Homiletsko razmišljanje nad biblijskim tekstovima

Prvo čitanje (Iz 55, 1-3)

U središtu tekstova iz Pisma  18. nedjelje kroz godinu stoji vjera u Boga koji može utažiti glad i žeđ za životom usprkos svim protivnostima pa čak i preko smrti.  Tko ima povjerenja u ovog Boga, tako tekstovi govore, doživljava,  u svakom pogledu,  hranjenje i spasenje.

U pročitanom tekstu  iz proroka Izaije, sam Bog, - poput orijentalnog  prodavača vode - hvali ono što stvarno daruje život i što može biti temelj života za tijelo i dušu. U vrijeme, odmah poslije progonstva, kada je i mogao nastati ovaj tekst, to je značilo prevladavanje prošlosti i obećanje spasenja izraelskom narodu koji je, nakon povratka iz progonstva u Babilonu i okolnim zemljama, sumnjao u obnovu.  Temeljna nit cjelokupnog teksta (Iz 54, 1-55,5) kojim završava današnje čitanje  je budućnost Siona: nekoć neplodnoj i odbačenoj ženi (Iz 54,1)  najavljuje se promjena sudbine i budućnost ocrtava slikama punine. (Iz 54, 11-17)

Do sada je Izrael nepotrebno trošio novac i brinuo se, a da nije bio nasićen. Nasuprot tome JAHVE ostvaruje svoje bezuvjetno djelovanje (r.5) što se pokazuje u čuvanju vječnog saveza. Upravo prije ovoga JAHVE obećava - pozivajući se na savez s Noom (Iz 54,9)  -  savez na Sionu. U r. 3 spominje se i savez s Davidom, koji ovdje nije cilj za sebe, nego svjedočanstvo moćnog djelovanja JAHVINA (r 4) i djeluje na druge narode da slijede, dobrovoljno, poziv k izvorima koji daruju život. (r 5) Svi su pozvani potražiti ovu vodu koja, na svaki način, taži žeđ i osvježava.  Ovo dobročinstvo Božje, za dušu i tijelo, se ne može kupiti novcem.  Jedini uvjet je slušati JAHVU (r.2)  Tko je otvoren za Božje riječi, za riječi  i poučavanje TORE, taj ne nasićuje samo temeljne potrebe, nego dobiva ono najbolje na svečanoj gozbi - dobiva život u izobilju.

Drugo čitanje (Rim 8,35.37-39)

U korist ovog, sveopćeg Jahvinog izvora života govori i pročitano mjesto u poslanici Rimljanima, koje smrću i uskrsnućem Kristovim omogućava novi, živi život, „u Kristu" koji se ne plaši nevolja navedenih u sedmerostrukom nabrajanju, pa ni grješnih struktura, kao ni smrti. Odgovor na bogato retoričko pitanje, koje neposredno prethodi  čitanju i u obliku je nekakvog pravnog sukoba,  Krist - Bog  suprotstavlja  se kao sudac nekakvom protivniku (Rim 8,33-34) i znači: Ništa i nitko ne može optužiti, osuditi one koji vjeruju u Krista, jer ih je Bog opravdao.  Nitko i ništa ih ne može iskorijeniti iz novog životnog prostora,  jer su oni, u Kristu, djeca Božja, koji ih ljubi i koji je sve stvorio i podložio svojoj vlasti.  Naše cijelo postojanje (smrt i život  r. 38) sve doživljeno u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve sile, na bilo kojem mjestu i kako god bile opasne su, u Kristu, pobijeđene po ljubavi Božjoj (R.Pesch). Životni prostor  u kojega vjernici ulaze po krštenju nije ograničen ni sveprisutnom silom smrti, niti fizičkom smrću, jer je smrt pobijeđena Kristovim uskrsnućem.  Kao što je Pavla nosila ova spoznaja, neka nosi i sve one koji, zajedno s njim, vjeruju i imaju povjerenja preko Krista u Boga (C Jansesen).

Evanđelje (Mt 14,13-21)

Tko slijedi Isusa, taj ne doživljava samo spasenje nego i sveobuhvatnu  sitost, zajedništvo i mir. S njim je nastupilo mesijansko spasenjsko vrijeme (M. Grilli/C Langner). Tako shvaćen, ovaj odlomak nadopunjuje i nadomješta oba današnja čitanja.

Ispred ovog mjesta se nalazi odbijanje u rodnom gradu (Mt 13, 54-58),  kao i pripovijedanje o smrti (glavosjeku) Ivana Krstitelja (Mt 14,3-12).  Tako odlomak o hranjenju  preko 5000 ljudi u pustinji je nekakva protu slika zbog odbijajućeg stava ljudi u Nazaretu, kao i o uništenju proroka kritičara koje su izveli mogućnici.  Mnoštvo ljudi, naprotiv, slijedi Isusa usprkos putu kojega su trebali poduzeti, a on je otvoren za njihove brige i probleme.  U svojem suosjećanju i spasiteljskom ponašanju, koje ima prema bolesnima (r 13) podsjeća na mesijansko Božje smilovanje - kao što je u vrijeme Izlaska pratio svoj narod kroz sva krizna vremena. Isusovo postupanje  postaje drukčije, ono postaje znak dolaska mesijanskog vremena. Njegova briga se pokazuje na drugi način. Kad su mu učenici ukazali na potrebe ljudi i da ih ne mogu svojim sredstvima ukloniti (r 15), Isusova uputa da ipak učenici trebaju dati ljudima jesti  ukazuje da je napetost postala sve veća. Kasnije će učenici - usprkos svoj prvotnoj bespomoćnosti i malovjerju (Mt 16,8)  - podijeliti kruh mnogima i tako postati suradnici kraljevstva Božjega r19).

Iako čudesno hranjenje podsjeća na  ono proroka Elizeja (2 Kr 4.42-44) i na ono Ilijino u Sarepti Sidonskoj (1 Kr 17,11-16), ovdje se ne radi o nekakvoj čisto proročkom pripovijedanju, nego nas, mnogo više, podsjeća na hranjenje  izraelskog naroda na putu kroz pustinju manom i prepelicama (Izl 16,6-20; Br 11,4-35) i na hranjenje naroda kojega je učinio David (2 Sam 6,19), kao i na gozbu naroda na Sionu (Iz 25, 6-8) i da je s Isusom konačno počelo mesijansko vrijeme.

To se pojačava završetkom propovijedanja, koji naglašava da će biti svi nasićeni, čak i usput spomenute žene i djeca (r.21)  Bog je dao u tako bogatoj mjeri da je čak i preostalo veoma mnogo.  Ovdje spomenutih „dvanaest košarica" se može shvatiti kao simbol potpunosti, to može ukazivati na 12 učenika, koji su konačni predstavnici Izraela. I mjesto može biti slika zajednice povezane s Isusom koja živi od njegove brige i njegovih darova.

Misno slavlje

Pozdrav:

Naš Bog je Bog života, on neka vam podari svoj život i bude sa svima vama.

Uvod:

Tijekom vremena ljudi su uvijek slijedili Isusa i išli za njim. Dolazili su iz najrazličitijih životnih okolnosti, bilo radosna srce ili puni žalosti, sumnji i zdvajanja. I mi stojimo danas ovdje, s našim radostima, s našim problemima i pitanjima i znamo da on jedini ima riječi vječnoga života. Isus nas poziva na zajedničko blagovanje. A mi se rado odazivamo, jer on jedini može darovati ono što čovjeka ispunja i čini nutarnje radosnim.

Sada  se prisjetimo onog lijepog što smo ovog tjedna doživjeli .... (šutnja), prisjetimo se i ružnog što nam se dogodilo.... (šutnja) .... jesmo li mi učinili nešto lijepo drugima ... (šutnja) jesmo li učinili drugima nešto ružno...(šutnja)...

Ispovijedam se…

Zahvalimo Gospodinu za ono lijepo i molimo ga da  mi oprostimo onima koji su nam učinili ružno, ali molimo ga i da nama oprosti ono što smo mi drugima ružno učinili.

Kyrie

Gospodine Isus Kriste, ti zoveš ljude da te slijede - Gospodine, smiluj se

Ti si imao smisla za ljudske nevolje i potrebe -  Kriste, smiluj se

Ti nam daruješ život u punini -  Gospodine, smiluj se

Molitva vjernika

Gospodine Isuse Kriste, ti si s nama dijelio naš ljudski život, k tebi smijemo uvijek doći. S povjerenjem u tebe iznosimo ti danas naše molitve.

U brojnim zemljama svijeta ljudima nedostaje onog najpotrebnijeg, vladaju glad i nezamisliva bijeda. Molimo te da pogođeni ne padnu u očaj. Vladarima i bogatima daj ideje kako će pronaći načina i sredstava za istinsku pomoć, molimo te.

Mnogi ljudi gladuju, iako imaju dovoljno hrane. Čeznu za tjelesnim zdravljem, čeznu za partnerom, za uspješnom zajednicom, za poslom kojega mogu raditi. Ne daj da se rezignirano povuku, pokaži im putove susreta s drugim ljudima i podaj spoznaju da ih ti ljubiš i prihvaćaš, molimo te.

Dnevno pozivaš ljude da te slijede, da donesu drugima tvoju životvornu poruku. Učini da ne izgube otvorenost za tvoju riječ. Ispuni im ruke da tvoj blagoslov daju svijetu i daju vjerodostojno svjedočanstvo nade, molimo te.

Nama kršćanima je vrlo teško ostvariti zajedništvo stola. Svađa i nerazumijevanje opterećuju život u zajednicama.  Mržnja proždire mnoge ljude, a nerazumijevanje među kršćanima je tako jako da se teško ostvaruje jedinstvo. Daj da nikad ne prestanemo tražiti putove jedan prema drugome.  Podari nam Duha jedinstva i mira, molimo te.

Želji za ispunjenim životom ispriječila se pomisao na smrt. U toj napetosti ljudi žive. Daj da živimo i umiremo u spoznaji da si ti slomio moć smrti. Našim pokojnima daruj dioništvo na svojoj vječnoj gozbi, molimo te.

Ti si jedini gospodar života i smrti. Tebe slijedimo, tebi vjerujemo, tebe hvalimo sada i u sve vijeke. Amen

Meditacija nakon pričesti

Sit sam

ljutnje

žurbe

borbe

za priznanje

za lijep izgled

za pravi položaj

gladan sam

mira

odmora

biti prihvaćen bez ako i kada

gladan sam

sigurnosti

fantazije

života

pravoga života

vječnoga života

gladujem za tobom, o Isuse

glad, život, biti sit...

Propovijedi

a)

Biti sit

Od jela i pića

Tko tu i tamo uključi televizor, vrlo brzo će shvatiti da je tema „jela i pića" često na programu. Nema programa bez nekakve kuhinje. Postoje čitave serije i diskusije o zdravoj prehrani, mogućnostima za to postići, izmjenjujući se s pogledom u luksuzne kuhinje i gurmanske hramove cijeloga svijeta. Dovode se najpoznatiji kuhari, čak i poznati ljudi iz politike i zabave koji su otkrili kuhanje kao poseban užitak. Šarmantne, govorljive kuharice i kuhari, za publiku otvorene kuhinjske stranice, sjajni lonci, na koncu se pokazuju različita gotova vrhunska jela pripravljena s mnogo ukrasa i spremna za uživanje. Što u nama proizvode takve slike i emisije?

Jelo kao stvar kompletnog (cijelog) čovjeka

Najprije trebamo reći da je uzimanje hrane za čovjeka u fizičkom smislu neophodno za život. To daje snagu da bi naše tijelo moglo funkcionirati. Bez vode, bez hrane bi tijelo umrlo.  Mnoštvo ljudi na svijetu je, u tom smislu, ugroženo glađu što mi ne možemo, a možda i ne želimo zamišljati.

Ipak fascinacija jelom dotiče se još nečega. Jelo ako ga se ne zamišlja samo kao unošenje hrane u kemijskom smislu, dakle tu gdje čovjek jede, a ne ždere kao kakva životinja,  ima jednu sasvim ljudsku stranu. Jelo, u svom cjelovitom smislu, je nešto mnogo više.  To znači udisati miris, uživati u bojama. To znači grijanje u hladnim danima, hlađenje u vrućim danima našega života. Ako se jede sam, ne prija tako lijepo i ugodno kao kad se jede u zajednici. Jelo, tako shvaćeno, znači: uzeti sebi vremena,  smiriti se, izaći iz žurbe dana, ući u sebe samoga.  Jelo, tako piše teolog Karl Rahner u svojoj meditaciji o svagdašnjim stvarima, je slavlje svagdašnjice. I zato, piše dalje, svugdje gdje jedemo, treba biti nešto svečanoga nad onim što jedemo. Možda bi to mogao biti pokušaj naše svagdašnje obroke tako urediti da mi stvarno budemo zajedno, da nešto od ovog mira međusobno podijelimo i pohvalimo kuhara ili kuharicu.

Neutažena glad  - božanska hrana

A ipak, koliko god se mi tako zasitili, nakon nekoliko sati ili sljedećeg dana osjećamo opet glad. Osjećaj sitosti umanjuje potrebu za hranom i treba o tome voditi računa. Konačno i mi smo samo ljudi. To opaža i Isus: narod, koji je došao iz raznih krajeva i gradova u pusto mjesto, mora nešto jesti.  Učenici, koji su ga na ovu činjenicu upozorili, ne znaju drugog puta osim otpustiti ljude da se pobrinu za kruh, jer s ono malo što imaju, pet kruhova i dvije ribe, neće  ljude nasititi. Isusov zahtjev: „dajte im vi jesti" ne daje im baš velike hrabrosti.  No, ljudi ne smiju otići, oni trebaju ostati kod Isusa i dobiti dovoljno  jesti.  Za njih je osigurano i to toliko obilno da čak preostaje. Tko dolazi k Isusu, taj ne odlazi gladan.  Kao što se smilovao bolesnima, koje su mu donosili pred gradska vrata, tako utišava glad onih koji ga slijede. Drugačije nego ljudi iz njegova zavičaja, Nazareta, koji nisu mogli u njega vjerovati i odbijali su ga, drukčije nego mogućnici ovoga svijeta, koji misle da posjeduju sve i još u strahu misle kako će osigurati svoju moć i svoje bogatstvo, ti ljudi osjećaju da im on ima reći nešto što osigurava njihov mir, zajedništvo i život. I oni doživljavaju kako se Isus, Bog po njemu, za njih brine.

I vi žedni, dođite na vodu! I oni koji nemaju novca neka dođu. Ovaj poziv Božji najprije vrijedi za Izrael, koji se vratio, nakon progonstva, u ruševine svoga vlastitog grada i koji se, u strahu, pita kakva nas čeka sudbina. No, taj poziv se odnosi i na nas koji nosimo, sa sobom, naše vlastite brige i probleme, čežnju za mirom, našu glad za zajedništvom, strah pred budućnošću, ukratko: žeđ za ispunjenim životom.  Božje obećanje, njegova riječ vrijedi neopozivo i u Isusu je došla posve blizu ljudima. Ali kako ćemo mi to osjetiti? Dođite i slušajte! Tako glasi, u sažetom obliku, odgovor kod Izaije i u evanđelju. Možda bi za svakoga od nas trebalo ovaj odgovor drukčije oblikovati.  Možda bi se moglo reći: Ne prelazi preko svoje gladi za životom, tako da uvijek pronalaziš nove poslove, baviš se sportom do iznemoglosti, satima sjediš pred kompjutorom, ili si svaku slobodnu minutu svoga života tako isplanirao da te sve ove stvari ne bi mogle prisiliti na razmišljanje.  Pokušaj ovu glad ne zasićivati nečim što ćeš plaćati skupim novcem: npr. automobile, kuće, odijela, nakite, nekad i ljude. Uzmi vremena za sebe!  Budi, u svojoj svagdašnjici, otvoren za Boga: vjeruj mu i imaj povjerenja u njega, jer ti on ima što za reći.  Potraži i druge koji su s tobom na putu. I ako ste pronašli  da je Bog ovaj izvor života, onda to recite radosno i drugima kao što su to činili učenici koji, na početku, nisu mogli vjerovati, ali su zato kasnije sakupljali ulomke koji su preostali od razdijeljenog kruha.

 Sveopća sitost - vječni život

Mir, zajedništvo, sitost sve to obećava, kako smo vidjeli iz evanđelja, druženje s Isusom.  S njim može život uspjeti, jer se on za nas brine, jer nas prihvaća sa svim našim brigama i problemima.  Svi kod njega nalaze mjesta za stolom, bez razlike i imaju preobilje za jesti. Dvanaest košara kruha preostaje na kraju iako se toliko mnoštvo najelo.  Ono što nam Bog daje u Isusu nadmašuje ono što trebamo da budemo siti.  Božja briga za naš život nadilazi naš život, kao što to sada doživljavamo.  Ona nam daruje vječnu puninu i vječni život.  U njegovoj ljubavi, tako smo čuli u odlomku iz poslanice Rimljanima, naš život dobiva novu kvalitetu. Ni zemaljska glad, koju sigurno Pavao pozna iz iskustva, niti druge strukture nasilja, grijeha i smrti ne mnogu nauditi ljudima koji žive u zajedništvu s Isusom Kristom, jer je on sve to pobijedio svojom smrću i uskrsnućem. Božja ljubav se ne zaustavlja pred smrću. Ona daruje život i poslije smrti i tako postaje izvorom koji obećava život i onda kad sve izgleda bezizlazno. Ništa ne može tako zasititi glad ljudi i i žeđ za vječnim životom.  I tako ovo hranjenje pet tisuća ljudi, blagovanje Isusovo s mnogima koji su ga slijedili postaje znakom da se i mi koji smo sjedinjeni s Kristom nikad više nećemo osjećati osamljeni i napušteni ili izgubljeni.

Slavlje bez kraja

Svaka emisija o kuhanju ima svoj kraj. Često završava scenom gdje moderatori, kuhari i snimatelji zajedno jedu za stolom da ono što je spremljeno zajedno uživaju, ili dijele publici u studiju u malim porcijama. I tek kad počima prava svečanost emisija završava.  A gledatelji mogu zamišljati kako ide dalje.

Naša blagovanja u obitelji ili s prijateljima ako su svečanosti svagdašnjice, mogu stvarno dati osjećaj da smo prihvaćeni i darovani. Ali i ta blagovanja, koliko god bila izvrsna, ostaju prolazna, jer se jednom moramo rastati.

Blagovanje na koje nas Isus poziva je mnogo više. To je svečanost vječnoga života. Ono nam obećava zadovoljstvo vječne sitosti i neograničene punine i to svakome tko dopušta da ga Isus pozove. Ne trebamo kupovati ulaznice, kao za televizijski studio, ne trebamo ni velike kupovine, niti satima čamiti u kuhinji. Trebamo samo doći i slušati. To slavimo zajedno i za to Bogu zahvaljujemo.

1.

A.

Jedno od zaslađenih pića potječe iz Austrije i tako se raširilo kao da ima krila. Izvanredan uspjeh ove marke treba zahvaliti velikoj tržišnoj propagandnoj kampanji, koja se odnosi na  jedan sastojak  u navedenom piću. Na odgovarajućim internet stranicama postavlja se vrlo često ova teza (u Red bullu su prerađeni bikovski testisi), a to se  inače sakriva iza supstance taurin. To ne škodi nikome, ali nitko ne zna da li pomaže.

Ovih dana je predstavljena javnosti četrdeset tisuća godina stara činjenica da se po  dijelovima tijela uspravljenog muškarca zaključuje da je upotrebljavao nešto poput lovačkog oružja, za povećanje snage. Ne zna se da je to što koristilo.

Stara magija slavi i veliča praštanje iako međuovisnost između razloga i djelovanja leži u tami. To nose muškarci i žene iako se ništa ne zna o tome a ne može se potpuno ni isključiti. Konačno nitko ne može dokazati da ovaj amulet ili onaj talisman stvarno ne čuvaju od nesreće ili da mogu stvarno izazvati sreću. Magija dijeli vjeru s prirodnim znanostima u uzrok i djelovanje. No, obje komponente nisu stvarno poznate ljudima i zato se malo možemo čuditi da se ljudi jednako ponašaju prema djelovanju spasiteljskog kamenja, kao i prema i najnovijim medicinskim metodama. Vjeruje se da se ipak ne zna da li što pomaže.

B. Stvorenje učiniti upotrebljivim

Želi li nam Pavao ponuditi Krista kao neki amulet ili talisman koji nam daje snagu? Prema obećanjima iz poslanice Rimljanima  pomaže protiv nevolja, nesreće, progonstva, gladi, opasnosti i mača. Ne bih htio isključiti da mnogi koji nose križ na svome lančiću svjesno ili nesvjesno povezuju nadu u zaštitu i blagoslov.  Nitko tko moli za blagoslov nekog križa ili Biblije ili ljubavi neće istovremeno vjerovati da je to bez ikakvog djelovanja, možda ipak pomaže.

Ipak postoji jasna razlika između vjere i magije. Magija je pogled na svijet poput znanstvenog pogleda, samo stariji i mnogo slabije dokaziv i iskoristiv. Magija računa na druge snage nego fizika, ali obje računaju na snage na koje se može utjecati i kojima se može upravljati. U najmanju ruku, to će se pokušati. Magija je svjetska tehnika koja je uspjela, usprkos pitanjima o uspjehu, izdržati sve navale prirodoznanstvenih dokaza. U svim vremenima postoji nešto magijsko i magijski pokušaji, bilo obredima, simbolima ili riječima. Kako bi bilo lijepo kad se Boga ne bi trebalo moliti, nego bi ga se moglo prisiliti. Kako bi bilo lijepo kad bi Bog, u najmanju ruku, bio tako pouzdan kao automat za piće. Mi bismo tada, bez daljnjega, sve naše nevolje, potrebe i opasnosti osigurali kod nekih osiguravajućih društava (tko zna možda nešto i pomaže), a uz to bismo rado uzeli i staro sredstvo koje nam obećava Božju pomoć.

C. Od Boga

Bog nije dio ovoga svijeta, ali od našeg krštenja smo s njim  povezani. Božja stvarnost dotiče stvarnost ovoga svijeta, ali ona i prelazi njene granice. O tome govori poslanica Rimljanima. Istodobno, kršćanska vjera nije nikakva iluzija o stvarnosti ovoga svijeta. Kršćani znaju da mogućnici ovoga svijeta zloupotrebljavaju svoju vlast nad ljudima ( Mt 20,25). Oni znaju da nas može pogoditi nesreća i Božja prisutnost ne odnosi nesreću. I Isusova čudesa su samo znakovi. Oni su znakovi druge stvarnosti koja je temelj naše nade.

Vjera ne uništava patnju, inače je Isus trebao, na Veliki petak, samo jako vjerovati  i bio bi pošteđen križa. «Ni smrt, ni život, ni anđeli, ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, ni strahote, dubina i visina, niti ijedno drugo stvorenje» sve ove dimenzije jesu i ostaju stvarnost. Ali one su samo stvorenja, stvari, a ne stvoritelj i Bog. Ako u tim stvarima imamo naše posljednje mjerilo, onda njima postajemo zarobljeni i njima moramo služiti. A mi ćemo pokušati, bilo kroz magiju ili kroz znanost, te sile sebi podložiti, a da nemamo cilja koji bi nas izveo iz toga.

Suprotnost vjere izdržava sve oluje pa čak i smrt. Vjera poznaje jedan drugi cilj i zna da nas nijedna od ovih stvorenih stvari ne može udaljiti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu. I samo po tome koliko sebi dopustimo da uđemo u stvarnosti gospodstva Raspetoga, imat ćemo sudioništvo na onom zajedništvu ljubavi koju ne može pobijediti ni nevolja, ni opasnost, niti bilo što stvoreno. Pravednik mora trpjeti, isto tako kao i nepravednik, samo pravednik zna na čijoj strani on trpi i zbog kojeg cilja: jer nam je dana ljubav Božja koja se pokazala u Kristu Isusu.

2.

Vruća bitka za hladnim bifeom

Trebalo bi to vidjeti kako bi se moglo predstaviti kako gladno društvo, okupljeno na svečanosti, navaljuje, poput egipatskih zala, na priređeni hladni buffet. Tu su radile neumorne ruke, s puno muke, da prirede očaravajuće jelo koje je i za oči lijepo i umjetnički priređeno. U kratkom vremenu nestalo je svega toga, a na stolu kao da se dogodio rat.

U usporedbi s ovim buffetom, ono što Isus nudi učenicima i narodu je jadno, kruh i ribu. Sasvim je jasno da učenici nisu bili pripravni na tolike goste. Nemaju ništa i zato im ne ostaje ništa drugo nego poslati ljude kući. Kako možeš nahraniti mnoge sa par kruščića?

I to je čudo što se događa. Ne samo da je bilo dostatno par kruščića, pet kruhova i dvije ribe za to veliko mnoštvo, nego je još i preostalo ostataka, kako se s pravom naglašava, dvanaest košara. Umjesto buffeta koji će nestati u sekundi, kod ove gozbe se ništa nije uništilo, nego je postalo novo. Ako preciznije pogledamo na preostale ulomke kruha, onda je krivo, jer prije toga praktično nije bilo ništa. Blagovanjem mnoštva nastalo je nešto novo, točno punih dvanaest košara.

B. Posljedice

Niti jedno od čudesa u Novom zavjetu nije događaj kojemu se moramo diviti u prošlosti bez praktičnog značenja za sadašnjost. Ono važno u vjeri u Presveto Trojstvo ne možemo skratiti na dvije osobe kao da nam ne bi bio poslan Duh Sveti i na taj način nam omogućuje djelovanje čuda i u naše vrijeme. Zato su evanđelja napisana i sjećanje nije umrlo nestankom posljednjeg svjedoka koji je to vidio. I zato, možemo mi danas čudo tumačiti za naše vrijeme. Što je, u čudu o umnažanju kruhova, naznačeno je uvod u ono što nam je već dobro poznato. I mi danas imamo zadivljujuću količinu dobara i to najmanje za gornju trećinu stanovništva, ne samo za nekoliko bogatih u hramu, nego i za mnogo veći broj. Ali ispod ruke, nevidljivo i nezaustavljivo, trebamo mnogo više nego što možemo proizvesti. Cijena za naše obilje jest ta da mi, bez ikakve brige, iskorištavamo naše resurse polagano, ali sigurno. Ne živimo baš previše razborito. Kroz duga razdoblja su, u dubini zemlje, nastali ogromni rezervoari vode. Danas ljudi koriste te rezerve tako brzo, a one se ne mogu obnavljati. Tako je i s naftom, čak i mnogo dramatičnije. I na socijalnom planu živimo od dobara koje su nam prijašnje generacije, u dobroj volji i zajednički stvorili, a mi to  danas koristimo da bismo imali ugodan život. Možda će trajati još dvije ili pet, ili deset generacija dok se te zalihe ne iskoriste, a onda će ostati bojno polje s ostacima  i teško onima koji se tada rode.

Nismo se naučili živjeti razborito, nego živimo iskorištavajući. Zato bismo se dobro trebali interesirati što imaju Isusova čudesa u sebi da se stvar nije uništila, nego izgrađivala i još je preostalo.

C. Dvanaest punih košara

Ako Isus traži od učenika «dajte im vi jesti», onda to izgleda malo drugačije nego da je htio pokazati što učenici ne mogu, a on može. Prvo i najvažnije što trebamo razumjeti jest da ne možemo baš sve učiniti. Upravo to, ta mogućnost učiniti, uzeta za sebe i apsolutno, dugoročno nam može škoditi. Umjesto toga Isus uzima ono što je tu, »pogleda prema nebu, zahvali, prelomi kruhove i dade učenicima, a učenici daju ljudima.« To je sasvim drugi način mišljenja i postupanja koji Isusovo djelovanje razlikuje od čistog stvaralaštva.

Najprije, ovdje stoji svijest zahvalnosti da, za sve što imamo, moramo biti zahvalni. Ne poznam ni jednog jedinog čovjeka koji bi mogao, uz svo svoje znanje i sposobnosti, napraviti jednu jedinu olovku bez tuđe pomoći. I za one najjednostavnije stvari upućeni smo na druge. Konačno, ništa nismo napravili, a da se nismo koristili onim što je prije postojalo i bar malo moramo biti zahvalni za to. Upirući pogled u nebo, Isus izgovara molitvu, ne da bi zloupotrijebio ljudski napor, nego iz svijesti kome dugujemo zahvalnost za sve što imamo pa i vlastite sposobnosti.

Kao drugo,  lomiti i dijeliti kruhove, to je neminovna posljedica prvoga, Tko se u svom neznanju umisli i misli da je netko i nešto i da sve mora sebi zahvaliti, možda i mi dajemo milostinju da bismo se svidjeli samima sebi, taj neće biti nikad sposoban dijeliti. Tek nas zahvalnost čini sposobnima da ono što u strahu zadržavamo, lomimo, dijelimo i razdajemo.

Možda je najvažnije ono treće. Isus daje nalog učenicima da podijele kruh ljudima. On sam ga nije dijelio, nego je dao nalog učenicima. Da je on to sam učinio, možda bi pripovijest o čudu, s Isusovom smrću, završila, a on daje nalog «dajte vi dalje». Svjesni ovog naloga, učenici su to i činili.

Tu je i smisao broja košara. Evanđelje ne govori niti o jedanaest, niti o trinaest, nego upravo o dvanaest. Dvanaest je broj nebeskog Jeruzalema kojega Bog utemeljuje, dvanaest je broj apostola na čijem temelju on izgrađuje Crkvu. Čudo o umnažanju kruha nas uvodi u to da je Bog pozvao Crkvu i stvorio je kao zajednicu koja je pozvana da bude zahvalna, da lomi kruh i da ga ne zadržava za sebe i sama koristi, nego da ga dijeli dalje. Ako na ovo zaboravimo, onda smo opljačkali naš poziv. Ako nismo zahvalni i ako ne dijelimo, nego oholi poput paša, zadržavamo sve za sebe pa i ono što nam je darovano, same sebe smo isključili iz Isusovog čuda. Kakva šansa leži u ovom čudu za vrijeme koje tako žurno mora naučiti biti zahvalno i dijeliti!

3.

Koliko smo mi kruh za druge

«A kad je pala večer, dođoše učenici k Isusu i rekoše: «Mjesto je osamljeno i već je večer, pošalji ljude da u obližnjim selima štogod kupe za jesti.» Isus im odgovori: «Ne trebaju ići, dajte im vi jesti.» (Mt 14, 15-16)

Ako bismo gledali samo na izvana ono što se kod «čudesnog umnožavanja kruha»  dogodilo, mogli bismo vrlo lako tu povijest i krivo razumjeti. Židovi onoga vremena su htjeli, nakon čudesnog umnažanja, učiniti Isusa kraljem. Nama bi mogla doći i pomisao: jedno takvo čudo bi bila dobra mogućnost da se i danas, brzo i jeftino, pobijedi glad u svijetu - jedan takav kruh za svakoga i svi će biti siti. A ipak, to nije sve što nam ovo pripovijedanje želi reći - iako je osnovni krik na svijetu, krik za komadićem kruha ili šalicom riže.

Ovo govorim, jer kad ne trpimo glad tijela, ne bismo smjeli zaboraviti na glad duše, glad za toplim domom, glad za sigurnošću, glad za razumijevanjem, glad za oproštenjem i pomirenjem, glad za čovjekom koji je za nas ovdje, koji ne bi dijelio samo nešto, nego samoga sebe.

Ono što mislim  želim objasniti jednim primjerom. Piše jedan svećenik: često posjećujem starce u staračkom domu. Oni obiluju u kruhu i oni najteže bolesni ne gladuju. Ali njima fali nešto drugo. I kad ih pozdravim i rečem: «Izgubio sam sat i zato za vas imam puno vremena», svi se tada nasmiju. Želim reći da kad s nekima u vrtu pođem šetati ili s drugima dugo sjediti na klupi i puštam da pričaju i pričaju i kad ih slušam, onda se tim starim ljudima to čini kao «čudesno umnažanje kruha»  I ovdje se jasno vidi: ono što se onda događalo, događa se i danas, samo na drugi način.

Na ovom mjestu mi dolazi Isusova riječ koju nam je prenio evanđelist Ivan. Ta riječ nam pomaže da duboko razumijemo ovo čudo i izbjegnemo sve nesporazume. Isus reče. «Kruh kojega ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.» Biti tu za druge, sebe darovati drugima, to je Isus smatrao svojom zapovijedi. U tome se sastoji bit njegova postajanja čovjekom. Zato naše pitanje ne smije glasiti: Kako bi se danas moglo ponoviti čudo umnažanja kruhova, nego pitanje treba glasiti: Koliko smo mi kruh za druge?

Možda bi nas ovo pitanje moglo i malo preplašiti, jer biti kruh za druge može zahtijevati i herojske dimenzije. Ovdje mi dolaze na pamet sveci ljubavi prema bližnjemu. U pravilu je to svakodnevica našeg življenja koja nas na to prisiljava. Ljudi oko nas gladuju za prijateljskim pozdravom, za telefonskim pozivom, gladuju za pohvalom ili znakom zahvalnosti. A ovo malo čudo događa se veoma rijetko. Možda mnogi misle: pomanjkanje kritike i prigovora je dovoljna pohvala. Zar to nije neki manjak vitamina u pohvali i priznanju i zahvalnosti zbog kojih se lome naši ljudski kontakti i odnosi? A ne smijemo ni ovo danas zaboraviti: koliki, pri izboru zvanja, misle da budu kruh za druge?

Isus je želio kruh, službu i patnje međusobno povezati. U protivnom, kruh će postati samo hrana, a hrana ne utažuje neku vrst gladi: glad djece, mladih i starih, bolesnih i sakatih. I sigurno nije mali broj onih koji od takve gladi umiru u ovom našem, prezasićenom društvu.

Uvijek imamo mogućnosti ovo čudo ponavljati: biti kruh za druge. Jer, što se nekad dogodilo, moguće je i danas.

4.

Ako bi svi dali što imaju, svi bi bili siti.

Masa slijedi Isusa u pustinjski kraj, u osamu gdje se želi povući. Dopušta da mu smetaju, ozdravlja bolesne, pred očima ima hranu za mnoštvo. Ozdravljenja i dijeljenje kruha su znakovi Božjeg milosrđa. Sjetimo se samo čudesnog hranjenja Izraela za vrijeme lutanja pustinjom.

Mislim kako se pokazuje moje/naše smilovanje prema ljudima koji su danas u bijedi, imamo li pred očima potrebe naroda, jesmo li spremni pomoći tamo gdje možemo ili smo već tu, na putu pomažući ljudima? To i ne treba biti povezano s čudesima u užem smislu riječi, ali ja moram, kao čovjek, biti «čudesan».

«Dajte im vi jesti»

Ako pustim da u meni djeluje ovaj odlomak evanđelja, onda dolazim do začuđujuće misli. Ne toliko da je Isus nahranio veliko mnoštvo ljudi s pet kruhova i dvije ribe, nego da je vrlo važan doprinos ljudi pa makar kako malen bio i, da kroz snagu Božju, može biti dostatan.

«Ako bi svatko darovao sve što ima, svi bi bili siti» i  «mali poklon dobre ruke siti tisuće na zemlji», tako govori jedna poznata pjesma.

Kako bi moglo biti lijepo ovo društvo na zemlji, zajednica, svijet? Ali na žalost, postoje mnogi, veoma mnogi koji za hranom mogu samo gledati. Samo gledati i to u bogatom, zapadnom društvu.

Razmišljajući o biblijskim tekstovima današnje nedjelje palo mi je na pamet što je pisalo u Furche od 1.srpnja 1999. »Pokvareno potrošačko društvo pušta da siromasi ostanu siromasi (u vezi iskaza socijalne ministrice, posljednjem iskazu o siromaštvu). Tu čitam da u Austriji  420000 ljudi može samo gledati kako drugi mogu imati i ono što im nije nužno potrebno za život. Tko ima slabu školu, više djece, ili djecu mora odgajati sam, taj riskira da dođe na rub društva. A tu gledanje može biti vrlo gorko. Tko rado prima milostinju od drugih! Umnožavanje kruha bilo bi vrlo poželjno,.

A kako tek stoji u svijetu. Brazil zauzima 8. mjesto na svjetskoj ekonomskoj ljestvici. To sakriva patnju milijuna ljudi. Sve veći broj ih se isključuje iz civilnog društva, ne plaćaju nikakav porez, ali nemaju ni «kuće, ni kućišta», nikakvu zemlju, nikakvu bolnicu, nikakvu školu, nikakvo pravo, nikakav glas. I kako je rekao jedan misionar, duhovnik zatvora u Sao Paulu, zatvori sliče koncentracionim logorima.

Koelnski sastanak najbogatijih i reklama za «oprosnu godinu 2000.» - «prvi korak u ispravnom smjeru» tako su komentirali austrijski zastupnici ideje «oprost»  zaključke koelnske konferencije. «Oprost 2000»,  od 18-20. lipnja 1999. Zašto samo prvi korak ?  U Koelnu zaključen oprost duga pogađa samo trećinu od 230 miliardi dolara duga  41 prezadužene, siromašne zemlje. Prije bi se moglo govoriti o ratu dugova, nego o dužničkoj krizi. Trebao bi neki novi management za dug da bi se sve dovelo na podnošljivu razinu.

Pitam se, uvijek iznova slušajući biblijske tekstove poput ovoga proroka Izaije danas, da li čuju oni kojih se to tiče?

«Vi žedni dođite na vodu,

pa i oni koji nemaju neka dođu,

kupujte bez novca...»

I s kakvim osjećajem mole siromasi koji moraju prositi za svagdanji kruh «Očenaš» i onu molbu «Kruh naš svagdanji daj nam danas»?

Pripadamo li mi  njegovim učenicima koji su rekli: «Pošalji ih kući»? Ima puno ljudi koji su zato da se prosjaci potjeraju s ulica i traže od političara da ih maknu s ulica.

«Dijeliti kruh i ruže»

Tako danas glasi moto vrlo uspjelog obiteljskog posnog dana. Zvuči tako lijepo i dade se lijepo povezati s projektima u Indiji ili negdje drugdje, a ovdje se tek počima misliti na uvjete pod kojima moraju raditi žene koje uzgajaju ruže.

«Vrijednost kruha»

Neki novinar je želio znati koliko je kruh vrijedan ljudima? Prošao je mnoge gradove i nudio ljudima kruh. I što je doživio? Ljudi su ga ismijali (Europa), jednom su ga policajci priveli (Amerika). U Africi su neki bili spremni raditi nekoliko sati za kruh, u Indiji su stotine bile spremne raditi cijeli dan za kruh.

«Dajte im vi jesti», opominje Isus svoje učenike, i sve nas. Isus, po učenicima, blagoslivlja i dijeli hranu. Mi bismo trebali biti Isusova produžena ruka.

5.

Uganda, Zair ili bilo gdje drugdje

Pretpostavite da sada Isus živi u Zairu, Ugandi ili jugoistočnoj Aziji,ili bilo gdje na zemlji gdje ljudi, iz sata u sat , umiru kao kukci od gladi. Pretpostavimo da bi Isus tamo učinio ono što se sada čulo u Evanđelju. Sve svjetske novine bi pisale o ovom čudotvorcu. Radio i televizija bi hvalile kako je Isus riješio problem tzv. trećeg svijeta.

Ova igra mislima nas malo sili na razmišljanje; svi mi koji imamo zdrav ljudski razum znamo da ove misli ne mogu biti stvarnost, nego  one pokazuju činjenicu da  se ne mogu umanjiti patnje od kojih je glad najveća. Možemo se i te kako pitati kako smo slabi i nemoćni, ograničeni ako se radi o gladi u svijetu, iako znamo da teoretski i praktično postoje mogućnosti da se nahrane svi ljudi.

Za život najpotrebnije

Glad označuje potrebu svega onoga što trebamo za život. Hrana nam daje ono što nas održava na životu. Ono što je potrebno za život ne može se jednostavno smanjiti i svesti na hranu vrijednu toliko kalorija. Životno potrebni su odnosi prema ljudima i čovjeku pa bilo koje boje kože. Životno potreban je i prostor u kojemu mogu živjeti, gdje imam i zraka i vremena za disanje. Životno potrebna je i ljubav koju smijem doživjeti i od Boga i od ljudi, koja me nosi i uspravlja. Sve su to potrebe života koje nas ujedno pozivaju i daju smisao našem životu.

Učenici su pristupili k Isusu s molbom da pusti ljude neka se pobrinu za malo kruha. Umjesto da ljude pošalje tražiti, Isus zatraži od učenika: »Dajte im vi jesti.» Poput nas i oni su dovedeni do granica. Poput nas danas, ni učenici nisu upoznali svoje mogućnosti i sposobnosti da nahrane ljude. Slušaju Isusovu opomenu. On drži s njima „euharistiju".  Isusove riječi današnjeg evanđelja na to pokazuju i time im otvara novi horizont. Isus daje ljudima, sa zemaljskim, i nebeski kruh da imaju stalan život. To nije samo kruh i riba što se pojede i trbuh mora probaviti, nego je i za život potrebno ono što život čini životom. «Ne živi čovjek samo o kruhu».

«Dajte im vi jesti»

Ovaj Isusov imperativ «dajte im vi jesti» ide i nama svima. Time se i mi pozivamo na odgovornost da svi ljudi dobiju ono što im je najpotrebnije za život - bilo da je riječ o gladi u trećem svijetu  - ali još više o gladi oko nas, gladi za odnosima, prijateljima, slobodom,  vremenom, gladi za ljubavlju i sigurnošću da svi mi damo odgovor prema Isusovim uputama.

Ako ozbiljno prihvatimo ovaj Isusov nalog i pustimo da nam uđe u srce, Isus ne bi trebao djelovati u naše vrijeme kao čudotvorac. Onda smo mi njegove ruke i noge i onda mi možemo učiniti vidljivom i opipljivom njegovu ljubav u svijetu.

«Dajte im vi jesti»

Prije nego što ispunimo ovaj zahtjev, dopustimo da nas Bog ojača time što smo došli pred njegov stol, po kojemu nam se on daruje, da bismo bili sposobni ovu zadaću u svijetu ispuniti i utažiti želju za životom.

6.

Primiti otvorenim rukama . Otvorenim rukama dijeliti.

Nada u veliku dobit

Vijesti s burza su sastavni dio svih vijesti. Umnažanje novca, nada u velik dobitak, ne samo na lotu, bi trebali ostvariti snove. Snovi, kojima mašta daje krila .. kad bih ja bio bogat...pa onda dobitnici koji su imali sreće pogoditi bogati jack pot. Kako se ponašaju ti ljudi s iznenadnim bogatstvom, kakve želje oni sada ispunjavaju?

Ponekad nema nikakve veze s nadom da bi se ispunile sve želje, ponekad se radi o tome da se pribavi ono što je najvažnije za život: hrana, odjeća, obuća, stan. Ono što je za neke po sebi razumljivo, za druge je san koji se vrlo rijetko ostvaruje.

Snovi i nadanja. Današnje evanđelje donosi pripovijesti u kojoj je nada postala istinom. Iz pet kruhova i dvije ribe nastala je hrana za veliko mnoštvo i još je mnogo preostalo. Kako to može biti? Kako se nešto tako može učiniti? Možda bismo mogli, mi sami, obogatiti naše dobitke?

Isus okrenut ljudima

Evanđelje piše kako je Isus tražio osamu. Želio je biti sam, ali su ljudi došli k njemu. Sve više su dolazili k njemu.  Slušali su o njemu. Možda može Isus i njima pomoći u onome što ih opterećuje. Kad ih je Isus vidio, sažali se nad njima. Dotakle su ga njihove boli, čežnje i patnje. Okretao se prema bolesnicima i ozdravljao ih. Polako se mrači. Učenici promatraju. Na neki način se moraju pobrinuti za nešto hrane, prolazi im kroz glavu. Najbolje je, savjetovali su Isusu, da otpusti ljude kupiti hrane po okolnim selima. Ali Isus ne želi otposlati ljude. Oni trebaju biti uz Isusa sa svojim patnjama i mukama. On im sam želi pomoći, sam će utažiti njihovu glad. On im želi darovati sigurnost. I učenici mu trebaju pomoći: »Dajte im jesti»  glasi njegov zahtjev.

Kako od malo nastaje puno

Kako nahraniti mnoštvo sa pet kruhova i dvije ribe? Isus naređuje da mu se donesu. Pogleda na nebo zahvali, razlomi kruhove i dade učenicima da dijele ljudima koje je susretao s toliko ljubavi. Sam Isus se osjeća kao darovani.  Otvorenih ruku on dopušta da ga Otac daruje s neba. U zahvalnosti i snagom povjerenja u Oca on živi. I daje dalje ono što je primio. Učenici dijele ribe i kruhove - i svi se site i ne samo to, nego još puno preostaje. Za mene nije ova pripovijest nikakav čarobnjački trik da ga se dobro mora proučiti i po potrebi dalje činiti. Za mene ova pripovijest otvara jednu novu perspektivu.

Čudo otvorenih ruku

I otkrivam čudo otvorenih ruku. Mi ljudi stojimo, svaki dan, pred zahtjevom ispuniti sve naše zadaće. Svi smo mi maheri. Imamo zadaće, obaveze, imamo odgovornost za sebe i za druge.Što je teži  dan, to je naše vrijeme ispunjenije, a pri tome zaboravljamo da, u biti, moramo zahvaljivati drugima. I nismo svjesni kako naše vrijeme, naša snaga, naša naklonost i briga mogu druge umiriti. Ako nas se voli, ako nam ljudi poklanjaju povjerenje, ako doživljavamo toplinu i sigurnost, onda možemo razviti neočekivane snage. Onda će se osloboditi energija, koja nas osposobljava za takva djela o kojima ni sami nismo mogli sanjati. Otvoriti ruke, ponekad, nije baš tako jednostavno. Ako otvaram ruke, a onda pokazujem da sve nemam u ruci. Trebam spoznati da moj život počiva na povjerenju. I vjerujem da me neće nitko ostaviti da padnem. Moram vjerovati da moje povjerenje neće biti iskorišteno.

Ako nam stvarno uspije, otvoriti ruke, onda ćemo biti bogato nadareni. Samo rastvorenim rukama možemo primiti ljubav koja nam se nudi. Naše oči vide ono lijepo, uši slušaju ono dobro što nas okružuje, srce se ojačava. Možda to baš uspije u odmoru da prihvatimo mnoge znakove koji u nas mogu unijeti nove snage. Iznenada dobivamo nove perspektive i  naš život dobiva jednu promjenu o kojoj nismo mogli ni sanjati. Sve ovo sami ne možemo «učiniti». Niti se to može postići pomoću trikova. To nam treba biti darovano. No, i za to se trebamo pokušati otvoriti.

Bog sam nam želi otvoriti ruke

Možda nam ponekad jedva uspije otvoriti ruku, mnogo smo loših doživljaja upisali u srce. U današnjem nam se evanđelju pripovijeda kako je Isus prilazio ljudima, onima koji su u bijedi. Ima samilosti i želi im pomoći. Ne pita mnogo, on želi da ljudi budu nasićeni, na duši i tijelu. I ne želi da ljudi idu od njega praznih ruku. Ova pripovijest daje hrabrosti da se prepustimo  Bogu onako kako se Sin oslanjao na Oca. Ako pokušamo sami otvoriti ruke, onda ih otvaramo  pred Bogom, koji ne želi da praznih ruku idemo od njega, nego se utješeni i ojačani vratimo kući. Otvaramo ruke za Boga koji nam daje snagu, koji s nama misli dobro.

Darovani mogu dalje darovati

U evanđelju dalje slušamo da je još preostalo vrlo mnogo kruha. Kad su naše težnje zasićene, naša nada dobiva novu snagu i dalje ide, iznenada, mnogo brže i lakše. Osjećamo novu energiju, osjećamo se iznova mladima i željnima djelovanja. A onda možemo, iz te energije, dalje davati ono što smo primili.  Možemo pomoći da postoji i za druge nova nada, da i drugi dobiju jesti. Ponekad u pravom, direktnom smislu, a ponekad u prenesenom smislu.

Nada za veliki dobitak

Od 5 kruhova i dvije ribe najelo se 5000 muškaraca, a k tome i djeca i žene. Ovo čudesno umnažanje kruha nije neki čudesni dobitak na lotu, niti neka sretna spekulacija. Ovo čudesno umnažanje kruha je znak tajne otvorene ruke. Bog nas daruje u svojoj ljubavi i ispunja nam ruke. On čini da i mi otvorimo ruke i da od darovanoga dalje darujemo. Ljubav, nada, vjera, dijeljenjem postaju veće. Ako zajedno slavimo Euharistiju, tako slavimo ljubav Božju prema nama. Trebamo se ispuniti nadom, prije svega u radosti i vjeri.

7.

Pripovijest moga života

Večer je. Na osamljenom pustom mjestu. Učenici govore: «Pošalji ljude da pođu u sela da mogu kupiti nešto za jelo.» Isus odgovori: « Ne trebaju otići, dajte im vi jesti.» Učenici se izgovaraju: «Imamo samo pet kruhova i dvije ribe.»

I tako smo došli usred priče. Stvarno je veliko mnoštvo, nepregledno mnoštvo glava. Odakle su svi ti došli? Sigurno da nisu računali da će ići tako daleko i da će tako dugo ostati. Sve izgleda kao da je trenutačna odluka, ali Matej o tome šuti. Mene bi zanimalo mnogo više. Zanimaju me ljudi koji su tako pošli za Isusom. Je li to znatiželja? Želja za senzacijom, neka prisila ili jednostavno, neka čežnja za koju nema riječi?

I tako se sam nalazim usred pripovijesti. Kada bih znao više, imao više podataka, što bih više znao? Osjećam u sebi neki nespokoj, osjećam se uhvaćenim, žeđam za životom, želim slušati ono što me podiže, želim premostiti mnoga mjesta koja mi izgledaju kao rupe i ponori u mome životu. Glad, da glad je to što osjećam. Zar sam ni za što počeo tražiti motive tih ljudi i nisam trebao govoriti o sebi? A sada me pripovijest ne napušta.

Eugen Roth je napisao, u jednoj vrlo interesantnoj pjesmi:

«Jedan čovjek uspijeva,  trudom i naporom,

od ništa doći do prvog komadića kruha.

Od kruha do kobasice je išlo brže

i čovjek se razvio u proždrljivca

i sad sjedi, bez brige, kao bogataš uz šampanjac i kavijar,

a ipak, gle, stepenice idu kraju,

od kavijara ne ide dalje.

Kod kruha je bio mnogo sretniji,

a ipak puta nazad ne nalazi.»

I svi su se nasitili

Tko izvana gleda i ograničava siromašne, podiže ograde, može mahati glavom, ali ne vidjeti ništa. Jer što se može vidjeti kad Isus govori s učenicima? Pet kruhova i dvije ribe? Ljudi razgovaraju, mrmljanje se čuje u masi. Mogu li odgonetnuti? Oni pripovijedaju pripovijesti iz svoga života, pričaju o djeci, o bolestima, o susjedima, o kolegama. (Da li znate o planovima i razočaranjima?) Što se u sredini govori, nije se čulo dalje od preko prvih redova. Da ih nije bilo toliko puno koji su tu došli, bila bi normalna situacija.

Matej koji ovo pripovijeda vodi nas u sredinu. On što ljudi ne čuju, to evanđelist pripovijeda. «Dajte im vi jesti» i vidim učenike koji idu kroz redove, razgovaraju s ljudima, ovdje, ondje neka pozivna gesta. Vidim poglede pune očekivanja, čujem smijeh i ruke koje plješću. Što je u sredini počelo, kreće dalje, iz reda u red, dijeli se među ljudima i čini se kao da izlazi iz nepresušnog vrela. O tom vrelu se kaže: „Isus pogleda k nebu, dade hvalu, razlomi kruh i dade ga učenicima, a učenici su dali ljudima.» Te riječi su dovoljne i više ne treba ni riječi objašnjenja, ali ni kritike. Blagoslovljeni kruh. Zahvala je samo druga riječ za blagoslov i taj kruh je podijeljen i svi su bili siti.

Tko ne gleda izvana i dalje dijeli kruh iz svojih ruku, gleda drugima u oči, taj vidi sve. Pet kruhova i dvije ribe i mnoštvo ljudi i svi su se nasitili. Na kraju, dvanaest košara punih ostataka. Lijepo, čisto pročitano i opet jedan drugome? Matej ne priča ništa o tome, ali niti o bilo kakvoj gužvi.

Ostalo je mnogo više nego što je tu bilo. Dvanaest košara stoji kao znak za obilje koje dolazi iz Božjeg obilja. To je znak za budućnost. To je dobar znak za dolazeća vremena. Oprostite, evanđelist je zaboravio izbrojiti žene i djecu, i onako je za njega to bilo preveliko mnoštvo.

Riječi su postale kruhom

Povijesna sjećanja nemaju nikakve uloge u životu, ali danas smiju izaći iz zaborava i nama ovu pripovijest oživjeti pred očima.

Pripovijest se odigrava u pustinjskom vremenu Izraela. Bilo je to davno, ljudi su bili u pokretu, njihov cilj je bio Obećana zemlja, ropstvo iza njih. Ponosno su krenuli i radosno išli, cilj je bio čvrst, a tada je svega nestalo, put je postajao teži, pa i sama nesretna prošlost podsjeća na lonce pune mesa i pun trbuh. Putem ogladnjeli, oslabili, postali maleni s glupostima u glavi, gladni. Gladuju za životom, za budućnošću, možda i za običnim redovnim životom, za djecom, koja ujutro odlaze iz kuće, a u podne se vraćaju, mašti nema granice. Vrijeme pustinje. Samo ime označuje bijedu, nepreglednu daljinu i nestajuće horizonte. Pripovijest opisuje kako Bog postaje gostoprimac, usprkos svih zamisli. Nije nevažno, On dopušta da ga ljudi podsjećaju na njegovu vrijednost. Stara pripovijest govori kako su se ljudi umirili . Vrijeme pustinje više nije tu, onakvo kakvo je bilo prije, mnogi ljudi mogu i danas ispričati svoje vlastite doživljaje pustinje.

Usred pripovijesti se jasno prepoznaje Isus, no o njemu se ne drže velike propovijedi, nego se naglašava njegovo sažaljenje, njegova blizina, njegova privrženost. Zar Matej to preskače? Misliš li da Isus nije propovijedao? Kao što riječ pokreću, kidaju i samo nebo otvaraju, to ovdje čini kruh. Gledaj bolje, tako nešto do sada nisam vidio. Ali on ima pravo. Uši samo slušaju, svako uho za sebe, uši mogu biti postavljene na propuh, u lijevo unutra, kroz desno van. Uši mogu prečuti, odzvanjati, preskočiti, ali kruh razdijeljen prolazi kroz ruke. Okus osjeća svaki jezik. Nerazumijevanje je isključeno.

Matej je usred ove pripovijesti, kako ju je ispričao, umjetnički potpuno uspio: Isusove riječi su se pretvorile u kruh. Tako idu od jednog do drugog i ostaju ondje gdje su ih ruke primile i one zasićuju. Tako dolazi Božje milosrđe ljudima, izgleda kao kruh, dovoljno je kao kruh, ima okus kruha i ispunjava kao kruh: život.

Stari tumači su uočili da ova pripovijest usmjeruje prema euharistiji ili iz nje izlazi. Tko želi još to dijeliti. Obje su nedjeljive. Isus pogleda na nebo, zahvali, dade učenicima, učenici dadu ljudima i izvještaj o ustanovi euharistije je isti. I tu se ponavlja pripovijest. Ona govori o životu u izobilju. U centralnoj molitvi mise - kanonu, uvodu za pričest, za blagovanje ona završava hvalom. Tu se spominju veličanstvena djela Božja. On zato daje svoju riječ da bude blizu ljudi - njegova riječ se ne vraća prazna.

 Naši, prečesto, siromašni resursi

Kad mi slavimo i blagujemo, onda smo usred pripovijesti. Slušamo riječi ustanovljenja, dijelimo kruh, slavimo njegovu gozbu. Ovdje smo naviknuti ići korak po korak i jednom bismo mogli biti sposobni, na kraju, učiniti veliki korak. Zadržati vrhunac u očima, reći amen i pri tome pripovijest, scenu po scenu, zadržava svoju stalnu poticajnost.

Zaustavimo se kod riječi kojima smo počeli «dajte im vi jesti, jer ovdje, usred evanđelja, stoji pitanje koje i nas potiče. Pet kruhova i dvije ribe, siromašno, pitamo se za naše rezerve. U mnogim područjima kase su prazne, novca nedostaje, pa čak i u samoj Crkvi više nije ono što je nekad bilo. Brinemo se za zalihe, ponekad naše tužbe više sliče na oplakivanje, nego na nadu. Ponekad se govori o vrijednostima i o smislu vrednota. Optužuju se stranci, doseljenici da su krivi za manjak novca, slabe mirovine i njih se optužuje za zlo koje dolazi. Posebno se otpisuju oni koji su drugačiji. A to je materijaliz kojeg se izgrađuje rezignacija, pa niti ne opažamo u kakav se plašt umotavamo.

I ovo iskustvo spada u najljudskija iskustva u Evanđelju. Na vrlo dojmljiv način uzima se malo da bi se učinilo mnogo. Matej nas vodi iz dnevnih zaliha i različitih vrijednosti na jedan sasvim drugi kolosijek: «dajte im vi jesti», a onda pokazuje kako nam Isus daje kruh da ga mi možemo dalje dijeliti. Na ovom mjestu evanđelje oduzima vjetar jedrima naših računica, odbijanja i mišljenja i daje da Isusova riječ razvije snagu koja mijenja sve što imamo. Večer je, na pustom, osamljenom mjestu učenici govore: «Otpusti ljude da idu u sela kupiti što za jelo». Isus odgovori: «Ne trebaju ići, dajte im vi jesti».

A ja se više ne ufam govoriti o pet kruhova i dvije ribe.

I mir Božji,

Koji je veći nego naš razum,

neka čuva naše srce i osjećaje u Kristu Isusu,

Gospodinu našemu.