Napad na Ratzingera?  Komentar dr. Armina Schwibacha
 
Rim (kath.net / as)
"Napad na Ratzingera" - "Aattacco a Ratzinger" - naslov je knjige Andrea Tornielli i Paola Rodari (vidi Guido Horst, "Napad na Ratzingera," The Daily Post od 2010/9/2). S obzirom na razne "afere" i "probleme" koji se provlače kroz papinstvo Benedikta XVI.  od 2006,  imaju autori, najbolje informirani"Vaticanisti" Italije, su sabrali u knjigu i obradili tri bitne etape napada, a prije svega pogreške najbližih  suradnika. Iz analize i rekonstrukcije autora uočljive su  tri fronte s kojih dolaze napadi.

Glavni neprijatelj je "vanjski neprijatelj". Tu autori misle na Main-stream - način razmišljanja zapadnih liberalno-demokratskih struktura  i njima pripadajućih političkih i ekonomskih centara moći. Drugi neprijatelj je "neprijatelj iznutra": oni katolici (kardinali, biskupi, vjernici laici, određena katolička inteligencija, samoproglašeni mali pape) koji, od samog početka, vide u bivšem "Panzer kardinalu" na Petrovoj stolici, glavna prepreku za njihovu željenu i proklamiranu  "modernizaciju" Crkve i pokušavali su, ili pokušavaju,   uništiti svaki pokret obnove koja se gradi na temeljima Crkve. Glavni primjer  koji je u tijeku:  opstrukcija provedbe volje Pape iz  Motu propria "Summorum Pontificum"  i odgovarajućeg pisma za liberalizaciju starog misnog obreda.

Treći "neprijatelj" (logističke prirode) je identificiran u onim članovima Rimske kurije koji - da li iz nesposobnosti, nedostatka razumijevanja ili unutarnje opozicije - nisu u stanju pomagati papi, na odgovarajući način, ostvarivati njegovu službu Petrova nasljednika i Kristova vikara. Kao jedan od  najjasnijih primjera za to autori detaljno analiziraju skandal vezan uz biskupa Williamsona.

S tim u vezi je povlačenje izopćenja za četiri ilegalno posvećena biskupa Bratstva svetoga Pija X.  kada je, zbog izjave  biskupa Williamsona, učinjena je velika šteta. Ona mogla otkloniti da su  barem neki od kanala  informacija unutar Vatikana bili drugačije uređeni.

Zaključak: Ivan Pavao II. je imao Ratzingera, kao najvažnijeg suradnika koji je svojom inteligencijom i sposobnostima nezamjenjivo stajao uz papu i nikako  se nije htio odreći ove pomoći, jer je papa više puta odbio njegovo traženje da odstupi.  Papa Ratzinger, kako ga Talijani vole nazvati, nema nikakvog "Ratzingera"  uza se: nedostaje "Ratzinger Ratzingera"

Odgovara li sve to? Ili je to premalo? Prekratko? Druga dva vida zaslužuju pažnju da se o njima razmišlja uz do sada navedene (time se ne žele umanjiti ili ispustiti druge važne stvari), dva vida koji bacaju važno svjetlo na raspravu o "napadima".

Prije svega, Benedikt XVI.  se nije nikada plašio sići u „jamu lavovsku"  i bez sumnje ga nikada nije iznenadila  agresija kojom su reagirali i reagiraju u  određenim slojevima društva i Crkve na njegov rad na  obnovi vjere, povratku kršćanske svijesti na rodno tlo, u njezine najdublje korijene. Treba pomisliti na homiliju kardinala Ratzingera na  misi "Pro eligendo Pontifice", koju je održao na početku konklava  2005."Napad" čovjeka, koji je izašao iz konklava kao Benedikt XVI. kristalizirao se u jednu riječ: „relativizam." Budući Papa je dao do znanja  da će se boriti u svijetu koji živi kao da Bog ne postoji i koji, u  unutarnjim suprotnostima, želi pokazati relativizam kao apsolutnu istinu, kao jedini način mišljenja i ponašanja.

Benedikt XVI. je uvijek hrabro „napao " ( iako je teško upotrijebiti tu  borbenu riječ za čovjeka punog ljubavi koji odsijeva takvom blagošću.  Ali ipak:  2005.  u Božićnoj propovijedi pred rimskom kurijom, dohvaća loše tumačenje II. Vatikanskog sabora u hermeneutici prekida.

2006., u Regensburgu, napada sigurnost modernističke slike svijeta  koja želi odijeliti razum od vjere i smatra razum jedinim gospodarom tumačenja stvari. Istodobno, papa zahvaća međureligijski dijalog, koji se do sada sastojao u tapšanju po ramenu i stidio se istine.

Benedikt XVI. je papa "istine  s kojom se ne može trgovati" i stalno napada krhki relativistički i iracionalni    "sustav vrijednosti ", dodajući kako želi ljudima dati istinu da čovjek nalazi svoje ispunjenje i ispunjenje svemira u Bogu i da je za to odgovoran. Moglo bi se spomenuti još mnogo primjera koji pokazuju da je: Benedikt XVI. papa revolucionar.

Ne spada uzalud,  u temelj ovog  pontifikata  riječ  "revolucija", koja  inače u katoličkom okruženju ima prilično negativnu konotaciju: riječ je o Božjoj revoluciji, to je o svemu - propasti i vječnom prokletstvu ili spasenju.

"Tertium non datur". Ljudska povijest  je neopozivo ugrađena, po volji Božjoj, u povijest Boga sa svijetom, sa svim posljedicama. Zbog toga Crkva je dužna misionariti  sve, bez razlike i iznimaka.

Bez da se promatra i drugi bitan vid nije moguće shvatiti i razumjeti  življeno učenje i držanje Benedikta XVI. Ovaj vid je metafizičke naravi. Za Papu, čini se jasnim,  da je  čovječanstvo ušlo u odlučujuću bitku koju je neprijatelj razvio protiv Crkve. To je velikom neprijatelju lakše, jer je kršćanstvo dozvolilo da mu se opljačka temeljni princip: ne diskutirati o Kristu kao jedinom Spasitelju, kao jedinom Gospodinu.

U mnogim dijelovima Crkve se čini da je sol izvjetrila, što je prvi uvjet za  razarajuće djelovanje neprijatelja. Papa i mistično tijelo Kristovo, Crkva, stoje na nišanu onoga koji je otkrio mogućnost da bi u ovom, odlučujućem trenutku mogao zadati  ključni udarac. Kako se sada ne sjetiti riječi  anđela Crkvi u  Laodiceji  iz  Apokalipse: „Znam tvoja djela: nisi ni studen, ni vruć. O, da si studen ili vruć! 16Ali jer si mlak, ni vruć, ni studen, povratit ću te iz usta. 17Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. 18Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. 19Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!  "(Otk 3,15-19)
Tako objašnjava  Benedikt XVI. u svojoj propovijedi na kraju svećeničke godine (11.6. 2010) na prepunom trgu svetog Petra: "Bilo je očekivati da se neće svidjeti neprijatelju ovo novo svjetlo svećeništva, radije bi ga vidjeli da odumire, da bi konačno Bog mogao biti istrijebljen iz svijeta.  Tako se dogodilo da tek ove godine, u godini radosti zbog sakramenta, postaju poznati  grijesi svećenika - osobito zlostavljanja djece, gdje se svećeništvo kao zapovijed Božja brige za ljude, preokrenulo u svoju suprotnost. "

Napredovanje neprijatelja je korupcija, izdaja klera, svećenika,  njegovog poziva da bude „alter Christus",  suprotno djelovanje i na taj način ostvaruje najviše svetogrđe. Protuotrov?  Pokajanje, pokora, spoznaja da se protivnik koristi pastirima da bi cijelo stado bacio u provaliju.

Za vrijeme  putovanja  za  Portugal, Benedikt XVI. nije zaboravio podsjetiti na „Treću fatimsku tajnu". Rekao je novinarima prisutnima u zrakoplovu (2010/11/05): "Gospodin nam je rekao da će  Crkva patiti na različite načine, sve do kraja svijeta.

Važno je da odgovor na poruke Fatime,  u bitnome, nije usmjeren prema nekoj određenoj pobožnosti, nego daje trajan odgovor na neprestanu potrebu obraćenja, pokore, molitve i tri teološke kreposti:  vjeru, nadu i ljubav."

Poruka iz Fatime nije, za Benedikta XVI., zatvoreno poglavlje u novijoj povijesti Crkve: "Pod novim?,  što možemo otkriti u ovoj poruci je i činjenica da napadi na papu ne dolaze samo  izvana, nego patnje Crkve dolaze upravo iz nutrine Crkve, iz grijeha koji postoji u Crkvi. Benedikt XVI. se ne boji izgovoriti  „zastrašujuću riječ":  „Najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, već izrasta iz grijeha u Crkvi. I tako je za Crkvu duboko potrebno da ponovno nauči činiti pokoru i prihvatiti se čišćenja."
Pokorom, čišćenjem postaviti se nasuprot neprijatelju iznutra i izvana, u zajednici Crkve, hranjeni tijelom Kristovim: to je neizbježan put obnove , put vjernih kršćana koji se suprotstavljaju neprijatelju predvođeni Benediktom XVI., svi koji nose znak Božji  pod kojim se vodi  borba: sveto lice Krista, božanskog Logosa, kojega slijede u pravom bogoslužju u kojemu se odražava božanska liturgija na nebu.