2. korizmena nedjelja A - 2014.

 
Oduševljeno iskustvo
Ova knjiga želi svoje čitatelje uvesti u jedan legendarni svijet. Moram ga nazvati legendarnim, jer predaja koja je u njoj na određen i probran način prenesena, nije baš vremenski (kronološki) provjerena.
Ona polazi od oduševljenih ljudi, koji su zadržali u sjećanju i pamćenju ono što je probudilo njihovo oduševljenje, ili su bar to vjerovali da je njihovo oduševljenje. Dakle, nešto što se dogodilo, ali je opisano samo iz vida oduševljenih, kao i nešto što se nije dogodilo, niti bi se kada moglo dogoditi, a što je oduševljena duša doživjela kao nešto što joj se učinilo tako smisleno i o tome je govorila. Zato moram reći istinu, istinu oduševljene duše, koja je oslobođena svake krivnje, bez želje za izmišljanjem ili zle namjere. Duše ne pripovijedaju ništa o sebi, nego o onome što je na njih djelovalo. Ono što bi mogli uzeti za sebe od svega toga nije stvar čiste psihologije, nego života.
Citati Martina Bubera za njegovu knjigu: Pripovijedanje o Chassidim
Priča o kraljevskom ložaču peći
Bio neki drvosječa. Živio je u šumi i volio je život. Bio je sretan i zadovoljan, ali u njegovom srcu je bila jedna želja: želio je vidjeti kralja, jer se govorilo da je kralj vrlo lijep. Mislio je i sanjao o mogućnostima kako bi se mogao negdje smjestiti da bi mogao doći u kraljevu blizinu.
            Rekli su mu nema nikakve druge mogućnosti, nego da stupi u službu na kraljevskom dvoru. No, nije bilo ništa slobodno što bi on mogao činiti nego ložač kraljevih
peći. I on to preuzme. Što je činio? Nestalo je njegove šume, nestalo je njegove slobode. Ložiti peći od jutra rana do večer kasno, to je bio sav njegov rad: održavati temperaturu na određenoj razini. A on je to činio svim srcem i dušom, svim svojim osjećajima.
            Jednog dana opazi kralj da su njegove peći od nekog vremena uvijek jednako tople i reče: Ovaj čovjek koji loži peći neka rekne jednu želju. To je bila prigoda za našeg čovjeka. Ništa nije više želio nego vidjeti kralja pa su ga odveli k jednom prozoru uz kojega je kralj svakog dana prolazio.
            Tu je stajao kraljevski ložač peći i vidio je kralja. Bilo je to nešto prekrasno. Štogod je više gledao, to se više mijenjao. Sam to nije opažao. Ali prijatelji su govorili: postao je drugačiji: postao je sličan kralju.  
Usmena predaja
O selima
Igraj igru, zataškavaj rad još više. Ne budi glavna osoba. potraži suprotni položaj. Budi bezobziran. Ne brini se za ono što bi trebao misliti. Ne taji ništa. Budi mekan i jak. Budi vitak, opusti se i ne gledaj na pobjedu. Ne promatraj ništa, ne ispituj ništa, nego ostani otvoren duhom za znakove vremena. Pokaži svoje oči, gledaj druge u dubinu, brini se za san i gledaj svakoga u njegovoj slici. Prije svega imaj vremena i pođi stranputicama, pusti da te zavedu. Uzmi takozvani odmor, nemoj previdjeti ni jedno stablo, ni vodu.
            Vrati se ondje gdje uživaš, iskoristi sunce., zaboravi rodbinu, ojačaj nepoznate, prikloni se nevažnim stvarima, pođi tamo u ljudsku prazninu, zvždi na sudbinske drame, ne gledaj na nesreću, ismijavaj konflikte. Kreći se u svojim bojama, tad ćeš biti u pravu i šum lišća će biti sladak. Pođi preko sela, ja te slijedim                              
Peter Handke
Misli uz Evanđelje o preobraženju
U meni
            toliko sumnji
            toliko pitanja
            tako malo povjerenja
            tako malo samovrijednosti
oko mene
            visoka brda
            svijetleće osobe
            zasljepljujuće
            daleko
            previsoko
            nedohvatljivo
ja
            bacam se na tlo
            ukopavam se u zemlju
            jedino utočište – vjerojatno – tama
            možda, da ne vidim sve patnje.
Ti
            dolaziš i dižeš me
            pokušavaš mi oduzeti strah
            oduzimaš mi ga
                        a ja
            vrlo često
            to ne dozvoljavam.                
Toni Gegenbichler
Brdo preobraženja
snijeg
njegovog božanstva
snijeg
njegova svjetla
zasljepljujućeg
u sjaju
nutarnjeg lica
nečujno se približavaju
mojsije i ilija
i gore
izgaraju
u ništa
snijeg
njegovog božanstva
snijeg
njegova svjetla –
a ipak opominje
na silazak
u dolinu borbi
i odricanja.          
Kurth Marti
Krenuti
Krenuti, iako postoje granice, krenuti i Novu zemlju otkriti.
Krenuti, iako su putovi nejasni, krenuti i mogućnosti tražiti.
Krenuti, iako je cilj još daleko, krenuti i cilj zadržati pred očima.
Krenuti, iako svi neće krenuti, krenuti, pa kad i snage za to nema,
Krenuti i vjerovati u nove perspektive, koje će se nuditi.
Krenuti i iza sebe ostaviti poznati teren, krenuti u novu budućnost.
                                          Ursula Klauke/ Norbert Brockmann
Neprestano
se primam iz tvoje ruke.
Tako je to, tako bi trebalo biti.
To je moja istina i moja radost.
Neprestano me gledaju tvoje oči,
i živim iz tvog pogleda,
Ti moj stvoritelju i moj spasitelju.
Uči me,u tišini svoje prisutnosti
razumjeti tajnu da sam ja.
I to sam ja,
pred tobom i za tebe.                        
Romano Guardini
Bože početaka
Ti, Bože početaka, blagoslovi nas
ako čujemo tvoj poziv,
ako nas tvoj glas mami
na pokret i novi početak.
Ti, Bože početaka, brani nas
ako se oslobodimo i krenemo
kad zahvalno gledamo na ono što leži iza nas.
Ti, Bože početaka, daj da tvoje lice
nad nama sjaji kad mi, u povjerenju
i sigurnosti, korak pokušamo učiniti
na putu naše vjere.
Ti, Bože početaka, daruj nam mir,
kad nas naš put napred vodi
i kažemo živjeli.
Daj da cvijeće cvjeta za svakoga od nas,
daj da nam vjetar u leđa puše
i vruće sunce osvjetljava lice
svuda, kamo god pošli.
Bože početaka, blagoslovi nas. Amen.
Na njegovu riječ
Kao nekoć i Abraham
uvijek ponovo polaziti
ostavljati iza sebe
napuštati
prepuštati
iznova počimati
novim putem hodati
strah
goli strah
u pustinji
da sam možda išao krivim putem
na krivu kartu zaigrao
i opet iznova
pitanja
dosadna pitanja
koliko još
koliko još
kada ću konačno biti na cilju
mojih čežnji
mojih želja
mojih snova
i uvijek iznova padati
ustajati
ustajati i padati
ali me uvijek njegova riječ
probijajući prisiljava
i poziva
u mojim ušima
u mom srcu
njegova riječ
idi
idi
ja idem pred tobom
krećem ispred
u slobodu
širinu
puninu
radost
idi    
Manfred Langer: Živa je tvoja riječ
Duboko u meni
Usred svih prolaznosti
usred moje
nevolje
usred
zdvajanja i sumnji
idem
tražeći
tražeći putove
gore
dolje
po labirintu
svoga bića
sebe gubeći
i pronalazeći
upadam
u dodir
s bogom
ponekad samo sluteći
ponekad osjećajući
nikad razumijući
nalazim tvoju prisutnost
u mojim tražilačkim pokretima
unutra
duboko u meni
rodit će se mir.      
Almut Haneberg: Od kuda, zašto, kamo
Ti si ono
ti si ono što me oslobađa straha,
mogao sam te na krivim mjestima ljubiti,
nisam te smio svugdje osjećati,
gdje se događa život
ti si onaj koji briše granice,
koju su postavile ljudski strah i sila;
od ljubomore, težnje za osvetom i sudskih kazni ti si daleko
tako daleko, kako mi od ljubavi živimo
ono što će nas u dubini duše povrijediti,
uranja u bol i kajanje
ako ti dadne punu milost gledanja, a
mi smo te u mnogim stvarima zamračili, za mnoge koji te traže;
da smo živeći, nadajući se, vjerujući, ubijali;
u oholosti i prezauzetom pravu
jer tebe drugim imenom nazivaju, drukčije su te hvalili i slavili
nego to mi, u našim formulama, sa strahom kao nepromišljeno činimo
da puštamo da gladuju, trpe umiru
kao da je zemlja naše vlasništvo
a ne mjesto tvoje ljubavi i tvoje mjesto za život za mnoge
ti majko i oče našeg svijeta          
Christa Peikert Flaspohler: Ti sanjaš u meni, moj Bože.
Abraham
Sada Abraham postaje aktivan. Prvi oput se o njemu govori kao o nekome koji nešto čini. Čovjek Abraham dobiva konture. On je čovjek od krvi i mesa, koji se prihvaća jedne stvari. On odgovara kroz svoj čin: on stvarno kreće.
Zvanje – poziv i odgovor
Ovdje postaje jasan jedan temeljni zakon povijesti spasenja. Da zvanje ne ostane samo zov Božji, Bog treba i djelotvorni odgovor čovjeka. Najprije, što dolazi prije svega je Božji zov i obećanje. Ali bi taj poziv otišao u prazno ako bi obećanja Božja prošla mimo čovjeka, ako čovjek ne bi odgovorio i prihvatio. On se treba na Boga osloniti, Bogu se prepustiti.
            Tu je drugačiji postupak i redoslijed nego kod stvaranja svijeta i ljudi. Tu se nalazi redoslijed »Bog reče» «i bi tako» - «i vidje Bog da je dobro.» Riječ Božja je tako silna da je pozvala u postojanje ovaj svijet. Riječ Božja postavlja stvarnost.
            I u pripovijedanju o Abrahamu Bog isto tako govori. Ali ovdje povezuje ispunjenje svoje riječi, svojih obećanja s djelovanjem, sa sudjelovanjem ljudi. Bog ne prebacuje jednostavno Abrahama i Saru u Obećanu zemlju da bi tu ispunio svoja obećanja. On očekuje odgovor ljudi. Augustin je to ovako izrazio: Bog je stvorio svijet bez sudjelovanja ljudi, ali ga ne želi uvesti u svoje spasenje bez njegova djelotvornog sudjelovanja.
            Poziv i obećanje stvaraju, kod ljudi, najprije neke krugove. Najprije mu Bog nešto predstavlja (predočuje), nešto pridržava, potražuje. Bog od njega nešto zahtijeva. Tada se čovjek mora odlučiti hoće li se i kako će se odlučiti na Božji zahtjev. Ako je čovjek kome se upućuje taj zahtjev ozbiljan i želi ozbiljno prihvatiti obećanje i ako je on odgovoran čovjek, neće baš tako olako postupati s ovim obećanjima. Moglo bi biti mnogo stvari o kojima se radi.. Kod Abrahama se ide na sve.
Posluh
            Riječi»Tada Abraham krene...» a točnije prevedeno: «On se stavi na put..» pokazuju da je odluka pala. Novi početak kojega je Bog uveo stvarno započima.
            «Stavio se na put», riječi točnosti bez prigovora, ali i ogromne širine. S obzirom na antiku i njezina pravila i zakone nije moguće zamisliti kakva je to bila hrabrost. Domovinu, rod, obitelj i sve ostaviti - biblijski tekst je težak, ali kratak i temeljit. To upravo oduševljava. Taj pokret Abrahama prisiljava da bude potpuno Bogu poslušan. Ova slobodna poslušnost Abrahamova učinila ga je, u pravom smislu riječi, poviješću. Životni razvoj Abrahamov počima, a time i ostvarenje Božjega plana s ljudima. Abrahamova poslušnost je tema razgovora do dana današnjega za njegove nasljednike, za narod Izrael, pa i za nas kršćane. Motiv i predradnje pokreta, izlaska, imaju u izraelskoj povijesti odlučujuće značenje, ali zanimaju i ljude svih vremena.
Osobni profil
Kakav je to čovjek koji se upušta, na takav način, na takav put? Danas bi se to, u okviru nekakvih osobnih zahtjevnih pitanja, reklo: kakvu osobnu strukturu, kakav osobni profil ima ovaj čovjek da se na ovaj način ponaša? Što će biti od njega? U što će se razviti? Abraham se pokazuje kao vjeran, religiozan čovjek. Priznaje Boga kao vrhovnog gospodara svoga života. Dopušta mu da ga vodi. Daljnje što spada u opis njegova osobnog profila je da je prihvatio obećanje Božje « postat ćeš blagoslovom.» On dopušta da Bog određuje i njegov identitet. On dopušta da njegov ideal, njegov osobni životni ideal bude lozinka koju će Bog reći.
Osobni životni ideal nije ništa statično, nego se dinamički razvija u odvijanju života nekog čovjeka. Tako je Abraham čovjek s pozitivnom rizičnom spremnošću, otvoren za novo, neviđeno. Laki ljudski tip se priljubljuje uz ono što mu izgleda sigurno. On organizira svoj motto: što čovjek ima, to ima, a što će doći to ne zna nitko.» Abraham je jaka osoba. On je sposoban ostaviti iza sebe sve sigurnosti i «staviti se na put». «Put» je spremnost na samopostajanje. Za Abrahama to znači: samopostajanje u vjeri.
Brantzen, Hubertus: S Abrahamom i Sarom na tragu Božjem
Preobraženje
Nizbrdica u kamenjaru Galilejskih brda. Četiri čovjeka silaze u dolinu. Bijahu na vrhu i jednostavno jedan od njih, njihov učitelj, gore se, pred njihovim očima, izmijenio. Njegovo lice je svijetlilo poput sunca, a njegove haljine su bljeskale poput svjetla. Dva lika su s njim razgovarala. Iz oblaka su čuli glas. Njima je bilo tako ugodno da su htjeli tamo tri šatora podignuti da bi bili zauvijek ostali na tom brdu sjajnoga svjetla. A sada silaze dolje. Dolje čekaju drugi ljudi. Dolje je bilo uobičajeno, dolje oni gledaju bijedu ljudi, nevjeru, nesposobnost onih, koji su još nešto vjerovali. Kakav silazak. Himni i hvalospjevi Bogu su samo jedan trenutak. A običan, banalan život vuče se godinama i desetljećima. I dobro se misli kad se čuje među kršćanima, da bi cijeli život trebao biti himan i pohvala Bogu.
Misno slavlje
Pozdrav:
           Gospodin koji nas je pozvao iz tame u svoje svjetlo, neka bude sa svima vama
Uvod:
               Svatko od nas je pozvan na svoj životni put. No, taj put se ne odvija baš jednostavno i bez zapinjanja.
Postoje vrhunci na kojima odahnemo, oživimo. Možemo ih nazvati životni Tabor trenutci.
Postoje i ponori u životu, duboke klisure života. To su udarci sudbine ili sivilo svagdašnjeg života. Što tada trebam da bih stvarno mogao preživjeti i živjeti? Sigurno da su mi potrebne dobre i poticajne riječi ljudi. No, prije svega trebam riječ samoga Boga, koji će mi obećati svoju vjernost na svim životnim stazama.
U liturgiji 2. nedjelje korizme želi nas pozvati glas iz oblaka i reći nam: U mojem ljubljenom sinu naći će te svjetlo i snagu na vašim putovima.
Probudimo, na početku ove službe Božje, našu vjeru i pokajanje.
Molitva vjernika:
            Zavapimo našem Gospodinu Isusu, ljubljenom Sinu Oca:
•          Daruj cijeloj Crkvi, u ovo korizmeno vrijeme pokore, da sluša tvoj glas i da se u poniznosti i ozbiljnosti obrati, molimo te
•          Propovjednicima Evanđelja podari uvjerljivu riječ i u razumljivu govoru i sačuvaj ih od udaljavanja od tvoje riječi, molimo te
•          Daj da političari i moćnici ovoga svijeta služe pomirenju, da ne pokopaju čežnje ljudi za mirom, molimo te
•          Otvori nam oči da spoznamo bijedu, kako onu materijalnu, tako i duševnu u našoj okolini i daj da odgovorno postupamo, molimo te
•          Otvori rajska vrata našim pokojnima i daj da dožive da si ti dobar otac ljubljene djece, molimo te
•          U tišini iznesimo svoje molitve i prošnje…
Meditacija:
rasti u meni
odsijevaj u meni.
prosvIjetli me,
vječno svjetlo, slatko svjetlo duše.
Zazvuči u meni jednoznačno.
Riječi Oca, Riječi ljubavi, Isuse.
Rekao si, da si nam objavio
sve što si čuo od Oca.
Tvoja riječ je istina…
Ti si moj, ti Riječi nad svim ljudskim riječima,
ti Svjetlo, pred kojim su sva zemaljska svjetla samo tama.
Ti sam mi trebaš svijetliti, ti sam mi govoriti.
Sve što već znam ili trebam naučiti,
treba mi služiti samo kao putokaz
prema tebi …                                         Edgar Hahn
Propovijedi:
1.
Zašto ste došli ovdje? Zašto ste došli na misu? Neki kažu, možda ću ipak nešto dobiti, ili mogao bih nešto propustiti što bi mi moglo biti korisno. Misa, bogoslužje treba mi nešto donijeti.
S ovakvim mislima smo u dobrom društvu.. U današnjem evanđelju čujemo da Petar misli isto tako. Dobio je mogućnost da vidi nešto izvanredno: proslavljenog Isusa. Preobraženje znači da su se Krist, a s njim i Mojsije, i Ilija prikazali u preobraženim tjelesnom obliku, dakle onako kako će izgledati kad budu kod Boga Oca, to jest na onom svijetu, u vječnom životu. Gledati s onu stranu smrti, u onaj život sigurno bi bio oduševljen svatko na svijetu, isto kao što je bio Petar. I zato nudi sagraditi tri šatora, sjenice da bi tu Krist, Mojsije i Ilija imali nekakav stan. Ondje gdje oni stanuju, Petar bi uvijek mogao doći i taj bi pogled uvijek mogao zadržati i uživati. Taj pogled, ta scena je njemu nešto donijela. Tako bi trebao biti svaki susret s Kristom, a ne kao ono kad je išao prema Isusu preko vode pa je potonuo, a ne da se brine kako će se pet tisuća slušatelja nahraniti, ili tako kao kad je bio u nevolji pa je Isusa tri puta zatajio. Više bi volio neprestano gledati u nebo.
Mislim da i se i nama događa slično. I mi bismo više voljeli sasvim jasno vidjeti što će nam život donijeti, kakav je cilj, željeli bismo uvijek imati slične poglede, slične susrete s Kristom, koji bi nam ga donijeli tako blizu, koji bi nam mnogo donijeli.
Ipak sa sjenicama ništa ne izgrađujemo. Petar nije mogao ovaj trenutak izdržati, on mora sići s brda preobrazbe – ukazanja. Isus ga opet vodi k drugim učenicima. Susret s Isusom ne može uvijek biti preobraženje, susret s Kristom, misa, ne mogu mi uvijek mnogo donijeti. Preobraženje je bilo samo predokus onoga što će jednom biti, vječni život kod Boga..
I to je jedan predokus Uskrsa. Na Uskrs će učenici sresti Isusa kao uskrslog, preobraženog. Preobraženje treba sada učenike samo jačati, hrabriti, jer do uskrsa trebaju mnogo pretrpjeti, osudu i smrt Gospodina i Učitelja. I kad dožive ovo loše, bez Isusa onda se trebaju prisjetiti ovog događaja i onoga što će doći poslije ovih teških trenutaka: uskrsnuće i vječni život kod Oca.
Isto vrijedi i za nas danas. Povijest o preobraženju Gospodinovu na početku korizme daje nam poticaj i ohrabrenje da idemo ovim putem nevolja, uputimo se u ovo vrijeme odricanja i pokore. Ići kroz vrijeme korizme sa svim onim što nam može uljepšati slavljenje uskrsnuća Gospodnjega.
Preobraženje, predokus Uskrsa i vječnog života, i danas ovdje, kod mise, u euharistijskom slavlju. I ovdje doživljavamo predokus vječnoga života. Upravo ovdje, u misi, možemo gledati Krista pod prilikama kruha i vina, on je stvarno, dušom i tijelom, živ. I kao što je preobraženje za učenike trebalo biti jačanje na putu, tako bi i nama tijelo Kristovo trebalo biti jačanje na našem putu da konačno stignemo do njega.
I da li vas je ova propovijed ojačala u vjeri, da li vam je išta koristila? Ako nije, onda šteta, ali nije tako veliko zlo, jer sam Krist želi ove nedjelje doći k vama u prilikama kruha i vina i jačati vas. Amen
2.
Na čudesa smo malo naviknuti! Isus ozdravlja ljude - hrome, slijepe, nijeme, ide preko vode. Na ta čudesa smo naviknuli, jer im znamo značenje: Bog se objavljuje kao dobri Bog. On nam želi spasenje i zato nas ozdravlja. Time što Isus utihnjuje oluju, mrtve budi na život, ide preko vode želi nam pokazati da je on gospodar svega onoga što nam prijeti i da se ne trebamo bojati ničega.
            Na žalost, misli su se malo udaljile, čudesa se nisu uopće dogodila. Dapače, mnogi egzegete (to su profesori koji se bave Biblijom) govore danas da čudesa samo žele naznačiti ono što je Isus bio – a da se ta čuda vjerojatno nisu dogodila.
            Ja se nikako ne slažem s ovim mišljenjem i ne mogu zamisliti, ni sebi protumačiti kako se ove ideje uopće mogu složiti s pravom vjerom. Ako je Isus Sin Božji kome je dana svaka vlast – kako sam kaže – na nebu i na zemlji, ako je on jednak Ocu koji je sve ni iz čega stvorio – zašto onda ne bi mogao utišati nekakvu malu oluju na još manjem jezeru.
            I onaj koji pokaže samo malo zanimanja za te stvari, taj se neće moći zatvoriti ni pred današnjim čudesima (npr. u Lurdu).
            Trebamo, ipak, dodati malo sumnjičavosti, koje je donio izvještaj o tom čudu. I ovdje su Petar i njegovi prijatelji pokazali strah i sumnju da vide, možda, fatamorganu ili utvaru. Zato čudo o kojem smo danas slušali ima svoje temeljno i duboko značenje: Isus ovdje pokazuje komadić svoje božanske slave, komadić svoga božanstva. Ovdje pokazuje zašto on može činiti čudesna djela.
            Sasvim razumljivo je da apostoli ne mogu vidjeti Isusa u njegovom božanstvu – to nama ljudima, na ovome svijetu, ostaje nemoguće. Da bismo to mogli, trebamo još malo strpljenja.
            No, sasvim je dovoljno da bismo mogli reći: Isus je bio u nadzemaljskom svjetlu, s onu stranu prostora i vremena (razgovor s već davno umrlima), potvrđen Očevim glasom. Tko to doživi, za njega je ozdravljenje slijepca, ili umnažanje kruha obična, svakodnevna stvar.
            Tko stvarno vjeruje u Isusovo božanstvo ne bi trebao imati nikakve poteškoće s ovim izvještajem o čudu. Tko je kršćanin (a kršćanin je onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji, kako kaže sv. Pavao) taj ne odbacuje ni uskrsnuće, ni uzašašće u nebo. Vjerujete li to?
            Svako čudo koje Isus čini nije nikakav čarobnjački trik, kojim želi prevariti svoje gledatelje, nego je to Objava. On nam želi time nešto reći.
            Svako čudesno ozdravljenje nam govori o njegovoj naklonosti prema čovjeku, svako čudo u prirodi nam ukazuje na njegovu moć.
I čudesni doživljaj na brdu Tabor je obećanje života nakon smrti. Jer u Isusovom božanstvu će i mrtvi postati vidljivi: tu u ovom sjajnom svjetlu, bit ćemo nakon našeg uskrsnuća, isto tako kao što su Mojsije i Ilija. I sve što smo izgubili na zemlji je ništa prema onom iskustvu: „Gospodine, da sagradimo tri sjenice, ovdje je tako lijepo.“
            Preobraženje Isusovo je pred okus našeg preobraženja u uskrsnuću. Bit ćemo poput Krista. To je značenje ovog čuda. Vjerujete li to?
3.
Pogled odozgo
Doline života povučene od svijeta
            Pred nekoliko godina popeo sam se, s jednom manjom grupom prijatelja, na Bettelwurf kod Insbrucka. Danima prije veselili smo se zbog toga. A ipak, na dan našeg planiranog uspona nije vrijeme bilo baš lijepo. Nasuprot proteklih dana bilo je maglovito i oblačno. Ali jer nije bilo najavljeno nikakvo pogoršanje, krenuli smo. I malo prije vrha probili smo se iz magle i oblaka i iznenada je gore sjalo sunce. Oblaci su nam ležali pod nogama. Samo vrhunci brda u dolini Innalskih gora virili su iznad. A vidjelo se veoma daleko.
            Na neki način smo se mi povukli iz doline života i, istovremeno, ušli u jedan sasvim drugačiji svijet. S pojavom sunca i prekrasnim pogledom, promijenilo se i naše raspoloženje koje je bilo, do tada, kao oblacima i maglom pritisnuto. Ovaj doživljaj je bio tako očaravajući i zadivljujući da nam ga nije moglo pomutiti ni ponovno ulaženje u oblake i maglu kad smo morali sići.
U drugom svijetu
            U Evanđelju nam se opisuje kako se Isus popeo, s nekim učenicima, na jedno brdo i iznenda se isključio iz svakodnevnog života. U ovom povlačenju razgovarao je a dva velikana svete izraelske povijesti. Kretao se, tako reći, u nekom drugom svijetu.
            Ono što je ovdje opisano nije nikakav prirodni doživljaj, događaj. Što se ovdje događalo podsjeća nas na događaje kod krštenja Isusova na Jordanu, na početku njegova djelovanja. I tu je jedan glas s neba potvrdio Isusovo sinovstvo Božje i da se Bog u njemu raduje.
Preobraženje
            Koji bi smisao mogao imati ovaj događaj? Što nam želi reći ova pripovijest? U Matejevu evanđelju ovaj događaj slijedi iza Petrova priznanja i ispovijedi: »Ti si mesija, sin živoga Boga», prve najave muke i zahtjeva za nasljedovanjem u kojemu Isus daje razumjeti svojim učenicima: Tko je uz mene, tome će se isto dogoditi kao i meni. On će na svoj način imati i nositi križ. On je pokušao pripraviti učenike na misao da je on Sin Božji, Mesija, ali da će se sve odvijati drugačije nego to oni od Mesije očekuju. On je Mesija koji se kreće u nizinama ljudskog života, pa čak je uvučen i u blato, i u smeće. Učenicima – barem nekima – je bilo poznato njegovo izdignuće od ljudi. A ovo pripada jednom drugom svijetu – što će se u preobraženju i potvrditi. Ali, Isus ih vodi, opet, iz ovog drugog svijeta u nizine ljudskog, svagdanjeg života.
Okrepljenje
            Prekoračiti na drugu stranu stvarnosti, naime poznavati i ovu drugu dimenziju života bilo je važno i za Isusa čovjeka. Isus se potpuno predaje svom pozivu. Uskoro će ići u Jeruzalem. Sluti što ga tamo čeka. Ovaj događaj na brdu je čovjeku Isusu pružio neku vrstu odgovora i ohrabrenja. On gleda svoj put sasvim drugim očima, iz neke sasvim druge perspektive, s perspektive povijesti spasenja.
            Učenici su htjeli uzeti samo ono lijepo od ovog udaljavanja iz života, htjeli su tu ostati: graditi tri šatora....
Kršteni
I naš život slijedi neki poziv, poziv u krštenju da budemo kršćani. Isus naglašava da mi nećemo tako olako shvatiti, ni prihvatiti naš križ, križ biti kršćanin.
            Krštenjem nismo, u prvom redu, ušli u neko društvo koje se zove Crkva. Krštenje znači da smo se povezali s ovim Isusom Kristom koji nas uvodi, kroz svoju smrt, u novi život. Pozvani smo na život kako ga je on živio, po Duhu. A onda ćemo se i mi, poput njega, sukobiti sa suprotnostima.
            I dobro je, koristi nam, na ovom putu nasljedovanja, s veremena na vrijeme, pogledati prema njemu i pogledati u jedan drugi svijet: onaj koji nas očekuje. Svjetlo i sjaj ovog novog života nas može preokrenuti i dati novu snagu i jakost da idemo dalje na svom putu.
Jačanje – okrepa
            To činimo sada u korizmi ako razmišljamo o Isusovu putu: poteškoćama i križu na njegovu putu nema kraja. On uvodi u novi život Uskrsloga. Crkvene građevine rokokoa i baroka uvodile su posjetitelje u jedan sasvim drugačiji svijet. Čim si ušao u njih, otvara se nebo. I one nas potiču da svoj život promatramo iz jednog sasvim drugog kuta gledanja...
            Slično na nas može djelovati glazba, neki plesovi, post, meditacija ili molitva. Sve ove vježbe i religiozni sadržaji mogu nam pružiti okrepu i biti ozdravljajući.
Ukloniti napast
            Pri tome ćemo susresti istu napast kao i učenici. Oni su željeli u toj lijepoj sferi uživati i tu ostati. Poznam ljude, koji se tako lijepo osjećaju u svom svijetu vjere, da ne žele saći u nizine svagdanjeg života. Sve te vježnbe – pa bilo kako pobožne - mogu se koristiti kao bijeg. Vjera bi mogla postati bijeg iz stvarnosti.
Povratak s brda
            U korizmi smo pozvani stupiti na brdo preobraženja i naš život promatrati iz jedne druge perspektive. Vježbe kao post, molitva, razmišljanje nam u tome pomažu. Sve ove vježbe moraju u sebi sadržavati sukob, konfrontaciju sa stvarnošću, a to je povratak s brda preobraženja, inače nisu dio Isusovog nasljedovanja.
           Oboje nam je potrebno: uspon na brdo da bismo svoj život mogli promatrati «odozgo», ali isto tako i povratak u svagdanje nasljedovanje. Oboje želim, sebi i vama, u ovo korizmeno verijeme.
4.
Fantastično putovanje
                                
Pođimo, kao Isus sa svojim učenicima, jednom malo napose. Želio bih vas pozvati. To bi značilo ostaviti naš redoviti način razmišljanja. Ostavimo sve one prisile i brige svagdanjice.
            Znam da će te mi odmah odgovoriti da vam je to skoro nemoguće. A to bi bilo i izbjegavanje stvarnosti, jer ne živimo na nekom pustom otoku ili osamljenom brdu. Pa ni Crkva nije pusti otok, ni osamljeno brdo. A ipak vas moram podsjetiti da ste često sanjali živjeti negdje, na nekom osamljenom mjestu.
Čežnja dotaknuti nebo
            Sjećate li se još djetinjstva? Možda ste onda imali želju poći na brdo, ili ako nije bilo brda, na neki brežuljak. (U mojoj domovini u austrijskom istočnom Waldviertlu – nije bilo brda nego samo brežuljci – iako su ih ljudi svjesno nazivali «brdima») Zar niste osjećali neizmjernu želju popeti se na neki vrh brda? Ja sam to žestoko osjećao. Na neki način brda (pa i samo brežuljci) imaju nešto s nebom. Izgledalo je da bi čovjek mogao, stojeći na brdu, dotaknuti nebo. Za mene, kao dijete koje je sanjarilo, to je bilo neko prekrasno zamišljanje.
            Tako je bilo kod mene, a sasvim sigurno znam da su mnogi od vas tako isto sanjarili. Doživjeli su, manje-više, gorko iskustvo kad su se popeli na vrh brda i uočili da tu nije kraj svijeta i da je tu nebo tako daleko kao bilo gdje drugdje.
Doživljaj vrhunca u svagdašnjici
Na to što djeca sanjare tjera ih nešto od nade za onim što nikako ne mogu shvatiti, ali ipak ima nešto duboko istinitog u sebi.
Svi poznamo doživljaj vrhunca u svakodnevnom, životu. To su sretni trenuci kada radosno gledamo prema nebu, kada ostajemo bez daha zbog radosti. I iskustvo koje nas ostavlja mirnima i nježno nas dotiče.
            Ako neočekivano dođe pismo od osobe za kojom čeznemo - doživljaj vrhunca. Kad slušate neku glazbu i na jednom nestanu svi dnevni problemi. Sve ostalo je jasno. Ili, ako vaše dijete koje baš nije dobro u školi, dođe kući s dobrom, vrlo dobrom ocjenom. Ili nešto posebno, sasvim drugačije: kad teškon bolesnog, nakon puno vremena, posjetite. Ta gorka bolesnička soba će biti puna svjetla...
            Zar sva ta iskustva nemaju veze s onim kako mi, potajno, zamišljamo «nebo»?
Na brdu preobraženja
            Mislim da događaj je koji se opisuje u Evanđelju vrlo sličan. Tu se govori: „Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru.“ Dakle, doživljaj vrhunca u doslovnom smislu riječi. Učenici su doživjeli na brdu ono što smo pokušali rastumačiti kao doživljaj vrhunca, i njihova svakodnevnica nestaje. Sve je prekrasno sjajno. Doživljaj preobraženja na brdu je tako veličanstven da su učenici čak pali u neki sveti strah.
            Interesantna je Petrova reakcija – on, pravi realista, govori da će sagraditi, za Isusa i Mojsija i Iliju, po jedan šator. On događaj želi zaustaviti, želi ga uokvirti i dati mu strukturu. Petar je previdio ono bitno - da doživljaj vrhunca ne može biti na raspolaganjnu. Ne možemo ga sami proizvesti, a niti, na neki način, čuvati.
Razumjeti uskrsnuće
            Učenicima je rečeno da smiju o doživljaju govoriti tek onda «kad sin čovječji od mrtvih ustane» . Ono što su oni doživjeli može se samo po uskrsnuću razumjeti, ali i obratno - i uskrsnuće nam postaje razumljivije.
            Zar nisu i naši doživljaju vrhunca u životu mogućnost da uskrsnuće, koje slavimo (taj veliki poziv na slavljenje života u punini, snazi, energiji i spontanosti) učinimo bolje razumljivim. zar ne postajemo uskrsni ljudi tek onda ako malene uskrse dopuštamo u našem svagdanjem životu?
5.
Oslonac u pokretu
Stajati na svojim nogama
To spada u našu životnu školu, u određenim životniom situacijama treba izvježbati. U dječjim cipelama smo naučili što će nam dobro doći kao odraslima. Naučili smo razlikovati i odlučivati se između onoga što će nam činiti dobro i što će nam štetiti. Naučili smo stajati na vlastitim nogama i ići svojim putem. Prvi put sam ići u kupovinu, sam se prvi put voziti vlakom, ili prvi put ostati vani umjesto ići spavati. To su, iz perspektive djeteta važni koraci na putu u našem nastajanju odraslog čovjeka. I tko se od nas ne sjeća kada smo bili prvi put sami daleko od kuće, kada smo dopustili da nam se dogodi nešto neviđeno, nepoznato. U našim obiteljima doživljavamo, kako to može biti vrlo jednostavno – za neke majke, možda i za neke očeve prejednostavno, da bi čovjek želio da dijete baš to tako brzo ne zaboravi, jer se čovjek još nije sam oslobodio djetinjstva – ali i to kako to može biti teško za samo dijete.
Napustiti
Svatko od nas je imao u životu takve doživljaje. Doživljavamo ih iznova kad se selimo, mijenjamo mjesto boravka, ako počnemo iznova s radnim mjestom, ako ulazimo u novi odnos.
Vrlo je teško napustiti svoju zemlju.
Teško je ostaviti ono što je kao dijete i kao čovjek u svom domu volio, teško je to napustiti. A još teže je odijeliti se od neke drage osobe u koju si imao povjerenja Sve to stvara identitet u životu i to daje svakome od nas oslonac.
Otići
            Na ovoj pozadini možemo izgraditi sliku što je Abrahamu značilo kad mu je Bog rekao: Otiđi iz svoje kuće. Otiđi iz svog dosadašnjeg života. Pođi u neizvjesnost bez ikakvog oslonca. Ili drugačije rečeno, kako bi se hebrejski moglo razumjeti: Pođi sam za sebe. Budi stranac u svijetu, da bi mogao jasno vidjeti. Budi lutalica da bi mogao naći neko mjesto za odmor. Pođi u pustinju u u kojoj si ti ovisan o samome sebi.
            Za Abrahama je ovaj poziv Božji bio početak jednog korizmenog vremena, koje i za nas želi biti vrijeme u kojem polazimo da budemo sami, kad bismo trebali imati malo vremena za se povući daleko od svagdašnjice, od starih navika i veza, daleko od onog naviknutog i ugodnog. To čine danas mnogi ljudi, pa čak i oni koji sebe ne gledaju kao vjernike i kršćane.
Motor koji pokreće Abrahama
            Čitanje iz Starog zavjeta ima i jednu drugu, bitnu dimenziju. Ne zaboravlja onoga koji potiče Abrahama na pokret, koji je motor u Abrahamovom pokretu, koji ga stavlja u pokret i koji mu obećava budućnost.
            Ako uzmemo ovo prvo čitanje druge korizmene nedjelje ne možemo, a da i mi ne reknemo: korizmeno vrijeme bi za nas bilo vrijeme u kojem se oslanjamo na Božju riječ – sa svim našim prolaznostima i prošlošću i budućnošću ili kako je to za Abrahama značilo: s generacijama prije nas i generacijama poslije nas. Mjesto reza je svaki pojedini čovjek, svaki kojemu Bog govori. Onaj koji je sposoban odgovoriti Bogu. Oba su spremna jedan za drugoga: Abraham je otvoren za volju Božju, a Bog otvara Abrahamu budućnost.
Oslonac
            A onda će iz nepoznanice postati poznato, a iz beznadnosti sigurnost. Jer odlazak i pokret se ne događaju neosnovano, nego se temelje na neraskidivom odnosu s Bogom u čvrstom povjerenju u njegovo vodstvo i na tome da Bog čvrsto stoji uz svoju riječ, riječ blagoslova.
            Kad otac ili majka šalju dijete prvi put u kupovinu, dijete zna da mu roditelji vjeruju i iz toga očekuje da se oni za njega brinu. I dijete zna da sada kada ide svojim putem, uz njega stoji čovjek, koji ga je na taj put poslao. Tako želi i Bog s ljudima.
            O kad bismo mi, u svim našim velikim i malim doživljajima puta, uvijek i ponovo osjećali onoga koji nas je pozvao u život i u pokret i da on ima velike i prekrasne stvari u planu s nama i s našim životom. Poput Abrahama trebali bismo i mi povjerovati u Božje obećanje: Bit ćeš blagoslov. Amen
6.
Abrahamova vjera
Gospodin reče Abrahamu: «Pođi iz svoje zemlje, od svoje rodbine, iz svojeg očinskog doma, u zemlju koju ću ti pokazati.» (Post 12,1)
Abrahamova povijest počima izvanrednom, kratkom rečenicom: „Tada reče Bog Abrahamu:“ A mi bismo htjeli još mnogo toga znati: Je li Abraham prije poznavao Boga, kako mu je Bog govorio? U snu? U nekoj viziji? Ili jednostavno tako da mu je položio misao u srce? Pripovjedača to, ama baš ništa, ne zanima. Njemu je važno jedno: «Bog reče Abrahamu»
            Iz toga izlazi prvi preduvjet Abrahamove vjere: Na početku stoji Božji govor. Drugačije rečeno: kad Bog ne bi ništa govorio, čovjek ne bi mogao ništa vjerovati. Vjera je dakle ODGOVOR. Ova činjenica je vrlo važna, jer nas jezik (govor) može zavesti. Čovjek bi mogao vjerovati – tako mi mislimo – a da nitko ništa nije govorio. Tako npr. ako netko nešto promisli i drži da je tako, u hrvatskom jeziku kažemo «vjerujemo» Tako isto kažemo da vjeruje onaj koji kaže da malo dublje misli i dođe razmišljanjem do malo višeg bića. U hebrejskoj riječi za vjerovanje je takva mogućnost isključena. Kao što nitko ne može prije odgovoriti, a da prije nije bio pitan, tako i nitko ne može «vjerovati» ako prije od Boga nije primio riječ. I zato izvještaj počima sa: «Tada progovori Bog Abrahamu.»
            I što mu je Bog rekao? « Otiđi – iz svoje zemlje, svoga roda, svoje obitelji u zemlju koju ću ti pokazati.» Ako smo očekivali nešto izvanredno, onda smo razočarani. Bog mu ne otkriva nikakve tajne. Sigurno, Bog je to mogao učiniti, kasnije je to učinio. Ali sada ovdje na početku vjere on to ne čini.
            To znači da otkrivanje nekih tajni u biti ne spada na vjeru. Ova kratka rečenica koju Abraham sluša, opominje i nas da budemo i mi pažljivi.
            Bog šalje Abrahama na put u zemlju koju će mu on sam pokazati, a to znači da će sam Bog ići s njim. Tako se Bog objavljuje kao vođa koji pokazuje put. To se vrlo dobro uklapa u Abrahamovu situaciju, jer je za njega od velike važnosti naći pravi put. Može li on poželjeti nešto bolje nego da mu sam Bog pokaže pravi put?
            Često puta se opisuje Boga Staroga zavjeta kao Boga koji traži poslušnost. Ovdje, na početku vjere, Bog se pojavljuje kao vođa koji ljudima pokazuje put. Tema o «Božjem vodstvu» povlači se kroz čitavu Bibliju. Pa i u kasnijem židovstvu religija se jednostavno naziva «Put». Bog se nudi kao vođa.
            Ovaj izraz se može vrlo krivo razumjeti, jer Bog ne stoji na nekoj tržnici i govori: »Tko želi ići sa mnom» On ne daje neobavezne ponude. On govori «idi». Na ovom vođi je nešto čemu se ne može oduprijeti. On pozna, sasvim dobro, put, ima čvrsti plan, ne ljulja se, nije bespomoćan kao neki nomad koji često ne zna kamo mora ići. To mu daje autoritet. Tako, u toj kratkoj rečenici leži nešto prisiljavajuće, nešto što budi povjerenje, nešto što osvjedočuje, nešto što uklanja razočaranje i stare rane. A koji je to put kojega Bog pokazuje?
            «Idi iz svoga roda i svoje obitelji». Abrahamov rod je bio uvijek na putu, oni su upravo tada bili u sjevernoj Siriji, ali tu su bili stranci. Zato nije bilo baš jako teško napustiti tu zemlju. Ali ostaviti svoj rod, za Abrahama je bilo vrlo teško. To je značilo, za stare narode, živjeti u smrtnoj opasnosti,. Da bi čovjek potpuno to razumio trebao bi razumjeti stari socijalni red koji se zadržao do danas kod plemena beduina.
            U pustinji se događalo malo ubojstava. Ako je netko nekoga ubio, morao je daleko bježati. jer bi čitavo pleme ubijenoga ustalo i tražilo ubojicu i ne bi mirovali dok ga ne bi ubili. Zato se svatko klonio nekoga ubiti, jer bi odmah imao posla s cijelim plemenom. Pojedinac je bio toliko jak koliko je bilo jako njegovo pleme. Ali teško pojedincu i samcu. Svatko ga može napasti. On je slobodan poput ptice. I što više ima, tim više je u opasnosti. I baš to Bog zahtijeva od Abrahama. On mora ostaviti svoj rod. To je za Abrahama bilo nešto neočekivano. Tako se isprepliću Božje obznane i njegovi računi i planovi.
            Tome treba dodati da taj put traži od njega potpuno zauzimanje. To nije bio skok na sljedeći put, on je morao cijeli svoj život usmjeriti na taj put. I nije mogao računati na povratak nakon nekog vremena rizika i puta, da se mirno opruži uz oganj i računa na zaštitu drugih. Za njega nije bilo povratka. Kad je spakirao svog magarca i uputio se na put prema zapadu, to je bila odluka njegova života..
            On je trebao napustiti svoj rod, a ipak sam nije mogao živjeti. Zato mu Bog nudi zajedništvo s njim. Abraham je, tako reći, trebao pripadati Božjoj obitelji. On će biti jak kao Bog, jer se Bog očitovao da će biti s njim solidaran. Bog se vezuje na Abrahama. On želi s njim ići i nikad ga ne napustiti na svim njegovim putovima.
            To je jedno, ali ne i jedino obećanje.
Do sada je Božji govor bio strog, skoro zastrašujući. Neka tajnovita moć vuče Abrahama iz njegove sigurnosti. Ta sila nešto s njim planira. A što mu to prvotno obećava: »Tada Bog Abrahamu: Učinit ću od tebe velik narod i blagoslovit ću te. Tvoje ime ću učinit velikim. Bit će blagoslov, blagoslivljat ću one koji tebe budu blagoslivljali, a prokleti one koji tebe budu proklinjali. « A tada je glas govorio tješeći obećavajući:
            «Blagoslovit ću te» U toj riječi je sve drugo sadržano: obećanje brojnog nasljedstva, zemlje, slave, sreće. Bog obećava Abrahamu spasenje. Spasenje jednom rečenicom: »U tebi će se blagosloviti sva plemena na zemlji.» To znači svi će narodi govoriti: »O kad bi nama bilo tako dobro kao Abrahamu.
            «I tada Abraham krene na put». Nije otišao, jer je poslušao, nego jer se povjerio. Oslonio se na Boga i uzeo ga za svoga vođu. To nikako nije po sebi razumljivo. Božja se ponuda ne može prije isprobati. Abraham ne može sjesti i predvidjeti svoje izglede. On čak i ne zna kamo ide. Ne može se osigurati ni informacijama. Za njega postoji samo jedna mogućnost - kasnije ispitivati ponudu kada sve prođe. I samo kad on bude taj put uistinu prošao, vidjet će da ga vodi k sreći. Samo kad se oslobodi vlastite sigurnosti, vidjet će kako je živjeti u savezu s Bogom.
            Abraham je prevladao sve nesigurnosti, jer je uvjeren i znade da se na Boga može osloniti. Hebrejska riječ vjerovati znači:»osloniti se na», «učvrstiti se u», «čvrsto se držati». Abraham je uvjeren da se ni na koga i ništa ne može tako čvrsto osloniti kao na Boga. To znači on vjeruje. Ne može riječ Božju provjeravati, ali osjeća da je prema Bogu, usprkos svih računa i nepovjerenja, malen. Zato se čvrsto veže na Boga da se više nikad ne može odriješiti.
            Isto tako ovdje moramo uzeti u obzir da riječ vjerovati u hebrejskom jeziku ima isti korijen kao i izraz «dijete koje se nosi» i «odrasli koji obuhvaća dijete». Drugim riječima, čovjek koji vjeruje je kao dijete koje pušta da ga otac nosi. Što je put opasniji, to se čvršće «drži oca». I ako bi otac trčao k ponoru, neće se odlijepiti od njega, nego će se čvrsto uz njega priljubiti, usprkos velikom strahu. Dijete zna: za ništa i nikoga se ne može tako čvrsto uhvatiti kao za oca. Gdje je Otac, tu je moj spas.
            Je li ova Abrahamova vjera i naša vjera? Ne, mi ne trebamo krenuti prema Kananu, mi ne trebamo održavati Mojsijev zakon, mi ne očekujemo naše spasenje u velikom broju magaraca i ovaca. Niti se nadamo da će od nas postati velik narod.
            Ali, poput Abrahama i mi smo primili riječ Božju i mi se moramo, poput njega, postaviti prema toj riječi. Jer Bog koji nama govori je isti Bog koji je govorio i Abrahamu. I nas želi povesti putem – kojega mi nismo izabrali i koji izgleda tako nesiguran i zahtijeva sve naše sile. I nama je Bog obećao stupiti s nama u zajedništvo i našu stvar učiniti svojom stvari. I nama je obećao da ćemo naći spasenje. I mi ćemo taj spas naći tek kad dođemo na kraj puta – kad prijeđemo cijeli put.
            I ako mi biramo Boga kao vođu i ako se na njega čvrsto oslanjamo – a mnoge stvari i osobe će nas od toga odvraćati – tada mi vjerujemo poput Abrahama. Tada je i nama Abraham praotac vjere.