ove se godine izostavlja 13. nedjelja kroz godinu

Propovijed:

Danas, istovremeno, slavimo dva apostola.

Najprije ovog galilejskog ribara, vrlo naglog, temperamentnog, kojemu je srce bilo na jeziku, a koji je bio ponekad i tako slab da je zatajio Isusa. Spadao je u uži krug Isusovih pratilaca, a bio je i prvi koji je Isusa priznao Sinom Božjim. On je onaj koga je Isus postavio temeljem i stijenom Crkve. On je onaj koji je iskrenog srca mogao reći: „Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te volim.“

Slavimo istovremeno dvojicu apostola, uz Petra i Pavla.

                Pavao, židovski teolog iz dobre kuće i obitelji. Vrlo mudra glava. Vrlo jak karakter i čvrste volje. Kako je revno je želio uništiti kršćane, isto tako je, nakon obraćenja, neumorno naviještao Krista. Borio se za Krista, a da ga tjelesno nikada nije susreo. Naviještao je poganima Radosnu vijest. Bio je najznačajniji teolog mlade zajednice. On je za sebe mogao reći ono što mu je Bog obećao: „Dovoljna ti je moja milost.“

Danas slavimo dva apostola

                Petra i Pavla koji su bili potpuno različiti. Potpuno drukčijeg podrijetla, različitih karaktera, a ipak ih povezuje nešto zajedničko. Živjeli su svoj život za Krista, dali su život za Krista: Petar razapet na križ, glavom dolje, jer se nije smatrao dostojnim umrijeti kao njegov učitelj. Pavlu je mačem bila odrubljena glava. Obojica su ubijeni u Rimu, čini se iste godine, 67. poslije Krista.

A sada pokušajmo povezati ono što nismo nikada mislili:

Petar, s crkvom sv. Petra i Vatikanom – predstavlja sveopću Crkvu.

Pavao, s crkvom sv. Pavla izvan zidina – predstavlja biskupije na cijelom svijetu na čelu kojih stoji mjesni biskup.

Pastir opće Crkve i pastiri mjesnih Crkava su međusobno usko povezani. A obojica, i Petar i Pavao, su svjedočili za jednu istinu.

Obojica su dali svoj život u Rimu kao svjedočanstvo za Radosnu vijest. Rim je bio središte tadašnjeg svijeta, tako i biskupi svjedoče danas po cijelom svijetu.

Papa predstavlja sveopću Crkvu, on naviješta Kristov nauk cijelome svijetu.

Biskup je mjesni pastir. On vodi i poučava vjernike jedne biskupije. On je mjesni biskup.

Oni nisu jedan protiv ili mimo drugoga, nego su usko povezani i međusobno surađuju. Obojica su potrebna i kad bi jedan nedostajao, Crkva bi bila manjkava.

Dobro se sada upitati koliko smo svjesni ove činjenice. Najprije da pripadamo općoj Crkvi, a s druge strane, pripadamo i mjesnoj Crkvi - biskupiji. Koliko je ta svijest u nama jaka?

Crkva je sveopća i zato je papa da se brine za sveopće naviještanje vjere u svijetu, da se propovijeda i vjeruje jedan Krist.

Mjesna Crkva – biskupija, nju predstavlja biskup. Njegova posebna služba je da u različitim potrebama, okolnostima i tradicijama čuva da se mjesna Crkva ne izgubi u sveopćoj Crkvi.

Sveopća Crkva, biskupija – naša biskupija. Papa – biskup su jedinstvo u Kristu – jedinstvo za Krista.

Molimo danas za našega papu, za sveopću Crkvu, molimo za našu biskupiju i našeg biskupa, molimo za jedinstvo u Crkvi, ali i jedinstvo među nama . Amen

2.

1. Petar koji govori da

 

                Oni koji govore da, ne uživaju dobar glas. Slove za nekritične i prerevne. Onaj tko potvrđuje izgleda da nije izgradio svoje vlastito mišljenje, nego onaj koji se protivi. Ako nešto vrijedi tako sigurno kao amen u Crkvi, onda je ta predrasuda povezana s tezom da se u Crkvi svemu i svačemu govori da i amen. I u stvari su refleksi u katoličkoj liturgiji tako sigurni da kad netko rekne: „ koji živi i kraljuje u vijeke vjekova“, automatski slijedi amen.

                Ali oni koji govore da, najprije mogu biti ljudi koji se dadu oduševiti: oni koji su malo prebrzi, ali ne spadaju u one koji na sve imaju nešto prigovoriti. Vječni nezadovoljnici koji nešto prigovaraju su nam dobro poznati.

                Sigurno da apostol Petar ovima svakako ne pripada. Ni o jednom drugom apostolu se, u evanđeljima, toliko ne govori kao o Petru. Po tome možemo o Petru izgraditi ispravnu sliku da je Petar bio jedan koji se dao oduševljavati i da se od njega očekivalo da surađuje. Možda je nastupao kao glasnogovornik apostola, kao u današnjem evanđelju kad je on na Isusovo pitanje što kažu ljudi tko je Sin čovječji, pun oduševljenja, odgovorio:“ Ti si Mesija, sin živoga Boga.“ Gdje se drugi malo nećkaju, tu je Petar sasvim jasno i neustrašivo prvi u ispovijedanju vjere. I stoji uz ono što je rekao.

2. Mesijanska vjeroispovijest

Isus postavlja dva pitanja u današnjem evanđelju. On pita što govore ljudi tko je on – dakle što ljudi drže o njemu. I dobiva seriju odgovora. Jedni ga drže za ovo, drugi za ono. Čini se da svatko ima spremljenu svoju teoriju. I nije ništa više od teorije kod ljudi koji su Isusa onako površno upoznali kad ih se pita za njihovo mišljenje.

                Svatko ima svoje mišljenje, svatko misli da nešto zna. A zbilja su smiješne teorije što sve ljudi znaju o Isusu. To su predrasude iz daljine. One vrijede i danas. Svatko misli da pozna Isusa, svatko misli da ima pravo o Isusu govoriti, a sve je samo puka teorija iz sigurne udaljenosti. Petar je ovdje drugi tip.

                Isus postavlja i drugo pitanje:“ A vi što vi kažete tko sam ja?“ Vi koji niste ostali u nekoj udaljenosti, nego ste zajedno sa mnom krenuli mojim putem. Što govorite tko sam ja? Za koga me vi držite? Zovete se mojim učenicima, ostavili ste svoje kuće, svoju sigurnost zbog jedne puste teorije? Možda je i sam Petar bio zaprepašten svojim odgovorom. „Ti si Mesija, sin živoga Boga.“ Kad je Petar to izgovorio, spoznao je da je on s tim Isusom na poseban način povezan. Njegov da ovoj ispovijedi značio je da se i sam uključio u to.

                Petar je prebrz s odgovorom da. To ne znači da on ne misli ozbiljno. No, on mora bolno učiti da taj da mora proći kroz jedan bolni ne. Jer ovo da je rečeno Bogu kojemu je Petar bio sasvim blizu u Isusu Kristu i taj da znači i jedan ne prema svemu onom što se protivi Bogu.

3. I ono da i ono ne

                               Na kraju ovog odsjeka stoji da je Isus tražio od učenika da nikome ne kazuju da je on Mesija. Još nije vrijeme javno i glasno kazati pred svima ono što je Petar rekao u svoje ime i ime učenika. Još bi se ovo da moglo promijeniti. Moglo bi se promijeniti u aroganciju, kojom se smatra da netko smatra Boga svojim i da je s njim sklopio savez. Ovaj da još nije sasvim jasno postavljen.

                To je lekcija koju Petar mora naučiti: da živi Bog koji je u Isusu prisutan, nije prikladan da ga se upregne u svoje vlastite ideje ili predstavi kao vlastiti posjed. Jer ne želi prihvatiti ono što će Isus, odmah nakon ovoga, najaviti, a to je da ide u Jeruzalem da tamo trpi i bude ubijen, on se suprotstavlja Isusu i želi ga odvratiti od toga puta.

                Ovim suprotstavljanjem bolnom Isusovom putu Petar jasno pokazuje da bi on rado izbjegao takav put koji je, ipak, povezan s radosnim da. Ako se oslanja na Boga, mora se oprostiti od slike Boga koja ga predstavlja kao nekoga koji mora nestati s puta ako se protivi mojim planovima. Petar, Crkva, svaki od nas u sebi nosi ovu proturječnost. Da Bogu uvijek sadrži jedan ne prema dijelu nas samih. Ovaj da pokazuje da smo mi tek na putu. Petar će to bolno učiti kad napusti Isusa i kad ga zataji u trenutcima suđenja. Tek će ga suze nad njegovim propustom učiniti dostojnim da bude temeljna stijena Crkve.