Ili napad Pape na  dominantnu kulturu zapadnog svijeta? Uz  knjigu, vatikanskih novinara Andrea Tornielli i Paola Rodari o posrtajima, lošoj sreći i šteti u "njemačkom pontifikatu".
Guido Horst

Rim, drugi rujna 2010 (Tagespost.de / ZENIT.org) .-Tema za „upućene" - ali nije ograničena na ljude u medijima u  Vatikanu i oko njega koji se pitaju zašto papa Benedikt, u sekularnoj javnosti zapadnoga svijeta, ne može stvoriti pozitivan odjek, nego, u posljednje četiri godine, stvara negativne naslove. Dvojica od najaktivnijih vatikanskih  izvjestitelja  talijanskih novina, Andrea Tornielli (Il Giornale) i Paolo Rodari (Il Foglio) su o tome izdali knjigu kojoj je izdavač „Piemme" dao naslov „Attacco  a Ratzinger "- „Napad na Ratzingera. "

Na 320-stranica  opsežnog teksta sigurno nema dokaza o medijskoj zavjeri ili zavjeri mračnih sila protiv pape Nijemca. Knjiga je temeljita pretraga, rekonstruiranje najpreciznijih detalja kriznih trenutaka u pontifikatu Josepha Ratzingera, počevši od  predavanja u Regensburgu, ostavke upravo imenovanog  nadbiskupa Varšave, zbog suradnje s poljskom tajnom službom ;  pa Motu proprio za ponovnu uspostavu „starog obreda mise";  slučaj Williamson,  do bijesa iznervirani  zbog Papine izjave o kondomima tijekom letu za Afriku i skandala zlostavljanja u posljednjih nekoliko mjeseci.

Kako se to može dogoditi, pitaju se autori, da  Benedikt XVI.,  koji upotrebljava  izraze kao što su „ljubav", „radost", „ljepota"  kao ključne riječi svoga navještaja, koji nastupa  tako skromno, nježno i gotovo plaho, i jedan je od najučenijih umova u katoličkom svijetu, uvijek dobiva udarce  i predstavlja ga se kao restauratora i konačno kao nesavladivog "Panzer kardinala", kako su to mediji već s njim radili dok je bio prefekt  Kongregacije za nauk vjere.  Precizno se rasvjetljuje slučaj po slučaj. Štoviše, Tornielli i Rodari su pozvali promatrače, kolege i znanstvenike da dadu svoje mišljenje o raznim postajama  ovog negativnog trenda, počevši od 2006. Sveukupno, vrlo različita slika. Oba autora, kao i pozvani stručnjaci,  odbacuju  da se radi o nekakvoj  centralno kontroliranoj  kampanji protiv pape. Ali i nisu bile slučajnosti koje su rezultirale teškim trenucima za njemačkog papu. I nisu uvijek imale veze izravno s osobom Benedikta XVI.

Tako, u jednom od zaključnih poglavlja, pri kraju knjige, kažu da je uočljivo da se, općenito od devedesetih godina prošlog stoljeća, opaža  erozija ugleda Vatikana. Rim i papa  Poljak su bili, na vrhuncu  hladnog rata, moralna središnja točka Zapada i trn u oku Sovjetskog Saveza. Vatikan je izgubio ovo značenje nakon pada Berlinskog zida.   Vrlo utjecajni krugovi kao što su Bilderberg - Group, koja ima određenu količinu kontrole nad političkom, financijskom  i ekonomskom elitom u Europi i SAD-u, prilično su bili zainteresirani za miran suživot različitih religija, ali ne i za svjetsku Crkvu sa središnjom upravom, koja zahtijeva da prosuđuje ekonomske i političke procese. Raspoloženje u svjetovnim medijima, osobito u anglo-saksonskom svijetu, nije takvo da Crkvu i Vatikan objašnjavaju i objektivno prikazuju,  nego nastoje ,prije svega,  središte u Rimu neprestano prisiljavati da se brani i opravdava.  To nam jasno ukazuju primjeri  kao što su izvještaji o predavanju u  Regensburgu i afere o zlostavljanjima.

Uzimajući u obzir ovaj  povijesni kontekst,  Tornielli i Rodari također ističu da je upravo Benedikt XVI. od početka gurnut i pritisnut ovim klišeom. Čim je postao papa, kružila  je internetom  i medijima slika koja pokazuje mladog svećenika, Josepha Ratzingera, kod podjele mladomisničkog blagoslova,   a na slici je lijeva  ruka odsječena tako da je izgledalo kao da je uzdigao desnu ruku na nacistički  pozdrav. Predrasude protiv njemačkog pape su možda bile namjeran pokušaj oslikavanja  desno orijentiranog, konzervativnog i reakcionarnog čovjeka  na Petrovoj stolici. I kad Benedikt XVI. govori o  okolišu  i očuvanju prirode, i kad je počeo govoriti pomirljivim tonom prema režimu u Pekingu i s patriotskim udruženjem  u Kini, a zbog njegove nedavne enciklike o socijalnim i ekonomskim pitanjima i bio je kritiziran od desničarskih političara, a što ne pristaje u njihov kliše ili stereotip, to se neće naći ni u kakvim izvještajima pa niti spomenuto.

Kao daljnji set razloga za negativnu sliku pape Nijemca navode se  autori  iz nutarnje Crkvenih protivljenja. Knjiga započinje citiranjem visoko pozicioniranog talijanskog  kardinala u Vatikanu,  u to vrijeme, ali mu ne spominju ime, koji je rekao, ubrzo nakon izbora pape Benedikta, svojoj  okolini: „Samo dvije ili tri godine ... To će trajati samo dvije ili tri godine ", a rukama je napravio gestu kao da bi htio smanjiti pontifikat Josepha Ratzingera. Obnova Mise po izvanrednom obredu, razgovori s tradicionalističkim društvom  sv. Pia, ali prije svega, interpretacija tekstova Drugoga vatikanskog koncila u svjetlu tradicije Crkve su glavne teme  zbog kojih se diže  nutarnje protivljenje, kako zaključuju autori, ne samo u Crkvenoj bazi, nego i na najvišim katovima Vatikana.

Tako su  autori dostigli do treće razine onoga u čemu vide razlog za neke teške trenutke u pontifikatu  pape Benedikta:  razina  njegovih najbližih suradnika u Vatikanu. Ovdje  Tornielli i Rodari pokazuju zašto spadaju  među najbolje informirane "vaticaniste", u kontekstu rimske kurije. Navode  citat, sa svim detaljima, iz zapisnika Državnog tajništva, jednog sastanka  - na kojemu nije bio prisutan Papa -  gdje se govorilo o ukidanju izopćenja  četvorici Lefebvreovih biskupa   na kojemu su sudjelovali  kardinali i  nadbiskupi u Vatikanu, i to  nakon predaje odgovarajućih naloga  nadređenom  u bratstvu sv Pio X., a prije objavljivanja uredbe. Iako  su na dan tog sastanka  Državnom tajništvu  bile poznate nerazumne izjave jednog od četiri izopćenja oslobođenih biskupa, koje je dao, o holokaustu, u intervju švedskoj TV postaji,  na tom sastanku to uopće nije spomenuto i zaključeno je da se dekret objavi   bez konferencije za tisak i bez objavljivanja daljnjih razjašnjenja, jer se, sasvim krivo, procijenilo da će se sve, samo po sebi, razjasniti. Loša procjena s dalekosežnom posljedicom  za što će odgovornost preuzeti na sebe papa Benedikt pa će se, u svom pismu biskupima svijeta od ožujka prošle godine,  braniti pred svojim najužim suradnicima.

Knjiga Torniellija i Rodarija je kao zbirka koja je zabilježila, u detalje, ono što se moglo reći od jeseni  2006., u poglavlju o  „posrtajima, lošoj sreći i šteti" u pontifikatu  pape Nijemca. Tamo  se priznaje da je Vatikanu  i Benediktu XVI. uspjelo, koliko je to moguće, riješiti ogorčenost u muslimanskom svijetu nakon „Muhamed citata" od  Pape u Regensburgu. Ali, uz komentare stručnjaka i kolega Torniellia i  Rodaria,  knjiga nadilazi puko prikupljanje podataka. Na primjer - samo jedan od mnogih - uz procjenu dopisnika francuske novine Le Figaro, Jean-Marie Guenois iz Vatikana . On ne vidi  „napad", ni "main-streams" zapadnog svijeta na  Benedikta XVI. Naprotiv, vidi "napad" Josepha Ratzingera na dominantnu kulturu kad je on, u programatskoj propovijedi prije ulaska u konklave,  najavio borbu protiv diktature relativizma.  Tu Guenois ima pravo. Naviještanje pape Nijemca je neprestana provokacija vladajućem mišljenju na industrijaliziranom Zapadu. Zar je onda čudno da Benedikt XVI. u ovom dijelu svijeta ima lošu ocjenu  u (svjetovnim) medijima?