Papa Pio X. i "Moderna": produbljivanje objave u skladu s tradicijom Crkve - Dr. Armin Schwibach
Rim (kath.net)
Prvi rujna 2010. je stota obljetnice uvođenja antimodernističke zakletve prema Motu propriju "Sacrorum antistitum" svetog pape, Pija X. To je posljedica doktrinalne i praktične analize Pija X. u njegovoj nezaboravnoj enciklici "Pascendi Dominici gregis" o modernističkoj nauci, od 8 rujna 1907. Papa je u ovoj enciklici osudio greške i glavne opasnosti teologije i kulturne filozofije, koja je usmjerena promatranje sebe kao pojedinca, a vjerske istine svodi na razinu filozofskih i povijesnih mogućnosti. Papa Benedikt XVI. je 18. kolovoza 2010. je , u svojoj katehezi srijedom, komentirao: "Vjeran u zadaći jačanja svoje braće u vjeri odlučno je nastupio , sv Pio X., protiv nekih tendencija u teologiji krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, tako što je osudio "modernizam" da bi zaštitio vjernike od zabluda i da bi promicao znanstveno produbljivanje objave i uskladio ga sa tradicijom Crkve."
Početkom 20. stoljeća je, široke dijelove kulture i teologije, zahvatilo duhovno strujanje koje je dovelo do radikalnog razilaženja između vjere i razuma, a religiju svelo na čisto emocionalno doživljavanje. Kao rezultat toga da je vjera kao stvar osjećaja predstavljala nekakvo povlačenje nasuprot modernog subjektivizma religiozni čovjek je ostavljen svojoj nepriopćivoj nutrini.
Vjera i razum su postavljeni u moguću unutarnju suprotnost, koja predstavlja preduvjet za agnosticizam.
Nauk vjere, to jest blago istine Crkve, bi trebalo spoznati u njezinom razvitku i to s razlogom da „depositum fidei" (polog vjere) postane dostupan ljudima i tako se širom otvore vrata individualnoj manipulaciji.
Nasuprot tome, tvrdi "anti-modernizam", na temelju enciklike Pija X, da vjera nije wellness faktor, nego priznanje radikalnog izazova. Istina oslobađa, a ne obratno. Za mentalitet koji prepoznaje svoje korijene u prosvjetiteljstvu, ovo je provokativno i nametanje. Jedna od glavnih točaka anti-modernizma je odbacivanje individualističke koncepcije etike. Tako je mladi Martin Heidegger napisao 1910. gdje se on prepoznaje, ne samo u kontekstu konzervativne kulturne kritike, nego kao katolik u borbi protiv modernističkog duha piše: („sustav katolicizma" je trebao biti „stran" jednom od najvažnijih filozofa 20. Stoljeća tek od 1915. dok ga nije konačno 1917. napustio), „Sama pak činjenica, gotovo neosporna, da većina ljudi oslonjena na sebe ne mogu naći istinu, ne žele je dobiti, nego je, još više, pribijaju na križ, izvlači svaki temelj mogućnosti individualističke etike."
Od prve godine svoga pontifikata, Pio X. stavlja četiri glavna cilja: sastavljanje novog katekizma ( koji je bio, do Drugog vatikanskog koncila, osnova za kateheze Crkve), novi „Zakonik kanonskoga prava", reforma liturgije i poticanje vjernika na obnovljenu vjersku praksu koja se temelji na euharistiji i njenom čestom primanju (euharistija nije "nagrada" na kraju puta, nego "lijek" za čovječanstvo slomljeno grijehom na putu istine) i borba protiv modernizma.
U vezi s dekretom "Lamentabili sane Exitu" Svetog Officija od 3. srpnja 1907., koji odbacuje 65 zabluda u vezi odnosa između egzegeze i Učiteljstva, inspiracije i nepogrješivosti Biblije, razumijevanja dogmi, kristologije, sakramentalne teologije i osnivanja Crkve, pokazuje sveti Pio X., u svojoj enciklici, da struje mišljenja racionalizma i modernizma vode u ateizam. Papa je tu prepoznao pokušaj da se eliminira Boga iz shvaćanja života i društva. Modernizam u Crkvi se predstavlja kao novo kršćanstvo koje sebe vidi kao raskid sa tradicijom. Nasuprot tome, Papi je na srcu „hermeneutika kontinuiteta" i tradicije, predaja istine i tako zaštiti Crkvu od napada subjektivističkih, materijalističkih i relativističkih razmišljanja. "Pascendi" se suočava s temeljima kršćanske vjere u koje se, toga časa, ozbiljno posumnjalo: „vjera -razum"; „odnos vjera - povijest "; „odnos vjera - znanost", „odnos ljudska svijest - božanska objava "; „odnos ljudski jezik - u ljudskom jeziku iznesene nadnaravne istine".
"Antimodernistička zakletva" je praktična posljedica nauke "Pascendi. U prvom dijelu je velika i svečana ispovijest vjere (točke 1-5), a u drugom dijelu odbacivanje modernističkog krivovjerja. Svrha zakletve je da zaštiti vjeru od unutarnjih šupljina i da se prepoznaju sljedbenici lažne doktrine kao takve. Ovu ispovijest vjere su trebali položiti svi klerici, službenici biskupske i papinske kurije, kao i redovnički poglavari prije preuzimanja svojih dužnosti, posebno je to vrijedilo za područje obrazovanja i odgoja (škole, sveučilišta)- učitelje i profesore.
Za borbu protiv modernizma, kojega je sv. Pio X. shvatio kao sintezu svih krivovjerja, korištena su različita sredstva. To su: jačanje i vraćanje učenju svetog Tome Akvinskog , čvrsta kontrola sjemeništa, učitelja i odgojitelja koji u njima rade. Kontrola i preispitivanje tiskanih stvari u kombinaciji sa zabranom čitanja radova koji su bili protiv morala; ustanovljavanje Crkvenih cenzora, zabrana svećeničkih skupova bez prethodnog biskupovog odobrenja; osnivanje vijeća za praćenje klera, obveza; da izvještavaju svake četiri godine Svetu Stolicu o gore navedenim stvarima.
„Antimodernističkom zakletvom" je Pio X. prekinuo jedno duhovno strujanje, koje se ponovo, nakon 50 godina, javilo za vrijeme II vatikanskog sabora, novom snagom i razornim planovima. Kao što je francuski filozof Jacques Maritain rekao, u tim godinama: "Povijesni modernizam nije ništa više „od mačjeg kašlja" u usporedbi s trenutnom modernističkom groznicom."
Dr. Armin Schwibach od 1 Rujna 2010 je dopisnik Kath.Net u Vatikanu