17. nedjelja kroz godinu A – 2014.

Tekst iz spisa sv. Ireneja
 
Čovječe, djelo si Božje.Očekuj ruku svoga Umjetnika koji sve čini u pravo vrijeme. Prinesi mu nježno i spremno srce i sačuvaj oblik kojega ti je dao. Budi spreman na oblikovanje da ne otvrdneš i ne izgubiš fini trag njegovih prstiju.
Ako u sebi sačuvaš otisak njegovih prstiju, popet ćeš se do savršenstva.
Teilhard de Chardin
 
Da bi se stvarno moglo sudjelovati na struji života, mora se pripadati ovoj struji... Čovjek može samo među ljudima izoštriti sluh...
Pet sloboda
•          sloboda vidjeti i čuti ono što se tu nalazi sada,a ne što bi moglo biti, što je bilo ili što će biti.
•          sloboda govoriti ono što stvarno mislim i osjećam, a ne ono što bi se od mene očekivalo.
•          sloboda jasno stajati uz osjećaje, a ne uz nešto drugo kao zamjenu
•          sloboda moliti za ono što stvarno trebam, a ne kao da bih stalno čekao dozvolu
•          sloboda ulaziti u rizike, umjesto okretati se prema sigurnome, i uvijek pokušavati novo.      
                                                                                                         Virginia Satir
Na zemlji, a biti u nebu
 
Iako ne možemo potpuno shvatiti
povijesnu pozadinu ovih triju
usporedbi o kraljevstvu nebeskom,
one nam daju prvo uputstvo
kako po vjeri doći do životne sreće
koja nam je već na zemlji darovana.
Tko želi biti sretan,
mora kupiti sve, «cijelo polje»!
Najprije mora biti spreman «kopati»
mučiti se,
životne zadaće jednostavno ispuniti,
a da se stalno ne pita: Što mi to donosi ?
Nekad, nekako, bilo gdje dolazi
potpuno neočekivano
iznenađenje, trenuci sreće
u kojima se osjećam kao »u nebu»,
a ipak pravu sreću ne mogu kupiti,
da bih je posjedovao.
Moram mnogo kupiti da bih bio sretan
i bit će užasno
ako samu sreću želim imati
ili ako od posjedovanja očekujem sreću.
I pravi je besmisao!
Sreću mogu tek onda imati
kad se odreknem svega što imam i što posjedujem.
S nekim se mogu vjenčati,
ali ne i sa srećom.
Svaki čovjek je blago,
ali samo zakopano u polju.
I ja sam blago zakopano u polju
i moram kod sebe samoga
mnogo kupiti
da bih bio sretan.
Onaj tko ne može «dopustiti da se na njega sjedne»,
tko hoće uvijek imati pravo
i biti savršen,
čini sebe i druge nesretnima.
Najvrjednije i konačna sreća je ljubav,
biti voljen i voljeti.
Dosegao sam nebo na zemlji
sa spoznajom
da mogu biti bezuvjetno i naizgubivo voljen.
Za ovu svijest isplati se
odreći se svega ostalog.
Ne samo da nas Evanđelje,
nego i iskustvo svih ljudi uči
da se sreća može dostići
samo odricanjem i napuštanjem.
«Nebo na zemlji» dolazi iz neba
a nikako sa zemlje.
Zemaljski dar sreće
se ne smije zamijeniti sa samom srećom.
Bilo polje ili dragulj –
mjesto moje sreće je moj život.
Blago ili biser mogu dobiti
samo ako reknem da vlastitom životu – onakvom kakav jest.
I da se bude sretan na ovoj zemlji
mora se svemu biti bliz
kako prirodi,
tako i svim tipovima ljudi
i s njima treba moći živjeti.
Jer Bog ljubi i «hvata»
sve ljude, zločeste i one «već pravedne».
Pravedni su kod Boga svi ljudi
koji su došli do opraštajuće ljubavi,
a zli su oni
koji još nisu spremni za oproštenje.
Vatra je znak
za promjenjujućuenergiju Božje ljubavi.
Za pravedne je Bog ostvarenje
njihovih čežnji,
dovršenje neba
koje je počelo na zemlji.
Za zle je isti sveopraštajući Bog pakao,
jer se oni mogu samo ljutiti
zbog toga Boga
i «jaukati i škripati zubima».
I ako se zli na sudnjem danu promjene
i postanu milosrdni
za njih je Božji oganj čistilišna muka.
A ako se ne promjene i ostanu nemilosrdni,
onda je za njih Božji plamen pakao.
Gospodine, daj mi čežnju,
za pravom istinskom srećom
i daj mi snage da sve kupim
i sve prodam
što je potrebno da budem sretan!      
                                    Elmar Gruber Sonntagsgedanken
Molitva
 
Gospodine,
Ti znaš bolje nego ja da svakog dana starim
i da ću jednog dana biti star.
Očuvaj me od pomisli
da moram u svakoj prigodi i u svakoj temi nešto reći.
Oslobodi me velike napasti,
da pokušavam uređivati stvari drugih.
Nauči me da razmišljam (ali ne i mudrijašim),
da bude spreman pomoći (ali ne diktatorski).
Zbog moje prikupljene mudrosti
izgleda mi da je šteta da je ne predam dalje –
ali ti, Gospodine, razumiješ da želim zadržati nekoliko prijatelja.
Nauči me šutjeti o mojim bolestima i tegobama.
A one se umnožavaju i želja da o njima govorim, iz godine u godinu, raste.
Nemam hrabrosti moliti da rado slušam o bolestima i poteškoćama drugih,
nauči me da ih strpljivo podnosim.
Ne pokušavam moliti za bolje pamćenje –
nego malo više osjetljivosti i malo manje određenosti
ako moje misli ne odgovaraju drugima.
Očuvaj me da budem dostojan ljubavi.
Ne želim baš biti neki svetac,
ali biti neki stari svadljivac je vrhunac đavcolskog djela.
Nauči me da u drugim ljudima otkrijem neočekivane talente,
i daj mi, o Gospodine, lijep dar, da o njima govorim.
Autor nepoznat, engleskog porijekla
Daj nam tvoga daha
Gospodine, daj nam tvoga daha, da ne ostanemo bez daha na putu, da bi naša pluća bila puna zraka i života.
Pomozi nam da bismo u jutro krenuli, ne gledajući nazad i ne obazirući se na poteškoće i tegobe dana.
Daj nam zraka da bismo mogli sve što ljudi od nas očekuju, a i ti, stvarno ispuniti.
Daj nam nadu i u oluji i poplavi, jer si tu i u tebe se uzdamo. Tako nosimo u sebi sva nadanja ljudi, ali i sve njihove muke, danas i uvijek.
Daj nam daha da se ponovo nadamo, kao da bi život danas počimao.
Daj nam daha, tvoga daha koji od Oca izlazi, tvoga Duha, koji puše onamo gdje hoće, u kiši ili vjetru ili laganom dašku kojim nas pozivaš da slijedimo tvoje duhovne letove.
Daj nam tvoga zraka, za molitvu iz dubine, molitvu koji nam ti udahnjuješ, koja će iz nas ustati nakon tvog povratka i koja nas zove u slavu, koja u sebi čezne za punoćom Gospodnjom.  
kardinal Leon-Joseph Suenens
 
Nađi jedno lice
Neka te Gospodin blagoslovi! Neka ispuni noge tvoje plesom, pleća tvoja snagom. Neka ispuni srce tvoje nježnošću, a oči tvoje smješkom. Neka ispuni uši tvoje muzikom, a nosnice tvoje mirisima. Ispunio tvoja usta pjesmom, a srce radošću. Neka ti uvijek iznova podari milost pustinje, tišinu – svježe vode i novu nadu. Dao nam svima uvijek novu snagu da nadi dajemo novo lice.          
Molitva iz Konga.
Slobodno srce
 
Tko ima slobodno srce
za ljubiti Boga i bližnjega
u sebi i oko sebe
već izgrađuje
kraljevstvo Božje.  
                          Kardinal Arns, Mit der Augen dr Liebe gesehen
 
Što traže
Ljudi traže čovjeka,
s kim se mogu razgovarati,
a nalaze samo znatiželjnog
reportera.
Drugi traže vođu
i našli su zavedene.
Ovi traže hridinu,
a našli su samo šljunak.
Neki traže junake,
a našli su kukavice.
Mnogi traže u drugima
ono što leži u njima samima.    
                                 Martin Gutl, Ich begann zu suchen.
Iz čistoga srca
Stari su uređivali,
da bi kraljevstvo uredili,
najprije vlastitu zemlju.
Da bi vlastitu zemlju uredili,
uredili su najprije
vlastite obitelji.
Da bi održali red u obitelji,
izgrađivali su
sami sebe.
Da bi izgradili sebe,
čistili su najprije
svoje vlastito srce.
Da bi očistili svoje srce,
težili su postati
čisti u mislima.
I jer su im bile
misli i srce čisti,
bili su sami zadovoljni,
a obitelji sređene,
zemljom su pravedno upravljali
i kraljevstvo je bilo mirno
i sretno.           King –Fu- Tse
Ispunio si mi ruke
Tvoj sam sin, koji na zemlji s mukom živi svoj život.
Ispunio si mi ruke bojom i kistovima.
I ne znam kako bih te oslikao.
Trebam li slikati svoje srce, nebo,
zemlju,osvijetljene gradove, ljude,
 
****
Isusova prisutnost je prisutnost njega živoga – ali ne tako da bih ja naprezao svoju maštu da ga posadašnjim, da bih ga predstavio živog, pred očima, preko povijesnih razdaljina. Isus me susreće živ i posredstvom govora Evanđelja – dakle posredno – odrazuje se u očima, slušam ga ušima, preko jezika i onih koji su to pisali.
           Znam da ne mogu susresti «povijesnog» Isusa, nego susrećem njegovu «prikazu» koja živi i svjetli u evanđeljima. Ovo kritičko promatranje ne pada u slabost, nego zašuti kad mi Isus iz Evanđelja govori. Tada slušam i vidim njega. Slušam njegovu blagosvijest,koja me zahvaća do bitka u meni i koji me zove da ga slijedim na njegovom putu, na putu odricanja vlastite slobode, kao da bi ona bila moj život, koja mi otežava taj put. I predosjećam tu slavnu slobodu, koju on dok je zahtijeva, ujedno i omogućuje. I gledam ga kako postupa s ljudima, ozdravljajući slijepe i gubave, slušam ga u razgovoru s učenicima, u diskusiji s protivnicima, gledam ga u Maslinskom vrtu, slušam ga kako stenje, gledam ga na križu, slušam smrtni krik.
   Fridolin Stier:Vielleicht ist irgendwo Tag
 
Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima
 
(Prvo čitanje (1 Kr 3,5.7-12)
Molitva za sposobnost upravljanja koju je Salomon uputio Bogu u jednom snu, spada sigurno u najpoznatije i najizražajnije svjedočanstvo kojeg nam je prenijela Prva knjiga kraljeva iz Salomonove tradicije. Bez sumnje da je to povezano i s izrazom „srce koje sluša“ („pronicavo srce“) koje prožima ovaj izvještaj svojom jakom slikovitošću. Uostalom, ova formulacija dolazi jedini jedan put u SZ, i to na ovom mjestu. I zadivljujuće je da odgovor Božji ne osigurava samo ovo „srce koje sluša“ („pronicavo srce“), nego mu obećava i mudro i razumno srce (r 12). Drukčije nego u našem kulturnom krugu, srce se u biblijskom svijetu – kao i okolnih naroda – ne smatra samo simboličkim mjestom emocija, nego također i središnjim mjestom razuma i volje. „Srce koje sluša“ se susreće u egipatskim tekstovima i tu karakterizira čovjeka koji je otvoren za Boga i njegovu volju. Za druge je „srce koje sluša“ socijalna kvaliteta. Time se opisuje spremnost pažnje prema drugim ljudima i poštovanja njihovih potreba i zahtjeva. Biti pažljiv prema Bogu i prema ljudima znači imati odgovornost - koju Salomon moli od Boga. Ova dvostruka osjetljivost treba prožimati cijelo Salomonovo vladanje. Odgovor kojega pripovjedač stavlja u Božja usta, na ovom mjestu, ide korak dalje i uzima u obzir cijelo Salomonovo vladanje. Tek pažljivo slušanje stvara preduvjete da kralj može vladati mudrim i razumnim srcem. Ili, kako to govori odmah na početku (r 9) sposobnost „upravljanja tvojim narodom da zna razlikovati dobro od zla.“ Nekoliko redaka kasnije pripovijeda se pripovijest o salomonskoj presudi koja pokazuje upravo to - vladara s mudrim i razumnim srcem. Ako ovo „srce koje sluša“ nije odgojeno (izgrađeno), onda prema gledanju pripovjedača manjka mudrosti i razuma. Nedostatak ovih temeljnih kvaliteta (vrlina) prouzrokuje gubitak i rušenje smisla za opće dobro. „Srce čovjeka je zauzeto samim sobom“, opisuje jedan egipatski tekst iz onoga vremena, što s pogleda SZ označuje suprotno od slušajućeg , mudrog i razumnog srca, a time i čovjeka koji živi po volji Božjoj i ozbiljno shvaća svoju odgovornost za druge ljude.
Drugo čitanje ( Rim, 8,28 -30)
           Poput drugih kršćana (i Židova) svog vremena, i Pavao je živio u očekivanju skorog završetka onog vremena, a tako i patnje i progonstava kojima su bili izloženi vjernici no koje, ipak, ništa ne znače prema slavi i Božjem kraljevstvu koje dolazi. Drugo čitanje je vrlo dojmljiva potvrda kako Pavao, iz ove situacije, oblikuje „znamo“ r.-28. Cilj je jasan. Oni kojima piše ne smiju izgubiti hrabrost i iz njegovih riječi trebaju crpsti snagu za preživljavanje u ovim teškim životnim situacijama. Možemo samo zamišljati koliko i kako su teško trpjeli ljudi koje je Pavao imao pred očima, jer su željeli živjeti po vjeri. I možemo samo pretpostavljati koliki su od njih bili u situaciji da su počeli sumnjati u ono što je do sada nosilo njihov život kad su se u svom životu suočili sa stvarnošću smrti.
            Prema tome, odlomak daje prigodu i za pitanje: zastupa li Pavao u r.28 zaista naivni, iz tradicionalne mudrosti preuzeti stav, koji je već kritiziran (Kohelet – Job) - međuovisnost čin-posljedice? I zar redci ne proizvode opasnu nauku o predodređenju (predestinaciji) koja npr. isključuje nekršćane iz spasenja? Treba naglasiti da Pavao tradicionalnu poslovicu : „Onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro“ zamjenjuje formulacijom „onima koji su pozvani po naumu Božjem“ i time jasno pokazuje da nije ljudska zasluga (dakle veličina i intenzitet ljubavi prema Bogu), nego je samo Božje djelovanje ono koje će sve konačno pretvoriti u dobro. Primjećuje se i drugo: odriče se ekskluzivnog „mi“ i „ja“ i tako ne isključuje neke određene grupe. Božja naklonost nije određena za neku grupu ili grupaciju. Za sve koji se otvaraju Bogu, Bog sve okreće na dobro. To je velika nada koju je Pavao naglasio primateljima pisma. Konačno, on želi dati veliki poticaj da se sve okrene prema Bogu i da se otvore za njegovo spasiteljsko djelovanje – pa i ako stvarnosti vašeg konkretnog života drukčije pokazuju. Ovdje su dodirne točke drugog čitanja sa starozavjetnim čitanjem iz 1. Kr. I ono govori, u tom smislu, da svoj životni plan treba osloniti na otvorenost prema Božjoj blizini i biti pažljiv za njega.
Evanđelje (Mt 13, 44-52)
           
            Odlomkom koji nam se danas daje završava veliko poglavlje prispodobi u Matejevu evanđelju (Mt 13), u kojemu je evanđelist iznio sedam Isusovih prispodoba koje govore o kraljevstvu Božjem. Ovim prispodobama Isus želi pokazati kako je s Kraljevstvom nebeskim. Za njegovo slušateljstvo su ove prispodobe važne, jer se u tadašnjem židovstvu pojavljuju određene slike i povezuju s pojmom Božjeg kraljevstva. Prispodobe tumače kakva je razlika između Isusovog poimanja kraljevstva Božjeg i poimanja njegovih suvremenika.
           O jednom sretnom slučaju slušamo u prispodobi o blagu na njivi, kao i o dragocjenom biseru. Čovjek na njivi (najamnik) i trgovac nalaze nešto, za svoju situaciju, izvanredno i jedinstveno. Investiraju sve da bi postali vlasnici onoga što su pronašli. Najamnik kupuje njivu, jer samo tako može biti siguran da može zadržati pronađeno blago. I zato je ponovno zakopao blago. I dragulj izgleda da je bio nešto posebno te je trgovac sve drugo rasprodao. Isto je tako, kaže Isus, s kraljevstvom Božjim: tu nema polovičnosti. Tko želi ući u Kraljevstvo, mora biti spreman odreći se svega drugoga. Sve ili ništa – to je poruka koja nikako ne može biti krivo shvaćena. I kao da sve to nije dovoljno, Isus priča i treću prispodobu, koja u svojoj jasnoći ne ostavlja ništa sumnjivog i nejasnog. Za ribare je vrijeme lova na moru. I mreža zahvaća korisne i nekorisne ribe. Tek na kopnu slijedi konačan izbor, dobre ribe se uzimaju, a loše bacaju. Dvostruka opomena, dvostruki poziv najprije poziv svim vjernicima i opet, sasvim jasno, takvim „ribarima ljudi“ koji već sada misle da oni trebaju vršiti službu anđela. Tako je neposredna želja da se uđe u kraljevstvo Božje, kojega nedjeljno evanđelje stavlja u središte i tome treba biti podloženo sve ostalo (pa i proučavanje sv. Pisma, usp. Mt 13, 51-52)
            Za propovijed su važna dva pravca. Jedan je mogućnost kako ova tri teksta upotrijebiti za život koji je usmjeren prema Bogu: starozavjetno čitanje – usmjerenje prema volji Božjoj, Pavao s puno nade i povjerenja u Božje DA, usprkos svim negativnim iskustvima života, stoji evanđeoska opomena „potpuno i sasvim“ se osloniti na ovog Boga i na njegovo kraljevstvo. Druga mogućnost je sastoji u tome „srce koje sluša“ staviti u središte, kao što to predlaže propovijed a).
 
Misno slavlje
 
Pozdrav: Gospodin koji nam daruje radost oproštenja, neka bude sa svima vama.
Uvod: Mnogi ljudimisle da je biti mlad nešto najljepše, No, to nije uvjerenje onih koji su sada stvarno mladi. Mnogim mladima izgleda važno ono što oni sada hoće i žele, o tome govori današnje čitanje. Mladi kralj Salomon misli na odgovornost za svoj narod, ne misli ni na autoritet, ni na vlast, nego na srce koje sluša. Srce je središte čovjeka u kojemu žive njegove najdublje čežnje. I u toj dubini mladi Salomon ne želi biti čovjek zapovijedanja, nego čovjek koji sluša, on želi biti pogođen u središte srca da bi odatle mogao mudro odlučivati. Tko sluša srcem, Bogu i svijetu je najbliži.
***
Uvod:
Molitva vjernika:
 
Bože naš Oče, tvoj Sin, vječna tvoja Riječ, postao je našim bratom u krilu Djevice Marije. On živi među nama da bi nam pokazao putove koji vode u život i prema sreći. Zato te molimo:
  • Budi, svojom snagom i mudrošću, bliz našem papi Franji da bi on mogao jačati i potvrđivati svoju braću i sestre na putu vjere, molimo te
  • Obdari sve koji rade u javnim poslovima snagom odlučivanja na dobro sviju i da rade na razumijevanju među ljudima, molimo te
  • Ojačaj u nama odgovornost koju imamo za drugoga, bilo u životu ili radu, u radosti i žalosti, u lijepim i ružnim trenutcima, molimo te
  • Zahvaljujemo ti na svemu i molimo tvoju dobrotu da nas i dalje obasiplješ svojim dobrima, ne po našoj zasluzi, već po svojoj dobroti, molimo te
  • Vodi naše pokojne u svoje kraljevstvo i daj da nađu ispunjenje svih čežnji, molimo te
Dobri Oče, za sve ovo te molimo po Gospodinu našemu, Isusu Kristu koji je uložio svoj život da mi pronađemo vječno zajedništvo s tobom i živimo u sve vijeke vjekova. Amen
 
Meditacija
 
Želim Gospodina slaviti!
Želim ga cijeloga života slaviti,
mom Bogu želim pjevati dokle god dišem.
Ne oslanjajte se na one koji imaju vlast i utjecaj.
Oni su samo ljudi i ne mogu vam pomoći.
Moraju umrijeti i u prah poći,
a s njima propadaju i njihovi planovi.
Kako je sretan svatko tko ima Boga za pomoćnika
i svoju nadu stavlja u njega,
svoga Boga.
Gospodin je stvorio cijeli svijet:
nebo i zemlju i more
sa svim stvorovima koji u njima žive.
Njegova vjernost je nepromjenjiva
Poniženima stvara pravdu
gladnima daje hranu,
oslobađa sužnjeve,
čini da slijepci vide,
podiže one koji zdvajaju
štiti goste i strane u zemlji,
brine se za siromašne i udovice.
Gospodin ljubi sve koji su mu vjerni,
ali mrsi planove nevjernima.
Gospodin je kralj za sve vijeke.
Iz psalma 146
Propovijed
a)
„Srce koje sluša“
 
Socijalna kompetencija
 
Najveće tržište rada u regiji: o tome pišu dnevne novine u svojim izdanjima za vikend. Za čovjeka koji traži posao, ovo može biti sasvim rasvjetljujuće ako bude, nekog jutra, čitao oglase za radna mjesta. Što traže danas poslodavci od nekog radnika ili radnice? Kakve se kompetencije traže? Tko po novinama lista ove ponude poslova, ili ih traži preko interneta, vrlo brzo će ustanoviti da se traže stručne kvalifikacije. I kod mnogih je iskustvo u poslu neizostavno. Do prije par godina, u svim zanimanjima, su se tražile i socijalne kompetencije: sposobnost za timski rad, zanimanje za ljude, sposobnost suosjećanja, ljubaznost prema strankama. Tako ili slično su glasili uvjeti koji su se nalazili u oglasima radnih mjesta. U društvu gdje su važni uspjesi, sve ove sposobnosti i danas postaju sve važnije. I možda vlada mišljenje da se ove kompetencije mogu izučiti, čak istrenirati. Čitave branše, treneri osobnosti od toga i žive. I naše škole trebaju doprinositi tome da učenici nauče ove socijalne kompetencije koje će im kasnije koristiti.
Kralj za ljude
 
            Kralj Salamon o kojemu je danas govor u prvom čitanju, sigurno se nije trebao takmičiti za svoj položaj. Kao sin Davidov nastupio je kao kralj nad Izraelom. Od tada je prošlo skoro 3000 godina. Mladi Salamon treba preuzeti, od svog oca, upravljanje nad cijelim kraljevstvom. Sigurno su ga na to pripravljali savjetnici i učitelji na kraljevskom dvoru – takva je bila opća praksa u to vrijeme. Sigurno je bio pripremljen za preuzimanje prijestolja nakon Davidove smrti. No, to će sve biti malo da bi, kao kralj, dobro i savršeno vladao. Što je zbilja važno i neizostavno u odgoju za kraljevsku službu? Na to daje odgovor današnje starozavjetno čitanje. I stavlja u središte pažnje upravo ono što bismo danas nazvali socijalnim kompetencijama.
            U biblijskom jeziku je to „srce koje sluša“, što je temeljni i neizbježni uvjet. Za ovo „srce koje sluša“ moli Salomon Boga u snu. Za Bibliju srce simbolizira središte čovjeka. Naše današnje gledanje na srce kao središte osjećaja – ima prekratak domet. Isto vrijedi i za razum i volju. Salamon je želio svaki dio svoga postojanja obuhvatiti jednim „srcem koje sluša“. Salamon je želio biti kralj koji je osjetljiv i pažljiv na sve što se oko njega događa. Salamon je htio biti kralj koji je osjetljiv za ljude koji su mu povjereni, kralj koji nije bezbrižno prolazio mimo onoga što ljude muči, što misle, čemu se nadaju. I tek onda donosi odluke kad je svjestan posljedica koje za sobom povlači njegovo postupanje. Mudrim i razboritim čovjekom naziva Biblija čovjeka koji tako postupa. Upravo to je ono što Bog, u snu, daje Salamonu, „mudro i razborito srce.“
Ideal i stvarnost
 
            Naravno da je ovdje opisan ideal. Koliko znamo iz povijesti Izraela, kralj Salamon nije uvijek odgovarao ovoj slici, često isto tako malo kao i njegov otac i njegovi nasljednici. A još manje tomu odgovaraju oni koji danas nama vladaju. Koliko puta smo mi, građani i građanke, vidjeli da naši političari usprkos svega negativnoga ne vide ono što ljude doista brine i što ih zanima. I što god se političari više učvršćuju, taj dojam raste. Pa zar se slično ne događa i u Crkvi? Kako to izgleda u našem bližem životnom okruženju? Na radnome mjestu? U obitelji? U našim međusobnim odnosima? Tko od nas ne pozna situacije razgovora kad ja čujem što mi partner govori, ali uopće ništa ne čujem ispravno, jer sam mislima negdje ili sam potpuno zabavljen nečim drugim? I tko od nas ne pozna takav gorak osjećaj da te nitko ne želi slušati i čuti? I tako svi mi osjećamo, u svagdanjem životu, kako je hitno potrebno, za dobre i uspješne odnose, jedno dobro slušanje puno poštovanja!
Zašto svi mi trebamo srce koje sluša?
 
Srce koje sluša“, kojega je Salamon molio od Boga je nešto što bi svatko od nas trebao, svakoga časa, moliti od Boga. Tako ja shvaćam poticaj koji mi daje današnje starozavjetno čitanje. Svi mi trebamo ovo „srce koje sluša“, jer je to vrlo potrebna kvaliteta, jer nam konkretno pomaže u našim višestrukim društvenim odnosima, jer nam pomaže da brižno i s puno pažnje postupamo s ljudima koje susrećemo ili koji su nam povjereni. Svi mi trebamo „srce koje sluša“ da bismo mogli donijeti ispravne odluke, odluke koje su usmjerene na dobrobit sviju.
 
1.
 
O Božjem planu spasenja
Rim 8, 28-30
 
Redci koji su se čitali vjernicima u Rimu i nama danas čine mi se malo zbunjujućima. Zbunjujućima, jer nam oni jasno donose što produbljuje vjeru u našem zbunjujućem vremenu. Vrlo je teška zadaća pravilno se ponašati u ovom zbunjujućem svijetu od kojega se jedva nešto dobra može osjetiti i doživjeti.
         Sjetimo se samo svega onoga što se, u zadnje vrijeme, događa. Kod nas i drugdje po svijetu, koliko nepravdi, koliko ubijenih, protjeranih! I sada čujemo Pavlove riječi: „Znamo da Bog sve okreće na dobro onima koji ga ljube!“ Što tada trebamo misliti? Da je Pavao bio slijep za svjetska zbivanja, da ni njegov svijet nije bio ništa ljepši nego naš današnji? Da je Pavao bio nekakav uvrnuti teolog, ideolog koji od nas traži da budemo slijepi za događaje svijeta? Nipošto, jer naše zbunjujuće misli su moguće ako ostavimo sa strane sve međuovisnosti iz kojih je uzeto današnje čitanje.
Poznavanje spasenja
Pavao pozna bijedu ovog svijeta. On govori o uzdisanju stvorenja koje leži u bolovima. No, u toj slici je jasno što Pavao vjeruje, tako čvrsto vjeruje da može reći: „Znamo“. Naša iskustva nisu posljednja. Na kraju cijelog tijeka povijesti i svijeta stoji otkupljenje iz svih nevolja, svako zlo će biti učinjeno nedjelotvornim.
            Pavao misli velike stvari o Bogu, stvoritelju neba i zemlje, a to znači da on misli o Bogu ono što je primjereno misliti o Božjoj veličini. On je u jedno siguran: Božji plan o svijetu je plan spasenja. On je uvjeren: Bog će ovaj svijet preokrenuti u novo stvorenje i promijenit će i čovjeka kao dio toga stvorenja, bit će drukčije preoblikovan.
            Ako uzmemo ovu temeljnu Pavlovu ideju, onda nam postaje jasno da dobro prema kojemu Bog vodi dobre, u prvom redu, nije ono dobro koje mi držimo dobrim za nas. To je ono što je za nas spasonosno. Pavao je jednom ispovjedio – priznao – da ga ništa ne može odvojiti od ljubavi Božje - nikakva nevolja, nikakva nesreća. Jer sve što je skriveno u Božjem planu sa svijetom i ljudima, kao i s pojedincima, je u konačnici spasonosno. Kako bi Bog mogao pripremiti plan nespasenja? Ono što mi trebamo učiniti jest, kako se to Pavao izjašnjava, ojačati slabost našeg duha. To je manjak kojega imamo u vjeri o Bogu, manjak da ga ljubimo tako kako to zahtijeva Stari zavjet, a što Isus izričito traži: ljubiti Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom.
Slika Sina Božjega i novo bratstvo
 
Pavao opravdava svoj optimizam s obzirom na spasenje svetih, onih koji ljube Boga, različitim izrazima koje donosi u raznim varijantama: Bog stoji uz ono što je stvorio, Bog je sve stvorio i svemu je dao dobar, konačan, spasenjski cilj. Bog želi i hoće sve preoblikovati. Novi oblik čovjeka treba biti na sliku njegova Sina.
         To su teške misli. O Isusu, Sinu Božjemu, kaže da je on slika nevidljivoga Boga. U njemu je tako jasno kako Bog stoji uz svijet i ljude. I mi trebamo postati slični ovoj slici Božjoj. Onda bi među ljudima mogao postojati novi oblik bratstva, bratstvo koje je drugačije od bratstva kojega opisuje Stari zavjet, onog Kaina i Abela. Naša povijest je sada obilježena bratstvom bratoubojstva. A slika Božja bi bila imati ono bratstvo koje postavljamo kao ideal u apelima za više ljudskosti.
Živjeti iz nade
 
Kao što nam to govori Pavao, njegovo je osvjedočenje ono što je postavljeno u temeljima Božjeg plana s nama. To je svjedočanstvo nade, koju on čvrsto nosi u sebi. Što Pavao naviješta je sigurna spoznaja dobrog završetka. Ono što Pavao očekuje je: svi se kršćani trebaju priključiti ovom znanju vjere da će se ostvariti spasonosno vodstvo Božje. Ostvariti ne znači neopažljivo i sakriveno nositi u sebi. Ostvariti znači: prihvatiti poruku i učiniti je životnom snagom vjere. Onda bi život svakog kršćanina mogao biti spasonosni znak za ljude u ovom zbunjujućem vremenu.
 
2.
 
U svakome leži zakopano blago
 
Isus reče mnoštvu:“Kraljevstvo je nebesko kao blago koje je zakopano u polju. Njega pronađe neki čovjek te ode i kupi onu njivu.» (Mt 13.44)
 
Ponekad pomislimo da su ljudi nekad bolje i lakše živjeli nego mi. Takve misli nam dođu i ako se vratimo iz drugih zemalja. A ipak su takve i slične misli jedno varanje. One previđaju da svugdje, u svim zemljama i u svim vremenima, postoje teški dani svagdašnjice. O tome nam može nešto reći i usporedba o zakopanom blagu.
            Isus je mogao, kao dijete, promatrati seljaka kako teškom mukom zasijava svoje polje. Pri tome je seljak morao orati kamenito tlo drvenim plugom, kojega su vukli volovi ili magarci. Možda je Isus doživio da je neki seljak, kod takvog rada, naišao na kakvo zakopano blago i zato je rekao usporedbu: Kraljevstvo je kao zakopano blago.
            Što se misli pod riječju polje? To je slika onog teritorija i područja gdje se odvija naš svagdanji život. Drugim riječima: Bog se skriva u kamenitom tlu našeg svagdašnjeg života. To nam govori da nas bježanje iz svagdašnjeg života neće približiti božanskom postojanju našeg bića, nego samo prihvaćanje teške svakodnevice i njeno produbljavanje. A kako se dolazi do produbljavanja ove svakodnevnice? Tri mala znaka bi nam mogla označiti put.
       Prvo: imati oči za mnoga sitna čuda svakodnevnice koja čekaju da ih upravo ti otkriješ. Svaki dan sa svojim novim buđenjima, svaka noć sa svime što se u njoj događa, svaka kaplja rose u kojoj se bljeska zraka izlazećeg sunca. Svaka vlat pšenice koja nosi teški klas, svaki list, svaki plod je čudo svakodnevnice u kojoj se krije Bog i kroz sve to nam govori. U ovome leži čitava tajna umjetnosti meditacije. Ovdje dobro dolazi Rilkeova riječ: »Ako ti tvoja svagdašnjica izgleda siromašnom, ne žali se na nju, žali se na samoga sebe što nisi dovoljno jak otkriti svo bogatstvo svagdašnjice.»
Iz ovoga izlazi ono drugo: pokušaj s ljubavlju postupati s mnoštvom sitnica koje čine tvoju svagdašnjicu, jer se veliko voli sakriti u malome. Kad je Michelangelo radio neki kip, priđe mu jedan posjetitelj i stane ga promatrati. Nakon nekog vremena vrati se taj opet. Imao je dojam da, kroz to vrijeme, umjetnik nije puno učinio. Ali mu Michelangelo odgovori: „Tu se varate, ovdje sam malo izravnao, ondje nešto oduzeo, onom pokretu dao sam malo života, usne učinio izražajnijima, onaj mišić pustio da se jače istakne.» „ Ali to su samo sitnice», reče posjetitelj. «Možda», odvrati Michelangelo, «ali ne zaboravite da sitnice čine savršenstvo, ali i to da savršenstvo nije neka sitnica». Prihvaćanje sitnica, koje nam daje svagdašnjica, s ljubavlju čini jedno savršenstvo života, a on je pun svjetla, pun nutarnjeg jedinstva, harmonije i ljepote.
           Ima i treći put koji vodi u dubinu bogatstva koje se krije u svagdašnjici. Možemo zamisliti kako se ljutio seljak koji je iznenada naišao na zapreku u zemlji. Možda je u početku i bio ljut, jer dalje nije mogao. Koliko puta smo se i mi razljutili, psovali kad smo plugom našeg života naišli na nepredviđenu zapreku. A možda se baš tu skrivao Bog na neočekivani način i možda upravo tu na nas čeka.
            Da je to tako može shvatiti samo onaj koji prihvaća sve ono što život donosi. Mislim, na primjer, na činjenicu da smo svakog dana sve stariji i da nas, jednoga dana, na ovom svijetu više neće biti. Moramo prihvatiti osamljenost ako nam je oduzeto sretno partnerstvo. Moramo prihvatiti sami sebe, iako nam se naša prolaznost ne sviđa, naše grijehe i mane koji će nam dolaziti pred oči kao naše moralne slabosti, moramo prihvatiti neizlječivu bolest koja će nas učiti brojiti naše dane. Samo će onaj, koji otkrije da se u svemu nalazi sakriveno blago, moći sve to prihvatiti.
            Pred neko vrijeme prikazane su tri osobe na britanskoj televiziji koje su, od liječnika saznali da su oboljeli od raka. I da im ostaje još malo života. Među njima je bila i jedna pedeset trogodišnja žena, domaćica i majka troje djece. Reče ona pred kamerama: »Od dana kad mi je najavljena smrt, molim dnevno Boga da bi mi dopustio malo duže živjeti. Sada se budim svako jutro s posebnim osjećajem da smijem još jednom vidjeti moju djecu, moj stan, sunce, ulice. Od sada sve gledam drugim očima. Poneki put idem ulicom i gledam svaka vrata, svaki ulaz. Sve te poglede zadržavam u sebi, tako jako kao da ih ne bih nikad željela ostaviti ili zaboraviti.»
            U izjavama i držanju ove žene vidi se nešto od nutarnje sreće koju ima onaj tko je otkrio nešto izvanredno, veliko, posebno ako mu je Bog postao živi posjed. A tada sve drugo odlazi u pozadinu. Tako se dogodilo i s duhovno bogatim ruskim piscem Rosanovim kada je našao Boga. Zapisao je: «Sada bih se mogao odreći talenata, literature, pa i budućnosti moga ja. Vrlo rado ću se odreći toga da sam viđen, cijenjen i poštovan. Sreće i zadovoljstva? To ne znam. Ali od sada se nikako ne bih mogao odreći Boga, jer Bog je ono što me sada grije, s Bogom sam uvijek u toplini. Nema dosade, kod Boga nije nikada hladno!»
           Tako nam se, na kraju, postavljaju tri pitanja! Je li plug našeg života usmjeren prema površnosti ili prema dubini? Jesmo li i mi, katkad, doživjeli da nam je Božja ljubav i svjetlo zasvijetlilo u našem svagdanjem životu? Je li nam Bog tako postao bliz da sve drugo držimo sporednim?
 
3.
 
Puna mreža
 
Čovjek je stalni tražitelj
 
Prije kratkog vremena čitao sam oglase u jednim novinama. Začudio sam se što sve ljudi danas traže. Paleta je vrlo široka: od automobila, preko posla, dijelova za različite mašine, egzotične životinje, sve do partnera za odmor, bračnih partnera i mnogo toga drugoga. Pri čitanju tih oglasa dobio sam dojam da mnogi ljudi u svom životu osjećaju manjak, nešto im treba da bi zaista bili sretni, zadovoljni vlastitim životom.
            U ovim traženjima se krije želja za srećom, sigurnošću, priznanjem, smislom života, puninom ljubavi i odnosa. I što više te vrijednosti vrijede, što nama više znače, tim više se angažiramo da ih postignemo.
Kršćanin je tražitelj
 
U našem kršćanstvu smo mi ljudi koji tražimo, tražimo Boga, tražimo spasenje i oslobođenje, ispunjen život, najprije ovdje na zemlji, a potom i u nebu. Drugi vatikanski koncil govori točno odgovarajuću riječ: «narod Božji na putu». Mislim da mi kršćani, na neki način, stojimo u nekakvom naponskom polju. Ne idemo bez cilja i plana, a ipak svakog dana iznova moramo polaziti na put, jer još konačno nismo došli na cilj. Evanđelist Matej nas potiče da se pitamo s kakvim zauzimanjem, hrabrošću pokušavamo doći bliže ovom cilju.
Cilj pred očima
Prije mnogo vremena upoznao sam jednu mladu obitelj koja je planski štedjela da bi imali jedan izvanredan godišnji odmor u dalekim zemljama svijeta. Sve je bilo podređeno ovom cilju. Stan je bio vrlo oskudno namješten, imali su najpotrebnije. Nisu željeli ni djecu, jer djeca koštaju.
       Ne mogu reći da je, s vjerskog gledišta, taj cilj bio opravdan i najbolji, ali me zadivila radikalnost kako su ti ljudi cijeli svoj život usredotočili na taj cilj. I tako su to dvoje ljudi postali za mene uzor i izazov za vjerski život.
Tražiti i naći
 
U današnjem evanđelju, u prispodobama o biseru i blagu u polju, traženje ljudi se ne spominje samo tako. Za Mateja Isus ne stavlja naglasak samo na traženje, nego na kasnije ponašanje ljudi ako je traženje bilo uspješno.
            Zar nije često tako da ljudi imaju neki cilj pred očima i za nečim teže i kad to postignu, odmah u srcu izranja neka druga želja? A reklame čine sve da u nama probude nove želje i potrebe i stvore osjećaj da nam nešto fali. Da, uvijek nešto nedostaje da bismo baš imali osjećaj da nam je ispunjen smisao života i tako bacamo naše mreže i sve stavljamo u igru da bismo što više «riba» ulovili i izvukli.
Pronašli - a što onda?
 
U biti, nije ništa negativno ako čovjek, u životu, iznova postavi neke ciljeve. Time nam život postaje zanimljiv i zahtjevan. Isus nam daje, u svojoj prispodobi o mreži i ribama, savjet da trebamo postupati s našim životnim ciljevima tako kako dobar ribar postupa s ribama.
  • Najprije sjesti i sebi dati malo vremena.
  • Drugo: ribari sortiraju svoj ulov. Nije sve što nam se, na prvi pogled, čini dobro nešto što nam može biti od koristi i potrebno za život.
  • Izabiranju pripada i odlučivanje, donošenje odluke.
  • Da bismo se dobro odlučili, trebamo nešto. Nešto što nam služi kao orijentir, što nam pomaže uočiti ono što koristi kao i ono što šteti. U djelovanju Božjem, u govoru, u konkretnom ponašanju Isusovu, u proživljenoj vjeri kršćana možemo pronaći neke upute za život.
Opasno je trčanje za ciljevima, a da čovjek ne zastane i razmisli. Spontanost je nešto bitno, potrebno, a nepromišljeno postupanje može lako biti zasjeda i odvesti nas na krivi put.
Jer se onaj bračni par odlučio za putovanje, djeca i uređivanje kuće nije bilo moguće. Odlučivanje znači krenuti jednim putem, ali istovremeno napustiti sve druge mogućnosti.
Puna mreža
 
Nije baš jednostavno pronaći prave odluke za život i nitko od nas nije prošao bez novih počimanja i novih putova. Isus nas potiče, hrabri da prihvatimo zahtjeve života. On nam pokazuje na ljude koji su pronašli put do pravoga cilja.
         Želim i sebi i vama da na kraju našeg puta dođemo na cilj i stanemo pred Boga s punom mrežom dobrih riba.
  4
 
Bog se ne predaje
 
O jednom snu, o jednoj molitvi, o zakopanom blagu, o dragocjenoj perli je bilo govora u biblijskim tekstovima. Životne teme, ispričane u pripovijetkama, donesene su životne okolnosti ako se postavlja pitanje, kako uspijeva život i što mu priječi.
San, želje, sreća
San, želje, sreća - kako su ušle u Bibliju, a kako u službu Božju? Svugdje gdje se radi o životu, Bog se miješa. Bog, san, sreća i želja za boljim životom - o tome pričaju današnja biblijska čitanja.
            No, o kralju Salamonu se baš ne govori kao o nekom bogobojaznom, pobožnom kralju, kome bi na srcu bila mudrost i Božji zakon. No, crno bijelo prikazivanje ne podnosi ni povijest, ali ni naše svagdanje iskustvo.    
            Cinički bi se moglo reći da je Salomon imao razloga da se bezbrižno odmara, spava i da sanja o mirnim vremenima. Poglavlje koje stoji ispred našeg teksta nam pokazuje nešto sasvim drukčije. Tu se radi o borbama za nasljedstvo, o ubojstvima i slično.
            Kraljica majka Bat Šeba je također imala ruke umiješane u igru. Tko joj može zamjeriti da je htjela svog sina Salamona dovesti na prijestolje. Nju je, 30 godina ranije, David uzeo svom časniku Uriji, kojega je poslao u smrt. On ju je želio imati i uzeo ju je, a je Uriju poslao u smrt.
Kraljevska drama
Trebamo dodati da u usporedbi Davida i Salamona akcija čišćenja kod preuzimanja vlasti nije bila ništa drukčija. Pa ni kod Šaula i Davida nije ništa drugačije, slično kao i kod šekspirove kraljevske drame. Vremena se nisu nimalo promijenila, jer se ljudi kroz stoljeća nisu ama baš ništa izmijenili.
           Ne smije se previdjeti prvu rečenicu današnjeg čitanja: Gospodin se ukaže Salamonu noću, u snu. To znači: Bog ne posustaje nikad. Onda, vjerujem i nadam se da i danas ne prestaje.
            Zašto danas trebamo slušati neku priču koja se dogodila prije 3000 godina i to kako je u snu jedan kralj molio Boga da mu dade srce koje sluša da može pravedno vladati, da zna razlikovati dobro od zla, zašto se to naviješta kao riječ Božja i to vjerovati kao riječ Božju, iako to s nama danas nema nikakve veze?
Što se mene tiče nekakav Salamon?
 
Tako bih se mogao pitati? Što mene zanimaju Salamonovi sni ako mislim na sve dnevne vijesti, mislim na bol i patnju današnjeg svijeta? I svatko bi još imao po koje vlastito pitanje. A odgovor glasi: usprkos svih naših protivnih iskustava, Bog se ne predaje.
Odgovor glasi: za mene je isto tako važno kao i za Salamona da vodim računa i o snovima, da imam u sebi još dubine koje pripadaju samo meni, u kojima me može sresti Bog, prostora vlastite životne dubine gdje Bog može doći do riječi i gdje ga mogu slušati. I za mene je vrlo važno i ima nešto s mojim životom i sa životom drugih, da imam mjesta i prostora u svom životu gdje se mogu povući i pitati: da li i kakve ja želje zaista imam?
Prostor za Boga
Ima li u mom životu prostora za Boga, one dubine gdje nestaju moje prvotne dnevne želje, za sve ono što sačinjava moj radni dan, gdje nestaju sve moje brige i gdje prestaju sve moje borbe s neprijateljima, s onima koje krivo gledam, gdje te i takve želje neće nadjačati želju za srcem koje sluša? Želju za srcem koje sluša, kao želju koja se otvara i oslobađa za čitav život, za sve što čini moj život, za moju prošlost i budućnost i da mogu biti slobodan za životne mogućnosti drugih, za sve one koji su tako blizu mojoj koži, ali i za one koji su mi daleko?
            «Govori i meni Bože,
           daj da i ja želim
           srce koje sluša,
           želju za životom, da ne
           previdim što trebam vidjeti i čuti, nego
           vidim i čujem,
           da imam smisla
           i razumijem
           što znači pravo činiti»
   A jer je ova želja Salamonova ujedno neprestano djelovanje Božje, zato se i danas Salamonov san naviješta kao prava stvarnost Božja.
Blago vjere
 
Djelovanje Božje kroz povijest kao i djelovanje u životu – je neizbrisivo i u našem svijetu i u našem društvu. Koliko god povijest bila nerazumljiva i često užasna, ipak nam Isus Krist koji živi pokazuje djelovanje Božje kroz život i umiranje svakog pojedinca.
To je blago, kojega nalazim, u svojoj vrijednosti i dragocjenosti nadilazi sve druge vrijednosti i dragocjenosti. To je dragocjeni biser čiji sjaj nadvisuje sve druge bisere života, zato se isplati sve te druge bisere žrtvovati zbog njega.
 
5.
 
Imati srce koje sluša i razumije
 
Da li sve u životu stavljamo na kocku da bismo postigli srce koje sluša i uistinu razumije i shvaća? To me iznova pokreće, od kad sam čuo sljedeću priču:
«Bio neki čovjek koji je u svom životu odlučio da je najvažnije naučiti slušati.
            Sve je podložio tome. S vremenom su k njemu dolazili ljudi da ga poslušaju i prime od njega savjet za svoju situaciju.
            S vremenom su njegovi savjeti bili sve kraći i štedljiviji dok konačno nije postigao da je samo slušao i tako su ljudi koji su kod njega dolazili i po njegovom slušanju i šutnji dobivali veliku utjehu.
            S godinama je oslijepio, tako da je mogao upotrebljavati samo svoj sluh da čuje s kakvim poteškoćama ljudi k njemu dolaze.
            Na ovu sljepoću došla je i gluhoća. Tako da nije mogao ni vidjeti, niti čuti ljude koji su k njemu dolazili.
            A ipak njegovo slušanje se, u međuvremenu, tako profinilo, da za slušanje nije trebao ni oči, ni uši.
            Čim je netko ušao u njegovu sobu, znao je što tom čovjeku nedostaje i što mu čini dobro. Ako je došao k njemu netko pogažen, on se znao njemu prilagoditi, a ako je došao netko tko je plakao, on je s njim plakao.
            Ovaj čovjek je sebi ostao vjeran.
Ova pripovijest me oduševljava: jednom, jer se taj čovjek koncentrirao na nešto za što je imao smisla i dara, drugi put jer nije ono što mu se činilo životnom zadaćom i što je smatrao bitnim, usprkos svih ograničenja i poteškoća, zapustio.
            Tako mi i Salamon izgleda. On se, u svojoj molitvi, usredotočio na ono što mu se činilo važnim i bitnim za život i njegovu zadaću. A sve ono drugo, što je bilo i dobro, Bog mu je uz to nadodao besplatno.
           Kao kod čovjeka u priči, bilo je i kod Salomona, da mu nije baš uvijek bilo lagano imati srce koje razumije i čuje, ali je isto ostao vjeran i postao poznat kao mudri Salamon i tako ušao u povijest.
           
Učiti slušati
 
je trag kojega bih rado želio slijediti. Bez pravog slušanja nije moguće, ni na kojoj razini u životu, ništa postići, niti je moguć bilo kakav susret. A kako je teško, zaista bolno, slušati to znamo iz svakodnevnog života - ako više nije moguće nikakvo razumijevanje među ljudima, riječi koje nekomu izgovaramo ne dolaze do njega ili ga vrijeđaju. Tada su naše uši zatvorene da čujemo ono važno, jer kad više ne vidimo i ne čujemo...
Ništa nam ne pada u krilo
 
Zaista naučiti slušati, Salamon je za to Boga molio. Vjerujem da bi i nama činilo dobro da i mi Boga molimo da nam dade da čujemo ono što se nas tiče.
            Njegove uši, tako vjerujemo, su uvijek otvorene i on nas sluša i čuje. On na nas čeka, kako to govori u jednoj molitvi Huub Oosterhuis, i on s nama nešto planira:
            Ti čekaš na nas
            dok se mi ne otvorimo tebi,
            čekamo tvoju riječ, koja će nas obuhvatiti.
            Naštimaj nas na svoj glas,
            na svoju tišinu,
            jer nam tvoj Sin, Isus, govori.
            Isus, ta Riječ tvoga mira.
Slušajmo i čujmo što nam u srce govori naš Bog, po Isusu učitelju slušanja i postat ćemo, mi sami, ljudi koji imaju srce koje sluša i razumije.