ćeš moći poviti svoje dijete. Martin je donio svoju staru jaknu i poklonio je ženi.

Netom je majka s djetetom otišla, začuo je Martin vrisku ispred svog prozora. Jedna piljarica je tukla jednog dječaka koji joj je ukrao jabuku iz njezine košare: “Pričekaj ti lopove! Ja ću te odvesti policiji”, vikala je ljutito  i vukla dječaka za kosu. Martin odmah istrča na ulicu. “Pusti ga!”, rece ženi. “On to sigurno neće vise uciniti. Jabuku ću ti ja platiti”. Žena se smiri, a dječak se morao ženi idpričati zato što joj je ukrao jabuku. “Dobro je”, reče žena i ode. Dječak joj je, dobrovoljno, pomogao nositi tešku košaru.

Navečer je Martin opet čitao svoju omiljenu knjigu, Bibliju. Tada je čuo tih glas u svome uhu: « Ja sam bio kod tebe, Martine. Jesi li me prepoznao?”   “Kada? Gdje?”, upita Martin. “Pogledaj malo okolo”, reče glas. Tada ugleda Martin starog Stjepana u svjetlu svjetiljke i pokraj njega majku s njezinim djetetom. Vidio je i dječaka s jabukom i piljaricu s košarom u ruci. “Da li me sada prepoznaješ?”, prošaptao je glas. Tada su najednom svi iščeznuli. Martin se radovao. On otvori opet Bibliju i pročita što je Isus rekao: “Sve što ste učinili siromasima, to ste meni učinili.”

U došašću trebamo u našem srcu učiniti mjesta za sve koji na naša vrata kucaju. I za Boga. On hoće doći. On će zaista doći. Priča o Martinu nam je objasnila da Bog, često, drugačije dolazi nego što mi to sebi, u našim glavama, naslikamo. S tom čežnjom u srcu i otvorenim očima, započnimo došašće, vrijeme čekanja Boga koji će nam se očitovati  u malome djetetu iz Betlehema.

Gabi Ceric, Prosinac 1996.

1 .1 Nedjelja došašća i “Dan kršćana”

Postoje dvije teme u današnjoj nedjelji koje nam se stavljaju na razmišljanje:

-           početak nove Crkvene godine; slavimo prvu nedjelju došašća

-           Dan kršćana

      “Sunce pravednosti izađi u naše vrijeme”

Obje teme se mogu povezati:

-           one nas nukaju na razmišljanje kako nam je i danas potrebno izbavljanje;

-           one žele probuditi čežnju za dolaskom Božjim u naše vrijeme

-           one su opomena nama da budemo budni, kako ne bismo promašili priliku koju Bog pruža.

Biblijski tekstovi današnje nedjelje i pjesma na programu Dana kršćana daju nam mnoge impulse da o tome razmišljamo.

“Dani velike nevolje” o kojima govori evanđelje, ne događaju se samo na kraju vremena. Prošla godina je bila puna vijesti o prirodnim katastrofama, ratovima i mnogostrukim stradanjima koja su zadesila čovječanstvo. Poticaj za kritičnu prisebnost pružaju nam i dvije kitice programne pjesme Dana kršćana:

“Probudi se mrtvo kršćanstvo iz sna sigurnosti…”

“Pogledaj raspršenost koju nitko drugi ne može sastaviti; skupljaj ti pastiru ljudi, sve što je zalutalo…”

1.         Kako stoje stvari za nas? U kojoj situaciji mi živimo? Zbog čega nam je spasenje potrebno?

U ovim danima ne bismo trebali misliti samo na sebe. Naši horizonti bi se trebali proširiti:

Kako je bilo s Crkvom tijekom 2000 godina? Kako ona stoji danas? Gdje su ljudi i narodi u našem vremenu potrebni izbavljenja? Pogađaju li dijagnoze (proroštva) proroka Izaije također i u naše vrijeme?

“Da, ti si bio srdit;

jer smo protiv tebe sagriješili,

od početaka bili smo nevjerni.

Postali smo svi kao nečisti,

sva naša pravednost je kao prljava haljina.

Kao suho lišće svi smo uveli,

naša krivnja nosi nas dalje kao vjetar.

Nitko ne zaziva tvoje ime,

nitko se za to više ne odlučuje

da se tebe drži.

Jer ti si sakrio svoje lice od nas

i prepustio si nas našoj krivnji”.

 

2.         Molitva za dolazak Boga

Potreba za spasenjem pojedinca,  ali i Crkve,  neka nas ne obeshrabri. Naprotiv, ona treba probuditi čežnju za dolaskom Boga,  također u naše vrijeme i   pojačati   potrebu za jednim boljim svijetom.

S tim u svezi su nam tekstovi današnje liturgije putokazi. U divnim slikama izražavaju ovu čežnju i žele je u nama probuditi:

“Ti, Gospodine, naš si otac,

“naš izbavitelj od davnina” ti se nazivaš.

Zašto nam dozvoljavaš, Gospodine, s tvoga puta skrenuti

i puštaš da naše srce bude tako tvrdo,

tako da se više ne bojimo tebe?

Vrati se za volju svojih slugu

za volju plemena koja su tvoje vlasništvo.

Otvori nebo i siđi dolje

tako da planine zadrhću pred tobom.

Od kako postoji čovječanstvo

nikada se nije saznalo,

ničije uho čulo, niti oko vidjelo

da postoji Bog osim tebe,

koji čini dobro onima, koji se u njega uzdaju.

Ah, kada bi pošao onima u susret

koji čine što je pravo,

i razmišljaju o tvojim putovima.

A ipak si ti, Gospodine, naš otac.

Mi smo glina,

a ti si nas lončar,

mi smo svi djelo tvojih ruku”.

Ova žudnja za ozdravljenjem kroz dolazak Boga, prožima sve kitice programne pjesme Dana kršćana. Ova pjesma pokazuje također, što ce konkretno napraviti dolazak Božji.

1.         Sunce pravednosti, izađi u naše vrijeme;

      pristupi u svoju Crkvu, da bi svijet to mogao vidjeti.

      Smiluj se, Gospodine.

2.         Probudi mrtvo kršćanstvo iz sna sigurnosti;

da čuju tvoj glas i obrate se po tvojoj riječi.

Smiluj se, Gospodine.

3.         Pogledaj raspršenost koje nitko ne može sastaviti.

Skupljaj, veliki pastiru ljudi, sve što je zalutalo.

Smiluj se, Gospodine.

4.         Otvori vrata narodima; pokreni svoje nebesko kraljevstvo

Ne žali lukavstva i moći. Upali svjetlo u tamnoj noći.

Smiluj se, Gospodine.

5.         Podari glasniku snagu i hrabrost, vjeru, nadu, žar ljubavi,

daj obilan  urod  kojega  su, u suzama, sijali.

Smiluj se, Gospodine.

6.         Daj nam tvoju ljepotu vidjeti  u ovo  vrijeme

da je tražimo svojim slabim snagama,  jer donosi mir.

Smiluj se, Gospodine.

7.         Daruj nam jedinstvo, Isuse Kriste, kao što si ti s Ocem,

da ostanemo u tebi uvijek, danas  kao i u vječnosti.

Smiluj se, Gospodine.

3.         Poziv na budnost

 “Probudi mrtvo kršćanstvo!” Što sve nisu kršćani tijekom 2000 godina prespavali? Koje sam šanse i ja, u svom životu,  propustio?

Krist upozorava, stoga, na budnost. Isus čini to s dvije usporedbe: usporedba sa smokvinim drvetom i stražarom.

Mi trebamo pripaziti kada grane postanu sočne i prolistaju. Mi trebamo paziti na znakove Božjeg djelovanja u svijetu, te mnoge mogućnosti iskoristiti za bolji svijet, s više pravednosti i mira, s dubljom povezanošću s Bogom.

Trebamo biti budni kao dobar stražar i budni ostati i kada se Gospodinov dolazak oduži, a mi umorni postanemo.

Blaženi, koje Gospodin nađe budne…

2000 godna poslije Kristova rođenja razlog je i prilika ponovno se Kristu obratiti.

U Beču je sagrađena nova crkva na platou Dunava pokraj zgrade UNO-Citya. Ona nosi naziv:  Isus Krist – nada svijeta.

Neka Isus Krist bude temelj nade za svakog kršćanina, a takodjer i za ljude koji ga još ne poznaju.

P. Alois Kraxner

Prijevod s njemačkog:  Katica Kiš